Zašto je Haifa Hindiya, 38-godišnja udata žena i majka petero djece, ubola vojnika na kontrolnom punktu prvog dana mjeseca Ramazana? Da li je to zato što ju je muž, kako tvrdi njena porodica, pretukao i ponižavao? Ili zato što je bila psihički bolesna, patila od depresije, kako njen suprug navodi? Da li je, kako tvrdi njen brat, uticala činjenica da je kuća njenih roditelja srušena pre tri godine, iako njeni roditelji nisu uradili ništa loše? Da li je to zbog okupacije, kako tvrdi Fatah, koji ju je odmah usvojio u okrilje pokreta i proglasio šehidom (šehidom) nakon što su je vojnici upucali i ubili na kontrolnom punktu?
Dvije kuće u Nablusu sada su u žalosti za Haifa Hindiya. Ožalošćeni u kući u naselju Upper Dahiya, visoko na planini Eival, su njeni roditelji, sestre i brat; ožalošćeni u kući na rubu izbjegličkog kampa Balata su njen muž i djeca. Svaka grupa izbacuje ozbiljne optužbe na drugu, ali oba doma se slažu da je Haifa htjela umrijeti. Završila je sa svojim životom. “Htjela je da se odmori”, kaže njena majka, koja ju je posljednji put vidjela uveče prije nego što je otišla na punkt, kobne večeri čiji su događaji također sporni. Muž kaže da ju je majka izbacila, majka kaže da je preklinjala ćerku da ode kući kod muža uoči praznika.
Bio je prvi dan Ramazana i žena sa ruba Balate je očigledno podlegla strahu od praznika. Mjesec dana prazničnih porodičnih obroka iz večeri u večer za prekid posta može biti opresivan i prijeteći teret za klimavu porodicu i jednako klimavu ženu. Dakle, jedini izlaz koji se pojavio na njenom tmurnom i zagušljivom horizontu bio je da uzme nož i ode na kontrolni punkt koji zatvara grad. Ne postoji ništa lakše nego izvršiti samoubistvo na kontrolnom punktu Izraelskih odbrambenih snaga (IDF). Sve što treba da uradite je da izvadite nož i nanesete laku ranu vojniku – u ovom slučaju vojnici – i vaše telo će odmah biti izrešetano mecima. Upravo to se dogodilo Haifi, ženi koja je završila sa životom. Njenu posljednju želju – da umre prije praznika – vojnici IDF-a su ispunili.
Izraelskim očima izbeglički kamp Balata, koji se nalazi na obroncima Nablusa, izgleda kao zlo mesto. To je kolekcija jadnih, gusto zbijenih koliba u kojima dominira siva boja. Stolarska radnja Munir Yaisha nalazi se na prvom spratu zgrade na rubu kampa, a na trećem spratu – improvizovanom prostoru do kojeg se dolazi klimavim stepeništem – nalazi se porodični dom. Ovdje su živjeli stolar Munir Yaish i njegova supruga Haifa Hindiya. Ovdje su podigli svoje petoro djece: Farida (14), Asaraa (12), Rahama (10), Ahmed (8) i Tisnim (6). Ovdje su živjeli svoje živote i imali svoje neprestane svađe. Ovde je Haifa, 38, pala u depresiju, okružena porodicom svog muža, koja ju je očigledno maltretirala i zlostavljala. Činjenica da je imala četiri ćerke i samo jednog sina bio je jedan od povoda za ovakav tretman. Njena deca su je očigledno takođe izbegavala, pod uticajem svog oca i njegove porodice.
Ne nedostaje ni svjedočanstvo Haifine porodice da ju je muž često tukao. Munir to poriče i kaže da je njegova supruga bila psihički bolesna i pala u stanje kliničke depresije prije 10 godina. Kao dokaz pokazuje medicinsku dokumentaciju, recepte i torbu sa psihotropnim lijekovima koje je uzela njegova supruga. Munir: “Nije bila osjetljiva na muža i djecu. U ovoj kući dobila je toplinu i ljubav, ali od strane roditelja nije dobila ništa. Osjećala se uskraćeno zbog toga i to ju je činilo depresivnom.” Ipak, odmah potom dodaje: „Bila je veoma osetljiva, osetljiva na svaku sitnicu.“ Možda su obje strane u pravu – možda je pretučena i ponižena, pa je kao rezultat postala depresivna i psihički bolesna.
Kako god bilo, prije dvije sedmice, u utorak, 4. oktobra, prvog dana muslimanskog svetog mjeseca, Haifa je ustala rano, kao i obično, proučila jutarnju molitvu i spremila svoju djecu za školu. Munir je ostavio djecu, kao i obično. Haifa nije rekla ništa: Često je šutjela posljednjih mjeseci, i ništa što je radila nije nagovještavalo šta će se dogoditi na današnji dan, posljednji dan njenog života opterećenog jadom. Kada se Munir vratio, Haife više nije bilo. Pošto je ponekad odlazila da bude sama, on nije pridavao nikakvu važnost njenom odsustvu.
Prema Muniru, stanje njegove supruge se pogoršalo od rušenja kuće njenih roditelja u okviru IDF-ove operacije Odbrambeni štit u aprilu 2002. Sva njihova imovina je izgubljena u ruševinama, a jedini razlog je to što je zgrada gledala na Balatu. Činjenica da je Munirov brat, Bashir (34), ubijen otprilike u isto vrijeme kao prolaznik tokom ciljanog atentata od strane izraelske vojske, također je duboko utjecala na nju, kaže udovac. Ipak, nikada nije govorila o politici, nije bila aktivna ni u jednoj organizaciji i nije iznosila mišljenje o događajima. „Dobra devojka, veoma dobra“, ubacuje se njen brat Amar Hindija. “Nije razgovarala s ljudima ako oni nisu razgovarali s njom.”
Amar Hindiya je prisutan u razgovoru sa Munirom. On govori na hebrejskom, jeziku koji njegov zet ne razume – i nudi drugačiji prikaz događaja: „Pogledajte mu lice. On nije ljudsko biće. Živjela je sa njegovih pet sestara, što je kao da živi sa pet svekrva u kući.” U domu Hindiya kažu da je jedna od muževljevih sestara, koja je predavač na Univerzitetu Al-Najah u Nablusu, navodno govorila Haifinim kćerkama da nikada neće naći muževe jer im je majka mentalno bolesna.
Suprug se žali na nedostatak posla u stolariji i na tešku ekonomsku situaciju – ljudi jedva donose i stolice na popravku za NIS 5 tokom ove brutalne opsade Nablusa. Brat nas vodi u stolariju da nam pokaže da njegovom djeveru ne nedostaje posla: „On samo želi još novca.“ Amar je uvjeren da Munir širi priču o mentalnoj bolesti svoje supruge ne samo da bi se oslobodio odgovornosti za ono što joj se dogodilo, već i da spriječi rušenje njihovog doma od strane ID-a – čega se svaka porodica terorista boji.
Večer prije incidenta, Haifa i Munir su zajedno otišli u krevet. Tog popodneva otišle su u kupovinu za Ramazan, kaže muž, što je još jedan dokaz kućne harmonije. Nekoliko dana ranije, priča brat, kod njega je došao mužev brat i rekao mu da je situacija u Munirovom i Haifinom domaćinstvu ozbiljna. Amar je tada otišao do sestre i pitao je šta se dešava kod kuće. Rekla mu je, kaže, da su „stvari teške; Munir je bio veoma nervozan u poslednje vreme.” Munir kaže da je Haifa drugog do posljednjeg dana svog života htjela da ode i vidi srušenu kuću svojih roditelja, koja se sada obnavlja. “Među nama nije bilo nikakvih problema. Njen problem je što je bila bolesna, bolest koja je trajala godinama.”
Slijedi medicinski dokument Centra za liječenje i rehabilitaciju žrtava torture, koji je potpisao direktor ustanove dr. Mahmud Sehwail, koji je Munir dobio tek nakon Haifine smrti: „Goreimenovanog smo liječili od nas iz 29. septembra 1995. do 15. juna 2005. godine za depresivnu bolest najvišeg stepena, uključujući manifestacije šizofrenije. Tokom perioda liječenja i praćenja, doživjela je nekoliko događaja pogoršanja svog stanja i primala je lijekove za depresiju i šizofreniju. Također je upućena na liječenje električnim udarom u bolnicu za mentalno bolesne u Betlehemu.”
Amar, brat, će kasnije tvrditi da je ovo ljekarsko uvjerenje izvučeno pod lažnim izgovorom. Uvjeren je da je muž nakon Haifine smrti požurio da ga nabavi, samo da spriječi rušenje njihove kuće. Munir kaže da je ljekarsku potvrdu o njenom stanju dobio kako bi opovrgao tračeve koji su se širili gradom da je tukao svoju suprugu. Amar: „Šta pokušava da kaže? Pobjegla je odavde. Nije htjela ostati u ovoj kući. Htela je da umre.” Brat je uvjeren da nije imala drugog načina da napusti svoj dom i djecu osim smrti i da nije imala drugog načina da umre osim da ode s nožem na punkt. Munir kaže da je mogla počiniti samoubistvo progutajući mnoge tablete u kući.
Dr. Ghassan Hamdan, direktor ogranka Unije palestinskih komiteta medicinske pomoći u Nablusu, koji nas prati u posjeti, kaže da nema šanse da se liječnička potvrda dobije na prevaru. Amar priča o incidentu koji se dogodio nekoliko sedmica prije smrti njegove sestre, kojem je on bio svjedok, kada je Munir zamolio Haifu da mu skuva šolju čaja, a kada je ona to odbila, silovito ju je gurnuo i oborio na pod. Djeca ne govore ništa. Postoji i rashomonska rasprava o tome šta se dogodilo poslednje večeri njenog života, u domu njenih roditelja. Haifa je otišla tamo sa djecom. Munir kaže da je sramno izbačena iz kuće, uz psovke i psovke, što ju je duboko ranilo. Amar kaže da su djeca ta koja su, podstaknuta od strane oca, vređala svoju baku. Haifina majka, Sakina, priča nam da je preklinjala svoju kćer, koja je živjela u strahu od svog muža, da se vrati kući zbog Ramazana. “Moja kćerka nije bila bolesna. Prije smrti dolazila je kod nas i žalila se na težak život sa suprugom. Htjela je ostati ovdje nedelju dana. Nisam pristao, zbog Ramazana. Njen muž i devojke su se veoma loše odnosile prema njoj.” Sakina kaže da se pre odlaska ćerke od nje rastala poljupcima. Rekla je da je veoma, veoma umorna.
Postoji i ljekarsko uvjerenje koje niko ne osporava, izdato od strane bolnice Rafadiya, vladine institucije, u gradu: „Haifa je stigla u hitnu bez pulsa i bez disanja, zjenice su joj proširene. Pregledom tijela konstatovana je površinska rana na lijevom obrazu, rupa na grudnom košu, rana u donjem dijelu stomaka, rana u desnom kolenu, rana na lijevoj nozi i duboka rana u predjelu stražnjeg .” Salah Hajj Yihya, terenski radnik iz organizacije Physicians for Human Rights, odnio je izvještaj na ispitivanje od strane svoje organizacije.
Tog kobnog jutra, Munir je čekao na ulazu svoje stolarije da mu se žena vrati. Kada ona to nije učinila, pozvao je jednog od svoje braće, Mahmuda, da mu kaže da mu je žena nestala. U 10:30 ujutro, bolnica Rafadiya je zvala: Dođite odmah. Sve što mu je preostalo u bolnici je da identifikuje tijelo. Šta se desilo na kontrolnom punktu? Munir kaže da njegova žena nije bila u stanju čak ni da udari malog dječaka. Njihov jedini sin Ahmed, u bijeloj džudo uniformi, sluša razgovor, a oči mu neprestano trepću, bilo od nervoze ili straha. Na kontrolnom punktu njegova majka je izvadila nož i ubijena od vatre vojnika. Očevici su ispričali mužu da su vojnici nožem uništili tijelo. To je malo vjerovatno. Ove sedmice sam vidio fotografije tijela u kancelarijama portparola IDF-a, od kojeg je zatraženo da odgovori na optužbe, i bilo je teško reći da li je nekoliko tragova rana na tijelu uzrokovano mecima ili nečim drugim.
Da li je postojao razlog da je ubijete? Portparol IDF-a priznaje da su je vojnici upucali nakon što je već bila oborena na zemlju: „U utorak, 4. oktobra 2005. godine, Palestinka je stigla na inspekcijski punkt Hawara iz pravca Nablusa. Kada je stigla na mjesto, izvukla je nož i ubola u lice vojnikinja iz jedinice granične policije, koja je provjeravala opremu na licu mjesta. U ovoj fazi vojnik je uspio da gurne teroristu na pod. Vojnik je lakše ranjen, ukazana mu je medicinska pomoć na licu mjesta, a potom je prebačen u bolnicu na dalje liječenje. Nakon toga terorista je pokušao da izbode dva muška vojnika. Vojnici na licu mjesta bili su prisiljeni da je upucaju kako bi je spriječili da naudi vojnicima. Usljed požara, terorista je teško ranjen i na licu mjesta su mu ukazali medicinsku pomoć IDF, Magen David Adom i Crveni polumjesec [jevrejski i muslimanski ekvivalent Crvenog krsta]. Uprkos naporima da je spase, terorista je preminuo od zadobijenih rana. Treba napomenuti da osim trenutne reakcije da se uništi pokušaj terorista da napadne vojnike, nije poduzeta nikakva druga radnja s ciljem nanošenja ozljede ili unakazivanja tijela. Svaka tvrdnja da su teroristu izboli vojnici je netačna i neutemeljena.”
U kući na planini Eival, porodica Hindiya također je u žalosti za svojom Haifom. Ovdje se Amar osjeća sposobnim da govori slobodnije: „Ono što je izazvalo psihičko stanje moje sestre su optužbe Munirove porodice da je na svijet donijela četiri djevojčice. Čak ju je i udario što nije pripremila šoljicu kafe. Zaprijetio bi da će je izbaciti i da neće imati kuda. Otišla je na punkt jer je htjela na taj način okončati život prije Ramazana.”
Dr Hamdan, koji poznaje porodicu, kaže: „Ovo je slučaj nevine žene koja je reagovala na tešku situaciju u svojoj porodici. Živjela je u veoma teškim uslovima i natjerala se da se izvuče iz svog života. Ali najvažnije je da su je vojnici mogli uhapsiti. Nije bilo potrebe da se ubije ova žena. Bila je mršava i slaba i vrlo je lako ranila vojnikinju. Očevici su nam rekli da su je vojnici upucali tek pošto je već ležala na podu. Bila je bolesna žena, ali bolesna zbog siromaštva, bolesna zbog budućnosti svoje djece i bolesna zbog muža.”
Šta će biti sa djecom koja su izgubila majku? Haifina porodica ne želi ništa s njima: „Neka se njihov otac brine o njima“, kaže Haifina majka. Na zidu je spomen-poster koji je izdao Fatah, sa fotografijom preminulog Jasera Arafata u pozadini: Nasmiješena žena gleda iz postera, držeći na grudima dvoje dojenčadi, dvije kćeri.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati