Predstavnički dom upravo je usvojio HR 4437, republikanca iz Wisconsina Jamesa Sensenbrennera, nevjerovatno sa glasovima preko 30 demokrata. To je najrepresivniji zakon o imigraciji u posljednjih nekoliko decenija, i lišio bi imigrante važnih sudskih prava, podijelio porodice, kriminalizirao nedokumentovan status i otjerao one bez dokumenata još dalje u podzemlje. Drugi predlozi Kongresa su još ekstremniji. Neki, poput predstavnika Kolorada Toma Tankreda, uveli bi masovne deportacije u razmjerima koji bi nadmašili čak i sramne izvještaje iz 1920-ih i 30-ih godina.
Atmosfera u Kongresu je toliko otrovna da se gastarbajterski plan predsjednika Busha predstavlja kao liberalna alternativa, uprkos činjenici da su ga napisali neki od najvećih korporativnih interesa u SAD-u. Njegov prijedlog naglašava istu neuspješnu drakonsku politiku provođenja sadržanu u prijedlogu zakona Sensenbrenner, koji on podržava. Predsjednik kritizira HB 4437 samo zato što nema odredbe o gastarbajterima. Bushov plan bi uvelike proširio ovaj rastući oblik korporativnog blagostanja – ogromne programe gastarbajtera – i ne bi napravio stvarnu promjenu u statusu 12 miliona ljudi koji su već u SAD-u koji nemaju imigracione dokumente.
Strah od ovih ekstremnih prijedloga natjerao je neke zagovornike da podrže pristup manjeg zla – prijedlog zakona senatora Teda Kennedyja i Johna McCaina – koji također poziva na pojačanu provedbu i novu šemu gastarbajtera.
Vrijeme je da se sagleda realnost trenutne politike i osmisli bolje alternative…
Provjera stvarnosti 1: Ljudi će nastaviti dolaziti u SAD sve dok raste velika ekonomska nejednakost između bogatih i siromašnih zemalja, čak i ako granica između SAD-a i Meksika postane oružani logor, a novi zidovi budu izgrađeni koji podsjećaju na Hladni rat. Više od 170 miliona ljudi sada živi izvan zemalja u kojima su rođeni. Ovi migranti ne žele da povrijede svoje nove zemlje domaćine, već da rade i zbrinjavaju svoje porodice.
Provjera stvarnosti 2: Rad migranata je neophodan za mnoge industrije, od poljoprivrede do građevinarstva.
Kao i rad ljudi rođenih ovdje. Svima je potreban posao.
Provjera stvarnosti 3: Deportovanje ili uskraćivanje posla migrantima ne stvara niti jedan posao za bilo koga drugog. Godine 1986., AFL-CIO i drugi podržali su donošenje sankcija poslodavaca, koje zabranjuju osobama bez dokumenata da zadrže posao. Njihovo obrazloženje je bilo da bi radnici bez papira otjerani sa posla napustili zemlju, a drugi radnici bi popunili njihova mjesta. Rezultati su bili katastrofalni. Nisu otvarana radna mjesta ni za koga, a kada je zabrana snažno nametnuta u fabrikama za preradu mesa u Nebraski 1998. godine, sindikalno organiziranje je potkopano i umjesto toga su plaće smanjene.
Radnici i sindikati su doživjeli slična gorka iskustva drugdje. Godine 1998. AFL-CIO je konačno pozvao na ukidanje sankcija za poslodavce, tvrdeći da su poslodavci koristili zakon da smanje prihode i ugroze one koji traže prava na radnom mjestu.
Provjera stvarnosti 4: Pojačana kontrola granice ne odvraća ljude od prelaska. Međutim, to tjera migrante u najudaljenija i najopasnija područja. Kao rezultat toga, stotine umiru svake godine. Više provođenja će jednostavno dovesti do više eksploatacije i smrti.
Međutim, dopuštanje korporacijama da sklapaju ugovore za stotine hiljada privremenih gastarbajtera nije odgovor. Od 1942. do 1964. stotine hiljada meksičkih bracerosa regrutovano je za agrobiznis u SAD. Ako su udarili, bili su deportovani, a ako su domaći radnici na farmama pokušali da se udruže, uzgajivači su koristili braceros da ih zamijene.
Današnji programi gastarbajtera jednako su uvredljivi. Gastarbajteri u današnjim programima rada na farmi koji se žale na nezakonite uslove nalaze se na crnoj listi. Radnici po ugovoru u tvornicama odjeće Marianas držani su kao virtualni robovi.
Ali mamac jeftine radne snage navela je Koaliciju za imigraciju osnovnih radnika (uključujući Wal-Mart, Tyson Foods i druge korporativne gigante) da ubaci programe gastarbajtera u gotovo svaki prijedlog reforme imigracije. Neki tvrde da će to biti od koristi migrantima, ali izbor između toga da postanete bracero i da umrete u pustinji nije nikakav izbor. Umjesto toga, mnoge imigrantske organizacije, poput Domorodačkog fronta binacionalnih organizacija u Fresnu, umjesto toga pozivaju na opću imigracijsku amnestiju.
Posljednju takvu amnestiju je potpisao Ronald Reagan 1986. godine. Ona je uspješno dovela do pravnog statusa za preko 6 miliona ljudi, koji su sada aktivni članovi naših zajednica, i mnoge građane. Sličan prijedlog, koji je predstavila kongresmenka Sheila Jackson Lee, legalizirao bi ljude koji su već ovdje i zabranio diskriminaciju na osnovu migrantskog statusa.
Jackson Lee također vjeruje da federalna politika ne bi trebala suprotstavljati migrante urođenicima u konkurenciji za posao, kao što to čine programi gastarbajtera. Njeno zakonodavstvo bi finansiralo obuku i stvaranje posla u zajednicama sa visokom stopom nezaposlenosti. Sindikati poput UNITE HERE Local 2 iz San Francisca također pozivaju na uklanjanje de facto linije boja protiv Afroamerikanaca i drugih manjina, povećavajući pristup poslovima uz zaštitu prava migranata na radnom mjestu.
Umjesto da promovira ogorčenu borbu oko radnih mjesta, Kongres bi trebao donijeti federalnu politiku smanjenja nezaposlenosti, kao što je Hamfri-Hokinsov zakon o punom zapošljavanju predložio pre deceniju. Kada bi federalni resursi samo finansirali obnovu New Orleansa, umjesto iračkog rata, bilo bi moguće stvarno otvaranje novih radnih mjesta.
Ljudi će i dalje prelaziti granicu tražeći posao. Povećanje broja zelenih karata, ili rezidentnih viza, ublažilo bi pritisak da se ilegalno pređe, a migrantima bi dao status ravnopravniji sa svima ostalima.
Ljudi bi mogli ponovo da ujedine porodice bez čekanja decenijama.
U međuvremenu, promjena američke trgovinske i ekonomske politike u inostranstvu smanjila bi pritisak za migraciju. Ugovori kao što je NAFTA promovišu siromaštvo i niske plate kao poticaje za korporativna ulaganja. Umjesto ublažavanja pritiska koji podstiče migraciju, pregovori Svjetske trgovinske organizacije u Hong Kongu čak su predložili novi međunarodni program gastarbajtera.
Kako bi zadržale male meksičke farmere na zemlji, SAD bi mogle pomoći u obezbjeđivanju ruralnih kredita i zaustaviti jeftin izvoz kukuruza uz pomoć NAFTA-e, koji uništava njihovo tržište. Američka politika mogla bi zaustaviti poticanje privatizacije proizvodnje i usluga, što bi dovelo do pada plata i velikih otpuštanja. Kada SAD promovišu damping, privatizaciju, smanjenje plata i nezaposlenost u Meksiku, šta mislimo da će oni koji su pogođeni otići?
Ljudima u Meksiku i SAD-u trebaju iste stvari. Sigurni poslovi uz platu za život. Prava na našim radnim mjestima i zajednicama. Sloboda putovanja i traženja budućnosti za naše porodice. Granica treba da bude zajednička tačka između nas, a ne linija koja nas deli.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati