Gospodar svemogući Pooh-Bah prijetnji. Veliki ajatolah nuklearne prijetnje.
Kao što svi dobro znamo, Sjedinjenim Državama i Izraelu bi bilo mrsko da vide Iran koji posjeduje nuklearno oružje. Biti "jedina nuklearna sila na Bliskom istoku" odlična je karta koju Izrael ima u ruci. Ali – u stvarnom, nepropagandnom svijetu – da li se Izrael zapravo boji napada nuklearno naoružanog Irana? U slučaju da ste zaboravili…
Godine 2007., u zatvorenoj diskusiji, izraelska ministrica vanjskih poslova Tzipi Livni rekla je da po njenom mišljenju "iransko nuklearno oružje ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu". Ona je "također kritizirala pretjeranu upotrebu koju [izraelski] premijer Ehud Olmert koristi pitanjem iranske bombe, tvrdeći da pokušava da okupi javnost oko sebe igrajući se na njene najosnovnije strahove." 1
2009: "Visoki izraelski zvaničnik u Washingtonu" je ustvrdio da "Iran vjerovatno neće upotrijebiti svoje projektile u napadu [na Izrael] zbog izvjesnosti odmazde." 2
U 2010 u Sunday Times Londona (10. januara) izvijestio je da brigadni general Uzi Eilam, ratni heroj, stub izraelskog odbrambenog establišmenta i bivši generalni direktor Izraelske komisije za atomsku energiju, "vjeruje da će Iranu vjerovatno trebati sedam godina da napravi nuklearno oružje".
Početkom prošlog mjeseca, američki ministar odbrane Leon Panetta rekao je televizijskoj publici: "Da li [Iran] pokušavaju razviti nuklearno oružje? Ne, ali znamo da oni pokušavaju razviti nuklearnu sposobnost." 3
Sedmicu kasnije mogli smo čitati u New York Times (15. januara) da su "tri vodeća izraelska stručnjaka za sigurnost - šef Mosada, Tamir Pardo, bivši šef Mossada, Efraim Halevy, i bivši načelnik vojnog štaba, Dan Halutz - nedavno izjavili da nuklearni Iran ne bi predstavljao egzistencijalni prijetnja Izraelu."
Zatim, nekoliko dana nakon toga, izraelski ministar odbrane Ehud Barak je u intervjuu za Radio Izraelske vojske (18. januara) imao ovu razmjenu:
Pitanje: Da li je izraelska odluka da Iran još nije odlučio da svoj nuklearni potencijal pretvori u oružje za masovno uništenje?
Barak: Ljudi se pitaju da li je Iran odlučan da upravo sada izađe iz režima kontrole [inspekcije] ... u pokušaju da što prije dobije nuklearno oružje ili operativnu instalaciju. Očigledno to nije slučaj.
Na kraju, imamo američkog direktora nacionalne obavještajne službe, Jamesa Clappera, u izvještaju Kongresu: "Ne znamo, međutim, da li će Iran na kraju odlučiti da napravi nuklearno oružje. ... Postoje "određene stvari [Iranci] nisu urađeno" što bi bilo neophodno za izgradnju bojeve glave. 4
Priznanja poput gore navedenih — a ima i drugih — američkih masovnih medija nikada ne stavljaju u naslove; zaista, samo vrlo olako izvještavan; a ponekad i iskrivljeni — Na javnom RTV sistemu (PBS News Hour, 9. januara), nekomercijalnoj mreži koju su američki liberali mnogo voljeli, gore navedeni citat Panette je prijavljen kao: „Ali znamo da pokušavaju razviti nuklearnu sposobnosti, i to je ono što nas brine." Flagrantno su izostavljene prethodne riječi: "Da li pokušavaju razviti nuklearno oružje? Ne..." 5
Jedan od vodećih izraelskih vojnih istoričara, Martin van Creveld, intervjuisao je plejboj časopis u junu 2007:
Playboy: Može li svijet živjeti s nuklearnim Iranom?
Van Creveld: SAD su živjele s nuklearnim Sovjetskim Savezom i nuklearnom Kinom, pa zašto ne i nuklearni Iran? Istraživao sam kako su se SAD protivile nuklearnoj proliferaciji u prošlosti, i svaki put kada se neka zemlja spremala da se proširi, SAD su izrazile svoje protivljenje u smislu zašto je ova druga zemlja vrlo opasna i ne zaslužuje da ima nuklearno oružje. Amerikanci vjeruju da su oni jedini ljudi koji zaslužuju nuklearno oružje, jer su dobri i demokratski i vole majku i pitu od jabuka i zastavu. Ali Amerikanci su jedini koji su ih koristili. … Uopšte nam ne prijeti opasnost od pada iranskog nuklearnog oružja na nas. Međutim, ne možemo to previše otvoreno reći, jer imamo istoriju upotrebe bilo kakve prijetnje da bismo dobili oružje… zahvaljujući iranskoj prijetnji, oružje dobijamo od SAD-a i Njemačke.”
I tokom ovih godina, redovno, izraelski i američki zvaničnici su nas uvjeravali da je Iran svjetska nuklearna prijetnja broj jedan, da ne možemo opustiti našu gardu prema njima, da ne bi trebalo biti ograničenja za ultra stroge sankcije koje namećemo iranskog naroda i njegove vlade. Ponovljena ubistva i pokušaji ubistva iračkih nuklearnih naučnika, sabotaža iranske nuklearne opreme kompjuterskim virusima, prodaja neispravnih delova i sirovina, neobjašnjive avionske nesreće, eksplozije u iranskim postrojenjima… Ko može stajati iza ovoga osim SAD? Kako znamo? To se zove "običan zdrav razum". Ili mislite da je to bila Kostarika? Ili možda Južna Afrika? Ili možda Tajland?
Ministar odbrane Paneta nedavno je prokomentarisao jedan od atentata na iranskog naučnika. On je to sažeto rekao: "Sjedinjene Države to ne rade." 6
Da li neko zna adresu e-pošte Leona Panette? Želio bih da mu pošaljem svoju listu američkih zavjera o atentatu. Više od 50 stranih lidera je ciljano tokom godina, mnogi uspješno. 7
Ne tako davno, Irak i Iran su američki Izrael smatrali najznačajnijim prijetnjama izraelskoj hegemoniji na Bliskom istoku. Tako je rođen mit o iračkom oružju za masovno uništenje, a Sjedinjene Države su nastavile da Irak pretvaraju u koš. To je napustilo Iran i tako je rođen mit o iranskoj nuklearnoj prijetnji. Kako je počeo da tone u tome da Iran zapravo nije toliko nuklearna prijetnja, ili da je ova "prijetnja" postala preteška za prodaju ostatku svijeta, USrael je odlučio da, u najmanju ruku, želi promjenu režima. Sljedeći korak bi mogao biti blokiranje iranske linije spasa — prodaje nafte kroz Hormuški moreuz. Dakle, nedavno jačanje mornarice SAD i EU u blizini Perzijskog zaljeva, čin rata koji pokušava natjerati Iran da ispali prvi hitac. Ako Iran pokuša da se suprotstavi ovoj blokadi, to bi mogao biti signal za još jedan slučaj američke košare, četvrti u deceniji, sa razorenim narodom Libije i Avganistana, zajedno sa Irakom, koji trenutno uživa u jedinstvenom američkom daru slobode i demokratije.
11. januara Washington post izvijestio je: "Pored direktnog utjecaja na iranske lidere, [američki obavještajni zvaničnik] kaže da je još jedna opcija da će [sankcije] stvoriti mržnju i nezadovoljstvo na nivou ulice, tako da iranski lideri shvate da moraju promijeniti svoje načine."
Kako su potpuno šarmantne ove taktike i ciljevi za 21. vijek od strane vođe "Slobodnog svijeta". (Da li se taj izraz još uvijek koristi?)
Neokonzervativno razmišljanje (a Baracka Obamu se može smatrati često takvim saputnikom) je još šarmantnije od toga. Slušaj Danielle Pletka, potpredsjednica fili studije vanjske i odbrambene politike na najistaknutijim američkim Neo-con think tank, American Enterprise Institute:
Najveći problem za Sjedinjene Države nije Iran da dobije nuklearno oružje i da ga testira, već Iran dobije nuklearno oružje i ne koristi ga. Jer onog trenutka kada ga imaju i ne urade ništa loše, svi će se oni koji procenjuju kritike vratiti i reći: "Vidite, rekli smo vam da je Iran odgovorna sila. Rekli smo vam da Iran ne dobija nuklearno oružje kako bi ih odmah iskoristili." … I oni će na kraju definirati Iran s nuklearnim oružjem kao ne problem. 8
Šta da kažemo o tome i svim ostalim gore navedenim citatima? Mislim da se vraćam na moju uvodnu izjavu: Biti "jedina nuklearna sila na Bliskom istoku" odlična je karta koju Izrael ima u ruci. Da li je SAD spreman da uđe u rat da bi zadržao tu kartu?
Molim vas, recite mi ponovo... O čemu se radi u ratu u Afganistanu?
Sa američkim ratom u Iraku koji je navodno došao do dobrog zaključka (ili na pola pristojnog... ili bolje nego ništa... ili hajdemo dođavola odavde dok su neki od nas još u jednom komadu i postoje neki Iračani koje još nismo ubili ), najbolji i najpametniji u našoj vladi i medijima razmišljaju o tome šta da rade u vezi s Afganistanom. IČini se da se niko ne sjeća, ako je ikada znao, da se u Afganistanu zapravo ne radi o 9-11 ili borbi protiv terorista (osim mnogih koje su SAD stvorile svojom invazijom i okupacijom), već se radi o naftovodima.
Predsjednik Obama je u augustu 2009. izjavio: "Ali nikada ne smijemo zaboraviti da ovo nije rat izbora. Ovo je rat iz nužde. Oni koji su napali Ameriku 9. septembra 11. planiraju da to urade ponovo. Ako se ne obuzda, talibanska pobuna značit će još veće sigurno utočište iz kojeg bi Al Kaida planirala ubijanje više Amerikanaca." 9
Nema veze što od desetina hiljada ljudi koje su Sjedinjene Države i njihov NATO front ubile u Afganistanu, nijedan nije identifikovan kao da je imao ikakve veze sa događajima od 11. septembra 2001.
Nema veze što je "zavjera za napad na Ameriku" 2001. više smišljena u Njemačkoj i Španiji i Sjedinjenim Državama nego u Afganistanu. Zašto Sjedinjene Države nisu bombardovale te zemlje?
Zaista, šta je zapravo bilo potrebno za planiranje kupovine avio karata i pohađanje časova letenja u Sjedinjenim Državama? Soba sa stolicama? Šta znači "još veće sigurno utočište"? Veća soba sa više stolica? Možda tabla? Teroristi koji namjeravaju da napadnu Sjedinjene Države mogu se sresti gotovo bilo gdje, a Afganistan je vjerovatno jedno od najgorih mjesta za njih, s obzirom na američku okupaciju.
Jedina "potreba" koja je privukla Sjedinjene Države u Afganistan bila je želja da uspostave vojno prisustvo u ovoj zemlji koja se nalazi u susjedstvu regije Kaspijskog mora u centralnoj Aziji - koja navodno sadrži druge najveće dokazane rezerve nafte i prirodnog plina u svijeta — i izgraditi naftovode i plinovode iz tog regiona koji prolaze kroz Afganistan.
Afganistan je dobro pozicioniran za naftovode i plinovode koji opslužuju veći dio južne Azije, naftovode koji mogu zaobići one koji još nisu klijenti Washingtona, Iran i Rusiju. Samo da talibani ne napadnu linije. Evo Richarda Bouchera, pomoćnika američkog državnog sekretara za poslove južne i centralne Azije, 2007. godine: „Jedan od naših ciljeva je stabilizacija Afganistana, kako bi mogao postati kanal i čvorište između južne i centralne Azije kako bi energija mogla teći u jug." 10
Od 1980-ih planirane su sve vrste cjevovoda za to područje, samo da bi bili odloženi ili otkazani zbog vojnih, finansijskih ili političkih problema ili onih. Na primjer, tzv TAPI cjevovod (Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija) imao snažnu podršku Vašingtona, koji je bio nestrpljiv da blokira konkurentski gasovod koji bi doveo gas u Pakistan i Indiju iz Irana.
TAPI seže u kasne 1990-te, kada je talibanska vlada vodila pregovore sa naftnom kompanijom Unocal Corporation sa sjedištem u Kaliforniji. Ovi razgovori su vođeni uz puno znanje Klintonove administracije i nisu bili obuzdani ekstremnom represijom talibanskog društva. Talibanski zvaničnici su čak putovali u Sjedinjene Države radi razgovora. 11Svjedočeći pred Podkomitetom Predstavničkog doma za Aziju i Pacifik 12. februara 1998., predstavnik Unocal-a John Maresca govorio je o važnosti projekta naftovoda i sve većim poteškoćama u suočavanju s talibanima:
Ukupne rezerve nafte u regionu mogle bi dostići više od 60 milijardi barela nafte. Neke procene iznose i do 200 milijardi barela... Od samog početka smo jasno stavili do znanja da je izgradnja naftovoda koju smo predložili preko Afganistana nije mogao početi dok se ne uspostavi priznata vlada koji ima povjerenje vlada, lidera i naše kompanije.
Kada su ti razgovori zastali u julu 2001. Bushova administracija je zaprijetila talibanima vojnom odmazdom ako vlada ne pristane na američke zahtjeve. Pregovori su konačno propali sledećeg meseca, mesec dana pre 9-11.
Sjedinjene Države su zaista bile ozbiljne po pitanju naftnih i plinskih područja Kaspijskog mora i Perzijskog zaljeva. Kroz jedan ili drugi rat počevši od Zaljevskog rata 1990-1, SAD su uspjele uspostaviti vojne baze u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Omanu, Afganistanu, Pakistanu, Uzbekistanu, Tadžikistanu, Kirgistanu i Kazahstanu.
Rat protiv Talibana ne može se "dobiti" osim da pobije sve u Afganistanu. Sjedinjene Države bi mogle ponovo pokušati pregovarati o nekom obliku sigurnosti plinovoda s talibanima, a zatim izaći i proglasiti "pobjedu". Barack Obama sigurno može održati elokventan pobjednički govor sa svog telepromptera. Moglo bi čak uključivati riječi "sloboda" i "demokratija", ali svakako ne "cijevovod".
Voli me, voli me, voli me, ja sam liberal (Hvala, Phil Ochs. Nedostaješ nam.)
Angela Davis, zvijezda 1960-ih, kao i većina članova Komunističke partije, nije bila/nije ništa radikalnija od prosječnog američkog liberala. Evo kako se nedavno obraća Occupy Wall Street: "Kada sam rekla da nam treba treća strana, radikalna stranka, projektovala sam prema budućnosti. Ne možemo dozvoliti da republikanac preuzme dužnost. ... Zar se ne sećamo kako je to bilo kada je Bush bio predsjednik?" 12
Da, Angela, dobro se sjećamo tog vremena. Kako to zaboraviti pošto je Bush, po svim važnim standardima, još uvijek u Bijeloj kući? Vođenje vječnog rata, nemilosrdni nadzor nad građanima, ljubljenje korporativnog dupeta, policijska brutalnost? …Šta se promijenilo? Osim goreg. Gdje je naše nacionalno zdravstveno osiguranje jednog platitelja? Ništa ni blizu. Gdje je naše pristupačno fakultetsko obrazovanje? I dalje najzaostaliji u "razvijenom" svijetu. Gdje je naša legalizirana marihuana — mislim stvarno legalizirana? Ako mislite da se to promenilo, mora da ste naduvani. Gdje je naš abortus na zahtjev? Šta tvoj tip Barack misli o tome? Spašavaju li se od zaborava neophodni sindikati? Ha! Ultra važna minimalna plata? Prilagođena inflacija, jednaka sredini 1950-ih.
Je li prestala američka prijetnja okolišu i svjetski ekološki pokret? Recite to posvećenom aktivisti-internacionalisti. Da li je 50-godišnji embargo protiv Kube konačno okončan? Nije, a ja još uvijek ne mogu legalno otići tamo. Policijsko-državni rat protiv terorizma kod kuće? Ne prođe mjesec dana bez FBI-azarobljavanje neki mladi "teroristi". Da li je više Bankstera i šrafova društva Wall Street (osim bezopasnih insajderskih trgovaca) zatvoreno? Navedite jednu. Zaista strogi propisi u finansijskoj oblasti su toliko potrebni? Nastavi čekati. Šta kažete na rukovodioce BP kompanija za izlijevanje nafte biti uhapšen? Ili ratni zločinci, masovne ubice i mučitelji s imenima kao što su... Oh, ne znam, da vidimo... možda kao Cheney ili Bush ili Ramsfeld ili Wolfowitz ili neko s ludim imenom kao Condoleezza? Svi šetaju potpuno slobodno, svi slavljeni.
„Veliki pad progresivne Amerike dogodio se tokom Clintonovih godina jer su mnogi liberali i njihove organizacije prihvatili prisustvo demokratskog predsjednika kao adekvatnu zamjenu za stvari u koje su liberali nekada vjerovali. Liberalizam i socijaldemokratski duh bolno su porasli u prethodnih 60 godina uvenuo tokom Clintonove administracije." — Sam Smith13
"Promjena predsjednika je poput promjene reklamnih kampanja za bezalkoholno piće; sam proizvod i dalje ima isti okus, ali sada ima novi 'imidž'." — Richard K. Moore
Potrebna je volonterska pomoć za e-knjige
Ako imate iskustva sa sastavljanjem e-knjige, uključujući fusnote, moj izdavač, Common Courage, želio bi komunicirati s vama. Kontaktirajte Grega Batesa na [email zaštićen]Hvala.
bilješke
1. Haaretz.com (Izrael), 25. oktobar 2007.; štampano izdanje 26. oktobar ?
2. Washington post, Mart 5, 2009?
3. "Face the Nation", CBS, 8. januar 2012; pogledajte video ?
4. The Guardian (London), 31. januara 2012. ?
5. "PBS's Dishonest Iran Edit", FAIR (Pravednost i tačnost u izvještavanju), 10?
6. ReutersJanuar 12, 2012 ?
7. http://killinghope.org/bblum6/assass.htm ?
8. Video Pletka daje ove primjedbe ?
9. Govor predsjednika na konvenciji veterana stranih ratova, 17. avgusta 2009. ?
10. Razgovor na Paul H. Nitze školi za napredne međunarodne studije, Washington, DC, 20. septembra 2007. ?
11. Vidi, na primjer, članak od 17. decembra 1997. u britanskim novinama, The Telegraph"Naftni baroni sude talibanima u Teksasu". Za dalju diskusiju o TAPI kanalu i srodnim pitanjima, vidi ovaj članak od strane međunarodnog naftnog inženjera Johna Fostera. ?
12. Washington Post, 15. januara 2012 ?
13. Sam Smith je bio dugogodišnji izdavač i novinar u Washingtonu, DC, a sada živi u Maineu. Pretplatite se na njegov divni bilten, Progressive Review. ?
-
William Blum je autor:
· Killing Hope: Intervencije američke vojske i CIA-e od Drugog svjetskog rata
· Rogue State: Vodič za jedinu svjetsku supersilu
· Disident u zapadnom bloku: Memoar hladnog rata
· Oslobađanje svijeta do smrti: Eseji o američkom carstvu
Dijelovi knjiga mogu se pročitati, a potpisani primjerci kupiti na www.killinghope.org
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati