Janine Jackson intervjuirala je Noela Hanrahana o nacionalnom zatvorskom štrajku za 16. septembar 2016, epizoda of CounterSpin. Ovo je malo editovan transkript.
Janine Jackson: Hiljade zatvorenika u oko 24 države stupilo je u radni štrajk 9. septembra, protestirajući zbog svog prinudnog rada bez ili male plaće, zajedno s nizom drugih opasnih i nezdravih stanja i praksi s kojima se suočava više od 2 miliona ljudi koji su zatvoreni u Sjedinjenim Državama .
Korporativni mediji jedva da su pokazali manje interesovanje. Jedan CBS izvještaj, što je AP priča, a neki lokalni izvještaji na Floridi i Alabami bili su o tome, kao što smo snimili 15. septembra. SAD su, kako nam je rečeno, uključene u novi ozbiljan razgovor o masovnom zatvaranju. Ostavite elitnim medijima da misle da mogu voditi taj razgovor bez razgovora sa zatvorenicima.
Noelle Hanrahan nam se pridružuje u razgovoru o štrajku i problemima iza njega. Ona je istraživačka novinarka, privatni istražitelj i direktorica studija za multimedijalnu produkciju Zatvorski radio. Ona nam se pridružuje telefonom iz Filadelfije. Dobrodošli nazad u CounterSpin, Noelle Hanrahan.
Noelle Hanrahan: Hvala što ste me dobili.
JJ: Pozivanje na ropstvo za opisivanje zatvorskog rada, kao što smo čuli od nekih organizatora zatvorenika, zapravo nije metafora. 13. amandman zabranio je ropstvo 1865. „osim kao kaznu za zločin za koji će stranka biti propisno osuđena“. Na koji su to uslovi rada i drugi uslovi na koje su se zatvorenici u štrajku nadali da skrenu pažnju?
NH: Mislim da zaista moramo shvatiti da su svi zatvorski sistemi u ovoj zemlji zasnovani na zatvorskom radu. Nisu mogli da beže bez zatvorenika. Dakle, 98 posto svega obavljenog posla na održavanju ovih opsežnih stambenih projekata, ove ogromne količine javnog stambenog prostora, zaista, obavljaju zatvorenici. I to je glavni posao. Postoje i druge kompanije koje dolaze i koriste radnike, ali to nije glavni problem. Glavni problem je skladištenje radne snage.
Dakle, ljudi su meta masovnog zatvaranja u ovoj zemlji kao nijedna druga zemlja na svijetu. Jedan od 99 ljudi je u zatvoru, jedan od 46 ljudi će biti u zatvoru, a ako se tome dodaju i rase, svaki treći crnac će biti u zatvoru. Dakle, ekonomija cilja ljude po rasi, klasi i mjestu. Ono što im je potrebno, ljudski: obrazovni resursi, posao, poslovi i društvo koje osigurava svima.
JJ: Zanimljivo je da govorite o zatvoru kao o ekonomiji, što je svakako okvir ovog štrajka, ali mislim da bi to za neke ljude mogao biti novi način na koji to vide. Pokret Slobodne Alabame je ključan ovdje kao organizatori zatvora. I suosnivač, Kinetic Justice, iznio je upravo to; on rekao, pokušali smo da se obratimo sudovima, pokušali smo da se žalimo zakonodavnim tijelima o našim uslovima. Pisali smo pisma, sve smo to radili sa političkim procesom i nije išlo. I mi smo shvatili da je ovo ekonomsko preduzeće, pa se sada organizujemo oko našeg rada.
NH: Postoje dva načina gledanja na to. Jedan je, recimo ako ste van zatvora. Svaka pojedinačna odluka o budžetu na lokalnom, državnom, okružnom, saveznom – temelji se gotovo u potpunosti na onome što trošimo za naše zatvore. Mi biramo, trošimo novac na zatvore i skladištenje ljudi ili predškolske ustanove. Mislim, isto bi se moglo reći i za rat. Ali ovo su dvije ogromne karte. zar ne?
Sada, druga stvar je, unutar zatvora, postoji ogromna količina ljudi, milioni, 2 miliona, uključujući sve ljude u gradskim i okružnim zatvorima. Govorimo o mestu gde su ljudi potlačeni i da su uslovi u kojima trpe ekstremni i veoma pristrasni, veoma, veoma, veoma slični ropstvu. Ako ljudi odbiju da idu na posao, ako odbiju stati u red, ako odbiju da rade najjednostavnije stvari, često su do krajnosti brutalizirani, često su stavljeni u izolaciju i kontrolne jedinice i rupu. Gotovo svaka pojedinačna institucija u Sjedinjenim Državama ima jedinicu za segregaciju koja se koristi kao jedinica za kažnjavanje. Koriste smanjenje kalorija. Mnogi štrajkovi glađu koje smo vidjeli, u nekim drugim protestima koje smo vidjeli, bili su zasnovani na kaznama za ograničene kalorije, da su ljudi zapravo uzimali hranu, posjete i odjeću.
JJ: I vi kažete da je to ekonomsko pitanje unutar zatvora i takođe ekonomsko pitanje za lokalno područje u kojem se taj zatvor nalazi.
NH: Tijela zatvorenika su roba i to možemo vidjeti na više načina. Kada se u severnim ili ruralnim oblastima nalaze zatvori, oni dobijaju dodatnu zastupljenost, dodali su kongresmeni. Sada je zatvorenicima zabranjeno da glasaju, ali zajednice u kojima se ti zatvorenici čuvaju i skladište imaju dodatnu zastupljenost. Dakle, to je samo jedan jasan primjer kako oni komodificiraju tijela zatvorenika.
JJ: Hteo sam da primetim ovo izvještaj on CBS MoneyWatch od Aimee Picchi, koja je bila suštinska, a bilo je, kako sam rekao, još nekoliko komada. Ali zaista, ako su ljudi čuli za ovu priču, čuli su za nju od ljudi koji komuniciraju izvan i oko korporativnih medija. I pretpostavljam da je to i frustrirajuće i uliva nadu. Već dugi niz godina radite na rješavanju ovog skupa problema. Vidite li poboljšanje ili promjenu u medijskoj pažnji prema pravima zatvorenika?
NH: Mislim da je to pitanje toliko dominantno u kulturi jer ima toliko ljudi koji su zatvoreni, da se to zaista ne vidi. Takođe, na međunarodnom planu, tako smo van koraka. Mislim, to je zaista bez presedana širom svijeta, vrsta zatvora koju imamo. Niko drugi to ne radi na ovaj način. Takođe, u proteklih 30 do 40 godina, iskusili smo bum zatvaranja. Sada, u stvari, mnoge od ovih politika su kriminogene – one stvaraju kriminal. Dakle, to je zaista začarani krug iz kojeg moramo izaći.
I mislim da nam je potrebno više blještavog, užarenog reflektora koji je obasjan na ova pitanja, a to nam je nedostajalo u štampi, zbog, vjerovatno, uništenja istraživačkih redakcija. I takođe hrabri zakonodavci. Išao sam da magistriram iz krivičnog pravosuđa na Univerzitetu u Bostonu, jer sam bio toliko uznemiren zbog putanje onoga što se dešavalo, a na tim kursevima nikada nismo učili ništa van SAD; sve je bilo u popravljanju ovog pokvarenog sistema. I mislim da se zapravo moramo osvrnuti okolo, jer niko, niko to ne radi ovako. Imamo više nasilja i više kriminala, i imamo najveću populaciju zatvorenika po glavi stanovnika na svijetu.
I potreban nam je trend ukidanja. Potreban nam je trend ka restorativnoj pravdi. Ovaj trend koji doživljavamo posljednjih 40 godina mora se dramatično obrnuti po zdravlje društva.
JJ: Štrajk se, naravno, nije samo pojavio; bilo je organizovano u određenom vremenskom periodu. Bilo je zapisanih poziva na akciju raznih grupa, model zakona, kako mi kažemo; bila je zakazana za 45. godišnjicu ustanka na Atici. Možemo očekivati više ovakvih akcija, mislite li, od zatvorenika?
NH: Tamo gdje tlačite ljude i gdje postoji pristrasnost i ponašanje koje je u osnovi nemoralno, gdje postoji nedostatak zdravstvene zaštite, gdje ljudi umiru u ambulantama u zatvoru, vidjet ćete otpor. I vidjet ćete kako ljudi zaista poduzimaju korake kako bi unaprijedili svoje ljudsko dostojanstvo i izrazili se. Tako da ovo neće prestati. Vodiće ga iznutra; ljudi u zatvoru će voditi ovo. I to ide cijelom zemljom. Mislim, to se dešavalo svuda. Videli smo štrajkove glađu u Kaliforniji, videli smo štrajkove u Ohaju, videli smo štrajkove u Wisconsinu. Neće stati, jer će ljudi tražiti svoju slobodu.
JJ: Razgovarali smo s Noelle Hanrahan. Noelle Hanrahan, hvala vam puno što ste nam se pridružili ove sedmice CounterSpin.
NH: Hvala ti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati