[Bilješka. Biodevastation 2003 Gathering u maju 7. godine bila je prva međunarodna konferencija kritična prema genetskom inženjeringu koja je zumirala veze između rasizma u okolišu i biotehnološke industrije. Planirano je da se to dogodi neposredno prije Svjetskog poljoprivrednog foruma (WAF), koji dovodi ljude iz cijelog svijeta u Monsantov rodni grad St. Louis kako bi čuli pohvale o genetskom inženjeringu. 16. maja, prvog dana biodevastacije, 27 ljudi koji su u njoj učestvovali uhapšeno je na četiri lokacije u St. Louisu. Zelena stranka St. Louisa, koja je bila domaćin Biodev 7, kasnije je održala forum na temu “Policijska represija u policijskoj državi”. Sljedeće je zasnovano na autorovom izlaganju na forumu.]
Na dan otvaranja skupa o biodevastaciji, devet članova Biciklističkog cirkusa leteće rutabage uhapšeno je zbog izmišljenog zločina „vožnja bicikla bez dozvole“. Otprilike u isto vrijeme, građevinski inspektor je zakucao natpis "osuđeni" na kuću u St. Louisu neposredno prije nego što je policija progurala vrata, objavio stanovnicima da im ne treba nalog za pretres i uhapsio one koji su planirali da učestvuju u protestima tokom vikenda zbog optužbi za “nastanjivanje osuđene zgrade”. Dva sata kasnije policija je upala u zgradu Community Arts and Media Project (CAMP), u kojoj se nalazi Nezavisni medijski centar St. Louisa, Zelena stranka St. Louisa i nekoliko drugih grupa, odvodeći ih u zatvor. Sarah Bantz, organizatorica Resistance Against Genetic Engineering Missouri (MoRAGE), koja je koordinirala demonstracije planirane u WAF-u, zaustavljena je tokom vožnje kako bi održala govor na Biodev 7; njen vitamin A je zaplijenjen kao moguća ilegalna droga; a odvedena je u zatvor u St. Louisu jer nije vezala pojas.
Biodevastacija 7 je ipak počela na vrijeme u Forest Park Community College. Tri dana govornici iz Afrike, Azije, Latinske Amerike, Londona, Kanade i SAD osudili su ogromnu koncentraciju moći u Monsantu, korištenje genetski modificiranih (GE) usjeva od strane te korporacije za uništavanje porodičnih farmera, napade industrije na crne i latinoameričke farmeri i poljoprivrednici, rasistički pokušaj nametanja GE useva Africi i samoubilačka ekspanzija laboratorija za biološko oružje širom SAD-a.
Važno je pozabaviti se širim pitanjima represije 16. maja:
Šta je bilo drugačije u ovoj konkretnoj represiji? Šta nam to govori o novom talasu napada na građanske slobode? Šta da radimo povodom toga?
Zlostavljanje policije staro je koliko i policijske snage. Otkako su se formirali, sindikati znaju na kojoj je strani klasne linije navodno „neutralna“ policija. Državno nasilje nastavilo se bez prestanka iz ropstva kroz 21. vek, kada policija nastavlja da tuče i ubija crnu omladinu bez brige o odmazdi.
Čini se da događaji u St. Louisu održavaju obrazac koji je počeo kada su oni koji su došli u Philadelphiju da demonstriraju na republikanskoj konvenciji 2000. godine bili napadnuti prije početka događaja. Kao iu St. Louisu, velike lutke, koje su trebale biti dio izražavanja slobode govora, bile su zaplijenjene ili uništene.
Ono što je bilo novo u represiji u St. Louisu je da je to bila prva upotreba histerije nakon 9. septembra u pokušaju da se spriječi rasprava o određenoj korporativnoj politici: vezi između rasizma u okolišu i genetskog inženjeringa.
Ujutro 16. maja, jedini dnevni list iz St. Louisa, Post-Dispatch, objavio je priču na naslovnoj strani „Fokus na budućnost poljoprivrede“. Imao je članak koji opisuje korporativni pogled na WAF s jedne strane i drugi članak koji izvještava o biodevastaciji s druge strane. Biotehnološka industrija, koja je navikla da američka štampa tretira njenu perspektivu kao jedinu legitimnu, mora da je bila manje nego oduševljena što su njeni klevetnici dobili jednak račun u Monsantovom dvorištu.
Ovo je moglo teško opteretiti umove Allied Intelligence, privatne policijske agencije koju je WAF unajmio da zaštiti svoje interese. Policijska uprava St. Louisa priznala je da je sarađivala sa savezničkom obavještajnom službom i ozbiljno je shvatila upozorenje da bi se gomile anti-GE terorista mogle sliti u grad kako bi uništile centar grada. Policija St. Louisa je tada širila glasine vladinim agencijama, preduzećima i štampi. Tokom sedmice prije Biodevastacije 7, panika koju je izazvala policija dovela je do toga da su američka pošta, kao i nekoliko preduzeća u centru grada, začepili svoje prozore i vrata kako bi ih zaštitili od očekivanih 50,000 besnih anarhista.
Kada je došlo do policijskih racija tokom otvaranja Biodevastacije 7, izvještavanje u korporativnoj štampi napravilo je nagli zaokret. Pitanja o opasnostima genetskog inženjeringa nestala su iz umova novinara. Zanimala ih je samo jedna tema: potencijalno nasilje demonstranata.
Šef policije Mokwa je razbuktao. On je održao konferenciju za novinare na kojoj je prikazao "oružje" zaplijenjeno tokom racija: kamenje, eksere za krovove, baklje i molotovljeve koktele.
Sljedećeg dana postalo je očigledno da su kamenje utezi za papir; ekseri za krov su trebali popraviti krov koji prokišnjava; a baklje su bile upaljene palice Biciklističkog cirkusa. Kada je stranica Nezavisnog medija centra St. Louisa objavila izvještaj očevidca o policajcu koji stavlja toalet papir ili krpu u pivsku flašu, svi novinski izvještaji o “molotovljevim koktelima” su nestali – kao da nikada nisu spomenuti. Optužbe za “oružje” bile su prve optužbe koje su odbačene protiv uhapšenih.
U roku od nekoliko dana manija je nestala. Post-Dispatch je čak bio blago kritičan prema onome što je nazvao "preventivnim" hapšenjima. Ali štampa se nikada nije vratila na raspravu o tome kako genetski inženjering ugrožava ljudsko zdravlje, zagađuje životnu sredinu i priprema za agrobiznis dominaciju u Africi. Ostala je rasprava o tome da li je policija "pretjerala".
Naravno, tokom svih događaja, jedino potencijalno nasilje o kojem se govorilo bilo je nasilje demonstranata. Kao organizator, intervjuisan sam 12 do 15 puta prije i za vrijeme skupa. Kada su me pitali o potencijalnom nasilju, nikada nisam oklijevao da naglasim da „Postoji stvarna prijetnja bezakonja kada WAF kontroliše Monsanto, kompanija koja nezakonito ulazi u zemlju farmera kao što je Percy Schmeiser, kriminalno krade uzorke usjeva i nasilno baca pesticide na svoja polja kako bi testirao jesu li njihovi usjevi otporni na Roundup.”
Novinar bi mi uvijek rekao da to nije ono što ona ili on misli. Želeli su da znaju da li postoji pretnja nasiljem tokom demonstracija zakazanih za 18. maj. Uvek bih odgovorio „Da, postoji realna opasnost od nasilja. Kada je javna sigurnost stavljena u ruke šefa policije koji je oprostio policijsko ubistvo više od deset crnačkih mladih posljednjih godina, grad bi trebao biti zabrinut.”
Štampa St. Louisa nije bila zainteresirana za raspravu o nasilju korporacija ili njihove države. Njihov dnevni red je bio da intervjuišu jednu stranu koja je predviđala da će demonstranti biti nasilni i "izbalansirati" to sa nekoliko sekundi kada organizator negira optužbe. Učešće u takvom dijalogu pomoglo bi štampi da skrene fokus sa Monsanta i WAF-a.
Upotreba masovnog straha za zatvaranje debate podsjeća na makartizam iz 1950-ih koji je pomogao da se zatvori rasprava o radničkoj agendi koja je gurana sa sve većom žestinom tokom 1930-ih i Drugog svjetskog rata. To je poput promjenjivih saveza iz 1984. Georgea Orwella, a jedina konstanta je povećana pokornost ljudi kroz strah od neprijatelja, vječna nuspojava rata.
Bushova administracija cinično je iskoristila užas 9. septembra da uvede period onoga što se može nazvati “trajnom histerijom” – beskrajne potrage za neprijateljem toliko strašnim da opravda ukidanje građanskih sloboda. To je ubrzo izazvalo potrebu za ratom protiv Afganistana, nesvjestan činjenice da nijedan Afganistanac nije čak ni predložen kao počinilac 11. septembra. To je stvorilo jedan "PATRIOT" zakon, a zatim drugi.
Činilo se da je “Rat protiv komaraca” iz ljeta 2002. bio dio iste “trajne histerije”. Manija vijesti počela je kada je umrlo oko 10 ljudi (manje od godišnjih smrti od ujeda zmija ili pada kokosa). Nastavilo se s dnevnim prebrojavanjem tijela u zemlji koja nije baš poznata po zabrinutosti za zdravstveno stanje njenih građana. Prskanje helikopterom, tehnika koja garantuje da najsitnija količina zaista stigne do komaraca, potvrdila je da je čitava ljetna smicalica trebala ovekovečiti Rambo atmosferu kao zamenu za bilo kakav privid kampanje javnog zdravlja.
Zatim je došla potreba za traženjem i lovom na neuhvatljivo oružje za masovno uništenje i rat protiv Iraka. Podrška Sadama Huseina od strane američke administracije zaboravljena je potpuno kao i molotovljevi kokteli u domovima organizatora biodevastacije.
Negdje u nizu stizala su dnevna upozorenja o terorizmu iz Washingtona. TV spiker nam govori koje je boje dan prema nekom strogo tajnom postupku izračunavanja vjerovatnoće terorističkog napada. Čini se da je cijela stvar zasnovana na Bushovoj fantaziji dana. Ako George W. vidi crveno, to je dan upozorenja za crveni teror; ako George W. zamišlja žuto, to je žuta teroristička uzbuna; ako George W. halucinira narandžasto… i tako dalje.
“Permanentna histerija” nije dizajnirana da eliminiše bilo kojeg neprijatelja. Rat protiv Afganistana nikada nije uhvatio Osamu; Rat protiv komaraca ostavio je trilione za bombardovanje naredne godine; Sadam je skoro zaboravljen nakon rata u Iraku; i, Dani upozorenja na boje nemaju nikakav očigledan cilj osim neuroticizma izazvanog državom.
Cilj histerije je da se histerija nastavi. Strah je orkestriran da se hrani samim sobom. To je stvaranje užasnute javnosti koja će biti toliko zaslijepljena da neće vidjeti korporacije koje vuku vladine konce kako bi zaradile milijarde.
Bushova administracija je prikupila "oružje za masovno uništenje" za pljačku iračke nafte. Policijska uprava St. Louisa projektirala je nasilne demonstracije kako bi eliminirala javnu debatu o biotehnologiji. Policija St. Louisa pokazala je da se masovni strah može stvoriti lokalno za kratkoročne potrebe jednako lako kao što se njime može manevrisati na nacionalnom nivou.
Kada se suoče s upotrebom trajne histerije od strane države, naprednjaci moraju ići dalje od toga da kažu: „Vlada preteruje i koristi nepotrebnu silu“. Neophodno je reći zašto se ta sila uopšte koristi, kojim ciljevima služi i zašto se debata gasi. Neophodno je identificirati namjernu paniku o čemu se radi. Ovo je jednako tačno ako strah generira republikanski predsjednik koji vodi rat za naftu ili administracija Demokratske stranke u St. Louisu koja odobrava suzbijanje biotehnologije.
Progresivci moraju tražiti one koji doživljavaju sličnu viktimizaciju. Te žrtve su prirodni saveznici. Još od 9. septembra, naprednjaci su se posebno trudili da uključe ljude bliskoistočnog porijekla kao organizatore i govornike. Većina organizatora ulaže stalne napore da dobiju podršku od strane radnika. Uprkos stalnim džingoističkim regresijama AFL-CIO, obični sindikalisti su itekako svjesni kampanja američke vlade protiv rada.
Proširivanje solidarnosti kroz zajednički rad onih koji dijele iskustvo vladine represije je barem jednako važno za lokalne koalicije. Kada je predstavila panel o rasizmu u životnoj sredini na Biodevastation 7, Jamala Rogers iz Organizacije za borbu crnaca je prokomentarisala da “Vidite šta crnci u St. Louisu doživljavaju na dnevnoj bazi.” Mnogi ekolozi sada imaju mnogo dublje razumijevanje potrebe za Civilnim nadzornim odborom za policiju za koju se već godinama zagovaraju pretežno crnačke organizacije.
Ne smijemo dozvoliti da nas represija skrene s posla koji radimo. Umjesto da izgubimo iz vida svoje ciljeve u borbi protiv represije, moramo razviti dublju posvećenost razumijevanju veze između onoga za šta radimo i zašto država nastoji da uništi taj rad. Oni koji su došli u Biodevastation 7, pročitali o njemu ili čuli jedan od desetak radio intervjua sa njegovim spikerima saznali su zašto je Monsanto želio da ga zatvori iz vida javnosti. Naučili su kako je genetski inženjering novi oblik ekološkog rasizma koji ugrožava zdravlje ljudi s niskim primanjima i koji se koristi za preuzimanje kontrole nad poljoprivredom u Africi. Naučili su kako to pomaže da se farmeri otjeraju sa zemlje širom svijeta. Naučili su da genetski inženjering pruža naučnu osnovu za novu generaciju biološkog oružja koje SAD razvija u desetinama laboratorija širom zemlje. Ono što je najvažnije, naučili su da se mnoge žrtve ove tehnologije mogu ujediniti kako bi ojačale koaliciju koja se pojavljuje kako bi se oduprla njenom nametanju svijetu.
Don Fitz je bio član i lokalnog i međunarodnog odbora za planiranje biodevastacije 7 i bio je u Nacionalnom komitetu stranke Zeleni/Zeleni SAD.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati