Kapitalizam u krizi je prizor. Većinu vremena čini se da sistem prilično dobro zuji. Oh, možda nekolicina ljudi ostane bez posla kada neko velikoglavo odelo na vrhu odluči da se podigne i pređe na jeftinije tržište rada. A možda jedan ili dva grada, ili čak čitav region, bankrotira i oskudijeva, prodavnice zabijene daskama, duhovi na ulici. Možda generacija mladih ljudi završi slabo obrazovana jer niko nije mogao da smisli kako da pristojan profit školuje desetogodišnjake, pa je skliznula na dno liste prioriteta. Možda tu ili tamo postoji neka aberacija, poput pozitivnog poticaja za punjenje zatvora. Ali sve u svemu, stvar ima reputaciju poslovične dobro podmazane mašine, koja pjevuši i pruža najveće dobro najvećem broju. Osim toga, to je jedina mašina u gradu.
Ali onda se pokvari. Spektakularno.
I ispostavlja se da ovaj najviši mogući oblik ljudskog razvoja ima više od nekoliko temeljnih nedostataka, od kojih je trenutno relevantna to što je podložan, neizbježno i ustavno, periodičnoj, razornoj krizi.
U takvim trenucima se istine kapitala dovode u pitanje, a ne od strane zatvorenih marksista i nostalgičnih revolucionara. Ne, sami kapitalisti, na djelu ako ne na riječima, prebacuju velike komade svoje ideologije preko palube. Nevidljiva ruka tržišta? Heave ho. Ograničena državna intervencija u poslovanju? Heave ho. Samoispravljajući sistem? Heave ho. Šta god je potrebno za ponovnu stabilizaciju sistema, uradimo to. Prokleti su principi.
Pragmatično i privremeno napuštanje osnovnih ideoloških uvjerenja je velika demaskiranja. A iza maske – strah, zbunjenost, bravada.
Gospodari finansija žive u univerzumu u kojem su nagrađeni zato što su i nezasitni i zabludjeli. Uz maksimiziranje profita kao jedini imperativ, oni se svakodnevno trude na zadatku pretvaranja svakog ljudskog odnosa i svakog oblika materije – životinjskog, biljnog ili mineralnog – u monetiziranu imovinu. Jedina ograničenja na koliko načina se to monetizirano sredstvo može rekonfigurirati i prepakirati; jedino ograničenje koliko puta se može preprodati; jedine granice na koje načine se profit može izvući iz toga su granice mašte. Mi smo ljudi; naša mašta je bez granica. Smislili smo kako da kupimo, prodamo i iznajmimo vazdušni prostor iznad zgrada i vetra koji duva po ravnicama. I ovdje ste mislili da je 'naslijediti vjetar' samo metafora. Ali barem je zrak supstanca koju možete osjetiti i čuti i, u svjež jesenji dan, pomirisati. Naši momci su daleko iznad toga, jer su odavno napustili molekularno da bi trgovali potpuno nematerijalnim.
Dakle, to su pravila po kojima su igrali. Da li je trenutni broj igrača izmislio ta pravila? Ne, to su pravila reprodukcije kapitala i sadašnji igrači su slučajno u igri u trenutku kada su, podstaknuti informativnim superputem iu kontekstu globalizacije, pokrenuli krizu koja bi se tek mogla ispostaviti biti strmiji, širi i dublji od bilo koga u novijoj istoriji. Kao što bi vam svako ko stoji na uglu mogao reći, nemojte mrziti igrača, mrzite igru.
A mi ostali? Šta smo mi za njih? Mi smo ljudsko oličenje sposobnosti da nosimo i otplaćujemo dugove. To je to, to je sve. Mi smo naši kreditni rezultati. Mogli bismo i da ih treperimo na LED displeju ugrađenom u naša čela.
Bili smo uvučeni, nagovarani, izmanipulisani i prisiljeni da im se pridružimo u njihovom svijetu zabluda, uhvaćeni kao mali igrači u teškoj prekomjernoj proizvodnji imaginarnog bogatstva. I dok se područje fiktivnog beskonačno širilo, područje naših stvarnih života se skupljalo i smanjivalo. Naše plate su se smanjile ili pale; živjeli smo u strahu od neosiguranog zdravstvenog problema; naše hipoteke su se pretvorile u olovnu kuglu i lanac. Krediti i dugovi su se množili, a kamate su rasle. Jedna administracija za drugom omogućila je režim sticanja profita i spuštanja bola.
Dakle, dok oni mahnito pokušavaju da spasu sistem, hajde da zastanemo na trenutak da razmotrimo gde smo.
Zajedno se suočavamo s tri velike, međusobno povezane krize: globalna kriza kapitalizma; kriza planetarne održivosti; i kriza rata, militarizma i imperije.
Kriza kapitalizma će biti privremeno riješena. Na našim leđima, naravno, i to će nesumnjivo potrajati, ali tržišta će se stabilizovati, zaduživanje i pozajmljivanje će se nastaviti, a uzimanje profita će se vratiti na pravi put. Maska, koja se sada nalazi u radionici za preuređenje po narudžbini, vratit će se na svoje mjesto, čvrsto pričvršćena kako bi još jednom pokazala trijumfalno lice kapitala. A kapital trijumfant će imati čvrsto u ruci onaj komad ideologije koji nikada nije bačen – nema alternative, ili TINA.
Što me dovodi do četvrte krize, jedva priznate i o kojoj se jedva raspravlja, barem ovdje u SAD-u: krize političke nemoći ljevice.
Stojimo na ivici višestrukih katastrofa u urlajućem odsustvu alternativne vizije za održivi ljudski razvoj usredsređen na ljude, ili alternativne platforme za duboke reforme, ili organizovane baze sposobne da izazove i promeni moć.
I zato bi ovaj trenutak – veliko razotkrivanje – trebao poslužiti kao hitan podsjetnik da je pred nama višegeneracijski projekat. Odnosno, izgraditi održive političke i efikasne organizacione forme sposobne da deluju na osnovu uverenja da je moguće izgraditi društvo koje podiže ono što je velikodušno, kreativno i humano, dok obuzdava pohlepne, kratkovide i grabežljivce. Mora postojati alternativa.
Inače ćemo mi, i generacije koje dolaze, ostati na milosti igrača i njihove igre.
______________
Linda Burnham je suosnivačica i bivša izvršna direktorica Resursnog centra za žene u boji. Bila je vođa Treće svjetske ženske alijanse, organizacije koja je izrasla iz ženskog poslaničkog kluba u Studentskom nenasilnom koordinacionom odboru (SNCC). Brojni članci koje je objavila uključuju: "Da li je siromaštvo feminizirano u crnoj Americi", " Rasa i spol: Analogno ili ne", "Poruka iz LA-a mamcem" i "Regrutiranje za FBI: Razmišljanja o krivulji zvona."
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati