Fotografija Marije Oswalt/Shutterstock.com
Šesnaest godina kasnije, američki ratovi i ratni zločini koje je pokrenula Bushova administracija samo su širili haos i nasilje nadaleko i naširoko, a ova historijska povezanost kriminala i neuspjeha predvidljivo je potkopala američku međunarodnu moć i autoritet. U imperijalnom srcu, industrija političkog marketinga čiji su dio bili Rove i njegove kolege imala je više uspjeha u podjeli i vladanju srcima i umovima Amerikanaca nego Iračana, Rusa ili Kineza.
Ironija imperijalnih pretenzija Bushove administracije bila je u tome da je Amerika bila imperija od samog svog osnivanja i da politička upotreba termina „imperija“ od strane osoblja Bijele kuće 2004. nije bila simbol novog imperija u usponu kako je on tvrdio, ali dekadentnog, opadajuće imperije koja se slepo spotiče u agonizirajuću spiralu smrti.
Amerikanci nisu uvijek bili toliko nesvjesni imperijalne prirode ambicija svoje zemlje. George Washington opisao je New York kao “sjedište imperije”, a svoju vojnu kampanju protiv tamošnjih britanskih snaga kao “put do carstva”. Njujorčani su željno prihvatili identitet svoje države kao države Empire State, koji je još uvijek sadržan u Empire State Buildingu i na registarskim tablicama države New York.
Proširenje američkog teritorijalnog suvereniteta nad indijanskim zemljama, kupovina Luizijane i aneksija sjevernog Meksika u Meksičko-američkom ratu izgradili su imperiju koja je daleko nadmašila onu koju je izgradio George Washington. Ali ta imperijalna ekspanzija bila je kontroverznija nego što većina Amerikanaca misli. Četrnaest od pedeset dva američka senatora glasalo je protiv Ugovor iz 1848 anektirati veći dio Meksika, bez čega bi Amerikanci možda i dalje posjećivali Kaliforniju, Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Nevadu, Jutu i veći dio Kolorada kao egzotična meksička mjesta za putovanja.
U punom procvatu američkog carstva nakon Drugog svjetskog rata, njegove vođe su shvatile vještinu i suptilnost potrebne za ostvarivanje imperijalne moći u postkolonijalnom svijetu. Nijedna zemlja koja se bori za nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva ili Francuske neće dočekati imperijalne osvajače iz Amerike. Tako su američki lideri razvili sistem neokolonijalizma kroz koji su vršili sveobuhvatni imperijalni suverenitet nad većim dijelom svijeta, dok su skrupulozno izbjegavali izraze poput "imperija" ili "imperijalizam" koji bi potkopali njihove postkolonijalne vjerodostojnosti.
Kritičarima kao što je predsjednik Kwame Nkrumah iz Gane bilo je prepušteno da ozbiljno ispitaju imperijalnu kontrolu koju su bogate zemlje još uvijek imale nad nominalno nezavisnim postkolonijalnim zemljama poput njegove. U svojoj knjizi, Neokolonijalizam: posljednja faza imperijalizma, Nkrumah je osudio neokolonijalizam kao “najgori oblik imperijalizma”. „Za one koji to praktikuju“, napisao je, „to znači moć bez odgovornosti, a za one koji pate od toga, to znači eksploataciju bez obeštećenja“.
Tako su Amerikanci nakon Drugog svjetskog rata odrasli u pažljivo osmišljenom neznanju sama činjenica američkog carstva, a mitovi koji su utkani da bi se to prikrilo pružaju plodno tlo za današnje političke podjele i dezintegraciju. Trumpovo “Učinimo Ameriku ponovo velikom” i Bajdenovo obećanje da će “obnoviti američko vodstvo” oba su poziva na nostalgiju za plodovima američkog carstva.
Prošle igre o krivici su gotove koji je izgubio Kinu ili Vijetnam ili Kuba su se vratili kući da se uđu u raspravu oko toga ko je izgubio Ameriku i ko može nekako da vrati njenu mitsku bivšu veličinu ili vođstvo. Čak i dok Amerika vodi svijet u dopuštanju da pandemija opustoši njene ljude i ekonomiju, lideri nijedne strane nisu spremni za realniju debatu o tome kako redefinirati i ponovo izgraditi Ameriku kao postimperijalnu naciju u današnjem multipolarnom svijetu.
Svako uspješno carstvo proširilo se, vladalo i eksploatisalo svoje daleke teritorije kroz kombinaciju ekonomske i vojne moći. Čak iu neokolonijalnoj fazi američkog carstva, uloga američke vojske i CIA-e bila je da otvore vrata kroz koja su američki biznismeni mogli “pratiti zastavu” kako bi otvorili radnju i razvili nova tržišta.
Ali sada su se američki militarizam i američki ekonomski interesi razišli. Osim nekoliko vojnih izvođača, američka preduzeća nisu ni na koji trajni način pratila zastavu u ruševinama Iraka ili drugih trenutnih američkih ratnih zona. Osamnaest godina nakon američke invazije, najveće u Iraku trgovinski partner je Kina, dok je u Afganistanu Pakistan, u Somaliji je UAE (Ujedinjeni Arapski Emirati), a u Libiji je Evropska unija (EU).
Umjesto da otvara vrata za američki veliki biznis ili podržava američku diplomatsku poziciju u svijetu, američka ratna mašina postala je bik u globalnoj trgovini porculanom, posjedujući čisto destruktivnu moć da destabilizira zemlje i uništi njihove ekonomije, zatvarajući vrata ekonomskim prilikama umjesto da otvarajući ih, preusmjeravajući resurse od stvarnih potreba kod kuće, i štetno Međunarodni položaj Amerike umjesto da ga poboljša.
Kada je predsjednik Eisenhower upozorio na “neopravdanog uticaja” američkog vojno-industrijskog kompleksa, predviđao je upravo ovu vrstu opasne dihotomije između stvarnih ekonomskih i društvenih potreba američkog naroda i ratne mašinerije koja košta više od sljedećeg deset vojski u svijetu zajedno, ali ne može pobijediti u ratu ili pobijediti virus, a kamoli ponovo osvojiti izgubljeno carstvo.
Kina i EU su postale glavne trgovinski partneri većine zemalja svijeta. Sjedinjene Države su i dalje regionalna ekonomska sila, ali čak iu Južnoj Americi većina zemalja sada više trguje sa Kinom. Američki militarizam je ubrzao ove trendove rasipajući naše resurse na oružje i ratove, dok su Kina i EU uložile u miran ekonomski razvoj i infrastrukturu 21. stoljeća.
Na primjer, Kina je izgradila najveći šina velike brzine mrežu u svijetu za samo 10 godina (2008-2018), a Europa gradi i širi svoju brzu mreža od 1990-ih, ali brza željeznica još uvijek postoji Tabla za crtanje u americi.
Kina je podigla 800 miliona ljudi iz siromaštva, dok američki stopa siromaštva jedva se povukao za 50 godina, a siromaštvo djece se povećalo. Amerika još uvijek ima najslabiju mrežu socijalne sigurnosti od bilo koje razvijene zemlje i nema univerzalni zdravstveni sistem, a nejednakost bogatstva i moći uzrokovana ekstremnim neoliberalizam otisao je pola Amerikanaca sa malo ili nimalo ušteđevine za život u penziji ili da prebrode bilo kakav poremećaj u njihovim životima.
Insistiranje naših čelnika na otpuštanju 66% američkih federalnih jedinica diskreciono trošenje Očuvati i proširiti ratnu mašinu koja je odavno nadživjela svaku korisnu ulogu u američkom ekonomskom carstvu u opadanju je iscrpljujuće rasipanje resursa koje ugrožava našu budućnost.
Pre nekoliko decenija Martin Luther King Jr. upozorio nas da se “nacija koja iz godine u godinu nastavlja trošiti više novca na vojnu odbranu nego na programe društvenog uzdizanja približava duhovnoj smrti.”
Dok naša vlada raspravlja o tome možemo li „priuštiti“ olakšanje COVID-a, Green New Deal i univerzalnu zdravstvenu zaštitu, bilo bi nam mudro priznati da je naša jedina nada da transformiramo ovo dekadentno carstvo u opadanju u dinamičnu i prosperitetnu postimperijalnu naciju da brzo i duboko pomjerimo naše nacionalne prioritete sa irelevantnog, destruktivnog militarizma na programe društvenog uzdizanja na koje je dr King pozvao.
Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.
Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: američka invazija i uništenje Iraka.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati