OVE SEDMICE, magla anglo-američke diplomatije o iranskom nuklearnom pitanju na trenutak se razdvojila da bi svijetu dala rijedak uvid u rat koji se krije iza. U srijedu, puta Londona je reproducirao pismo koje je prošle sedmice napisao John Sawers, referent britanskog ministarstva vanjskih poslova za Iran, svojim kolegama u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Njemačkoj ocrtavajući liniju akcije četiri saveznika bi trebala slijediti u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Lišeni govora i previše pametne strategije o tome kako koreografirati ruski i kineski pristanak za sankcije i rat, glavna poenta u pismu gospodina Sawersa je da Iranci moraju znati da su "ozbiljnije mjere" vjerovatno od strane Sigurnosne službe Vijeće nego samo predsjednička izjava.
Gospodin Sawers elaborira šta E3+US ima na umu:
“To znači stavljanje iranskog dosijea na osnovu poglavlja VII. Možda ćemo također morati ukloniti jedan od iranskih argumenata da je suspenzija 'dobrovoljna'. Mogli bismo učiniti oboje tako što bismo dobrovoljnu suspenziju učinili obaveznim zahtjevom za Vijeće sigurnosti, u rezoluciji koju bismo namjeravali usvojiti, recimo, početkom maja”.
Poglavlje VII je dio Povelje UN-a koji se bavi prijetnjama međunarodnom miru i sigurnosti. Stavljanje iranskog dosijea na osnovu poglavlja VII omogućilo bi Anglo-Amerikancima da urade dvije stvari. Prvo, zaobići zakonsko pravo Irana na obogaćivanje uranijuma, kako je sadržano u Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT), njegovom sporazumu o zaštitnim mjerama, njegovom Dodatnom protokolu i u svakoj pojedinačnoj rezoluciji koju je usvojio Odbor guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju o iranskom pitanju . Drugo, stvoriti minimalno uvjerljiv, ali apsolutno neophodan pravni smokvin list za vojnu akciju protiv Irana u vjerovatnom slučaju da Iranci ne ispoštuju takvu rezoluciju poglavlja VII.
Do sada su Rusi i Kinezi jasno stavili do znanja da nisu spremni da umire "Božić u Teheranu" ljude u Vašingtonu i Londonu. Ali, dozvolivši da iranski dosije stigne do Vijeća sigurnosti, Moskva i Peking su dozvolili SAD-u da pojača retoriku i pritisak. Ovaj pokušaj kažnjavanja Irana na neki način će postati test koliko su Rusija, Kina i svijet ozbiljno naučili lekcije iz invazije na Irak 2003. godine.
Razlog zašto SAD žele da uvedu Poglavlje VII je taj što bi željele da isprovociraju Iran da izađe iz NPT-a. Ako bi Iran ikada počinio ovu glupost, američki plan za promjenu režima brzo će krenuti u visoku brzinu. Kako i kada se koristi sila, to bi vjerovatno bio produženi zračni rat u jugoslovenskom stilu s ciljem gađanja civilne i industrijske infrastrukture, a ne invazija u iračkom stilu.
Situacija je toliko fluidna da Iranci moraju pažljivo razmotriti sve svoje pravne i političke opcije i izgraditi strategiju koja ima za cilj proširenje kruga zemalja koje se protive konfrontaciji i zalažu se za dijalog i diplomatiju.
U pravnom smislu, oba člana XVII Statut IAEA i član 22. Irana Sporazum o zaštitnim mjerama sa IAEA obezbijediti mehanizam za rješavanje sporova putem arbitraže ili uključivanja Međunarodnog suda pravde. Član 22 Statuta MSP-a je jasan po ovom pitanju:
Svako pitanje ili spor u vezi sa tumačenjem ili aplikacija ovog Statuta koji nije riješen pregovorima bit će proslijeđen Međunarodnom sudu pravde u skladu sa Statutom Suda, osim ako se zainteresovane strane ne dogovore o drugom načinu poravnanja.[Naglasak dodat]
Sawersovo pismo sugerira da E3+US pokušava stvoriti situaciju u kojoj Statut IAEA više ne bi bio primjenjiv na Iran, posebno prava koja se prenose na državu koja nema nuklearno oružje iz NPT-a čiji su objekti zaštićeni.
Uz to je sve veći broj prijetnji upotrebom sile od strane Sjedinjenih Država i Izraela, pitanje koje već je formalno podignuta od strane iranskog ambasadora pri UN, M. Džavada Zarifa, u a nota verbalna generalnom sekretaru 21. marta:
“Ove izjave i dokumenti, s obzirom na dosadašnje nezakonito ponašanje Sjedinjenih Država, predstavljaju pitanja najveće težine koja zahtijevaju hitan, usklađen i odlučan odgovor od strane Ujedinjenih naroda, a posebno Vijeća sigurnosti.
“Zaista je žalosno što su prošli neuspjesi ohrabrili visoke američke zvaničnike, pa čak i druge da razmotre prijetnju ili upotrebu sile, a oba su izričito odbačena članom 2(4) Povelje kao kršenje jednog od najosnovnijih principa organizacije, kao opcije dostupne na stolu.
“Ujedinjene nacije imaju temeljnu odgovornost da odbace te tvrdnje i zaustave ovaj trend.
“Biće visoko cijenjeno ako se ovo pismo i njegov aneks distribuiraju kao dokument Generalne skupštine pod tačkama 9, 82, 87, 94, 95, 97, 110 dnevnog reda i Vijeća sigurnosti.
Generalna skupština Tačke dnevnog reda na koje se poziva ambasador Zarif uključuju, između ostalog, zabranu razvoja i proizvodnje novih vrsta oružja za masovno uništenje i novih sistema takvog oružja, uspostavljanje zone bez nuklearnog oružja u regionu Bliskog istoka, zaključenje efektivni međunarodni aranžmani za osiguranje država koje ne posjeduju nuklearno oružje protiv upotrebe ili prijetnje upotrebom nuklearnog oružja, te općenito i potpuno razoružanje.
Ono što E3+SAD rade je podmetanje NPT sistema napadom na ključnu pogodbu koja je u njegovoj osnovi: da zemlje koje se odreknu prava na proizvodnju nuklearnog oružja neće biti sprečene u razvoju civilne nuklearne tehnologije. Postoje valjani pravni razlozi za razmatranje upućivanja Irana Vijeću sigurnosti UN-a od strane Upravnog odbora IAEA kao ultra vires Statut IAEA i Povelja UN.
Kao Michael Spies iz Komiteta pravnika za nuklearnu politiku, New York, tvrdio je:
Ovlašćenje Odbora da upućuje pitanja Vijeću sigurnosti dato je Statutom IAEA, Sporazumima o zaštitnim mjerama i Dodatnim protokolom kada je primjenjivo. Prema Statutu (čl. 12(C) i Sporazumu o zaštitnim mjerama, Odbor može samo uputiti Iran Vijeću sigurnosti ako utvrdi da, na osnovu izvještaja generalnog direktora, ne može biti siguran da Iran nije preusmjerio nuklearni materijal za nemiroljubive svrhe. Raniji nalazi 'neuvjeravanja' dolazili su samo suočeni s istorijom aktivne i tekuće nesaradnje sa zaštitnim mjerama IAEA-e. Sprovođenje nuklearnih aktivnosti samih po sebi, koje su posebno prepoznate kao suverena prava, i koja ostaju zaštićena, ne mogu se pravno ili logički izjednačiti sa neizvjesnošću u pogledu preusmjeravanja.
Ni u jednom od izvještaja generalnog direktora nikada nije navedeno da inspektori nisu bili u mogućnosti da potvrde da "nije bilo preusmjeravanja nuklearnog materijala koji se zahtijeva da se zaštiti prema ovom sporazumu, na nuklearno oružje ili druge nuklearne eksplozivne naprave", što je uslov pod koji Sporazum o zaštitnim mjerama s Iranom dozvoljava IAEA-i da „sačini izvještaje predviđene stavom C člana XII. Ono što je generalni direktor dosljedno govorio je da nije bilo preusmjeravanja zaštićenog nuklearnog materijala, ali da još nije u poziciji da kaže da nema neprijavljenih nuklearnih aktivnosti. Ali pošto više od 100 zemalja tek treba da ratifikuje Dodatni protokol, ovo je "nalaz" koji će generalni direktor morati da donese ne samo za Iran. Zanimljivo je da je Kina, koja je u februaru glasala za upućivanje Irana Vijeću sigurnosti, eksplicitno navela u svom obrazloženju glasanja da ovo upućivanje nije bilo upućivanje kako se tumači članom XIIC Statuta IAEA.
U svjetlu prethodne analize, ovo je jasno. Prvo, E3+SAD žele da stave van snage Statut IAEA i NPT što se Irana tiče. Drugo, E3+SAD žele da prepišu, kroz rezoluciju poglavlja VII, odredbe Ugovora, NPT, čiji je trenutno potpisnik 188 zemalja. Treće, SAD i Britanija su koristile silu u suprotnosti sa Poveljom UN-a i međunarodnim pravom da napadnu susjeda Irana prije jedva tri godine. Četvrto, Iran ima stvarne i opravdane strahove da će i on biti podvrgnut oružanom napadu.
Na osnovu ovih bezobzirnih činjenica, Iran bi trebao pokušati natjerati Generalnu skupštinu UN-a da zatraži savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde u skladu sa članom 96 Povelje UN-a o sljedećem pitanju: Države članice NPT-a koje nemaju nuklearno oružje pravo na razvoj tehnologije civilnog ciklusa goriva. Insistiranje E3+US na jednostranom nametanju novih pravila potpisnicima NPT-a nije u interesu međunarodnog mira i sigurnosti. Iran je od samog početka imao zakon na svojoj strani. Iako pokazuje otvoren um po pitanju učešća u multinacionalnim sporazumima o ciklusu goriva sa Rusijom, Kinom i drugim potencijalnim partnerima, Iran ne može biti primoran da se odrekne zakonskih prava, koja mu pripadaju kao potpisniku NPT. Niti je u interesu drugih članica ili nečlanica NPT-a da Vijeće sigurnosti sebi prisvaja pravo da diktira izmjene ugovora o pravu. Uoči glasanja protiv Irana u IAEA-i, Indija je rekla da ne želi vidjeti da bilo koja druga država u njenom susjedstvu nabavi nuklearno oružje. Prikladno je da Indija također otvoreno izjavi da ne želi da vidi bilo koju drugu državu u svom susjedstvu podvrgnutu oružanoj agresiji u ime oružja za masovno uništenje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati