Poslednjih godinu i po dana Grčka je bila kotao klasnog rata. U decembru 2008. mjesto anarhista koji se bore s policijom na ulicama, u pokušaju da zaustave spašavanje banaka i smanjenje javne potrošnje na obrazovanje, pojavilo se širom zemlje. Tog mjeseca osnovane su i generalne skupštine radnika, imigranata, studenata i siromašnih kako bi koordinirali otpor i planirali protestne akcije. Učenici širom Grčke također su okupirali svoje škole i univerzitete pretvarajući ih u centre radikalizma
[I]. Međutim, uprkos sukobima na ulicama, pobuna se nije uspješno proširila na radna mjesta. To je dijelom i zbog toga što su zvaničnici najvećih sindikata bili neprijateljski raspoloženi prema demonstrantima. U raznim prilikama pozivali su svoje članove da napuste ulicu i vrate se na posao i osuđivali umiješane u akcije
[Ii]. Rezultat je bio da je do kraja januara ustanak počeo da gubi zamah.
Rastući bijes koji je grčki narod osjećao prema državi i kapitalizmu, međutim, nije nestao. Tokom 2009. godine nastavljeni su sporadični sukobi između aktivista i policije. Održavale su se i redovne protestne akcije, na primjer u brojnim prilikama mali poljoprivrednici su blokirali puteve širom zemlje
[Iii]. U februaru ove godine, bijes koji su ljudi osjećali ponovo je eksplodirao. U posljednja dva mjeseca grčka država i bogataši su se suočili sa masovnim demonstracijama, koje bi, ako nastave da rastu, mogle parirati ili čak pomračiti pobunu iz decembra 2008. godine.
Razlog zašto je došlo do ove nove runde masovnih protesta je taj što je grčka vlada objavila da će napasti radnike i siromašne kako bi smanjila državni dug – koji je uglavnom nastao zbog ponovljenih spašavanja bogatih. U sklopu toga najavljeno je smanjenje plata radnika u javnom sektoru, povećanje PDV-a i smanjenje budžeta za socijalno osiguranje. Reakcija radnika i sirotinje na ovu navalu bila je gotovo trenutna. Nekoliko sati nakon što je socijalistički premijer George Papandreou najavio ove mjere krajem februara, anarhisti su upali na konferenciju između ministra nacionalne ekonomije i industrijalaca čime je postupak spektakularno prekinut. Nekoliko dana kasnije radnici javnog sektora, uključujući poreznike, doktore, medicinske sestre, nastavnike i kontrolore letenja, stupili su u 24-časovni štrajk. Tokom ovog perioda Grčka je praktično stala. Na demonstracijama koje su pratile štrajk, radnici su se sukobili sa policijom i pokušali da probiju kolone koristeći kamion za smeće
[Iv]. Zaista, akcije demonstranata su bile iznenađujuće, jer su sindikalne demonstracije u Grčkoj obično relativno stabilne stvari i zaista su označile početak onoga što je trebalo da dođe.
Na 24-u
th februara, najavljen je još jedan štrajk najvećih sindikata u Grčkoj. Ono što sindikalni zvaničnici, međutim, nisu očekivali je žestina protesta koji će pratiti štrajk. Tokom jednog od protesta, preko 40 000 ljudi je marširalo kroz Atinu i izbila je ulična borba između demonstranata i policije. Uz to, na meti demonstranata su bili i simboli kapitalizma, poput multinacionalnih banaka, koji su im razbijali prozore i fasade. Nakon toga, neki aktivisti su nakratko okupirali berzu zajedno sa Ministarstvom finansija. Slično, radnici su zauzeli Nacionalnu štampariju u pokušaju da zaustave štampanje zakona o štednji; dok su otpušteni radnici iz Olympic Airwaysa nekoliko dana okupirali urede Državnog generalnog računovodstva
[v]. Istovremeno, anarhisti u gradu Yannena zauzeli su i lokalno sjedište vladajuće stranke PASOK u znak protesta protiv mjera štednje i hapšenja demonstranata širom zemlje
[vi]. Nakon toga je uslijedio marš od 10 000 ljudi do Parlamenta 5
th marta. Izvan parlamenta su počeli mali sukobi između demonstranata i policije za nerede. Tokom toga, Manolis Glezos, borac antinacističkog otpora koji je spustio nacističku zastavu sa Akropolja tokom Drugog svetskog rata, ispalio je suzavac direktno u lice od strane policije za nerede. Kao rezultat toga, demonstranti su uzvratili i na nekim ulicama su podignute zapaljene barikade
[vii] \ t.
Očigledno je da je grčka država bila uplašena intenzitetom ovih protesta. U danima koji su uslijedili, policijski zvaničnik je objavio da su "EU i grčka vlada spremne poslati 7000 jakih evropskih policijskih snaga da potisnu ono što bi moglo izgledati kao nadolazeća pobuna"
[viii] \ t. Riječi zvaničnika, međutim, nisu imale malog efekta i otpor se nastavio još jednom rundom masovnih protestnih marševa održanih 11.
th marta. Ovo je videlo više od 150 000 ljudi koji su izašli na ulice i marširali na parlament. Na putu do parlamenta policija je napala veliki anarhistički blok i sukobi su uslijedili uz razmjenu suzavca i molotovljevih koktela. Bitke su se ubrzo proširile Atinom i do večeri su podignute barikade u anarhističkoj četvrti Egzarheja. Uporedo sa ovim raspisan je 24-satni generalni štrajk u kojem je učestvovalo preko 3 miliona ljudi, skoro trećina stanovništva
[ix]. Nekoliko dana kasnije nakon toga uslijedio je još jedan marš na Parlament, koji je odmah napala policija. Mnogi mladi ljudi u maršu uzvratili su bacanjem flaša i kamenicama na policiju. Uz to, radnici Državne energetske korporacije započeli su 48-satni štrajk, zbog čega je većina Grčke doživjela neprestan nestanak struje. Nedavno je pozvan još jedan generalni štrajk, koji bi trebao biti održan krajem marta ili početkom aprila.
Uprkos intenzitetu protesta i akcijama koje su u toku, uključeni aktivisti i radnici susreću se sa brojnim izazovima. Možda je najveći izazov s kojim se suočavaju to što su birokrate unutar dvije najveće sindikalne federacije, privatnog sektora GSEE i javnog sektora ADEDY, usko povezane sa strankom na vlasti, socijalističkim PASOK-om, koja je pokretačka snaga planova štednje . U stvari, zvaničnici GSEE i ADEDY-a često koriste sindikate kao sigurnosne ventile kroz koje bi radnici mogli da ispuste svoj bijes, ali nikada stvarno nisu izazvali sistem. U prošlosti, kada su protesti u Grčkoj eskalirali, ovi zvaničnici su povukli podršku GSEE i ADEDY. Još jednom se čini da postoje znakovi da ovi zvaničnici planiraju da to ponove. Na primjer, u početku je još jedan generalni štrajk bio zakazan za 16th marta. Zvaničnici GSEE i ADEDY su, međutim, ovo odgodili pod krinkom da je preblizu prethodnom generalnom štrajku i da će sindikati biti uključeni u kongrese tokom ovog perioda. Oni su, stoga, odgodili sljedeći generalni štrajk za april u potezu koji bi izgleda mogao biti osmišljen da zaustavi zamah protesta.
Ako se želi održati zamah protesta, onda je potrebno prekinuti moć sindikalnih birokrata da odrede dnevni red. Na duge staze, to bi se eventualno moglo postići kroz radničke borbe protiv sindikalnih birokrata kako bi se sindikati transformisali u samoupravne, radikalne i nehijerarhijske organizacije koje kontrolišu sami radnici. Već postoje znaci da je takav proces možda započeo. Tokom 5
th martovskih protesta, šefa GSEE-a su napali demonstranti i optužili ga da je rasprodao. Zasuli su ga hranom i kamenjem i na kraju je primoran da se skloni u grčki parlament iza vojske policije za nerede
[X]. Zaista, ove radničke radnje mogu biti rani znak da oni namjeravaju pokušati da vode borbu kako bi sindikate pokrenuli u radikalnijem smjeru i transformirali ih u radikalne organizacije odozdo prema gore. Borba za transformaciju sindikata u organizacije odozdo prema gore je, međutim, dugotrajan proces i otvoreno je pitanje da li se takva bitka uopće može dobiti, s obzirom na razmjere birokratizacije sindikata. U svakom slučaju, ono što je sigurno je da takva bitka ili pobjeda vjerovatno neće biti ostvarena u skorije vrijeme – što se pretvara u situaciju da će dužnosnici povezani s PASOK-om definitivno ostati čvrsto na čelu najvećih sindikata još neko vrijeme. To znači da će radnici, imigranti i aktivisti vjerovatno morati da pokušaju zaobići ove sindikalne zvaničnike stvaranjem generalnih skupština ili radničkih vijeća, kako bi se održali protesti, kao što se dogodilo u decembru 2008. godine. Ova strategija zaista pruža određenu nadu i već su neki studentski aktivisti i anarhisti počeli da pokušavaju da formiraju generalne skupštine tokom tekuće runde protesta.
Još jedan izazov sa kojim će se vjerovatno suočiti je i kako proširiti trenutne borbe na radno mjesto. Možda je jedna od naizgled najvećih slabosti pobune iz decembra 2008. to što se nije uspjelo proširiti na radna mjesta i skoro da nije bilo fabričkih okupacija, što znači da su interesi bogatih ostali relativno sigurni. Ako bi se sadašnji protesti mogli proširiti na tvorničke okupacije, onda postoji realna šansa da bi grčka država i kapitalistički sistem mogli biti temeljno dovedeni u pitanje. Međutim, daleko je od sigurnog da će se to zaista i dogoditi. Jedina stvarna sigurnost je, međutim, da grčki narod ne leži i jednostavno ne prihvata mjere štednje i da će im se barem u dogledno vrijeme žestoko oduprijeti.
[Iv] www.libcom.org/news/public-sector-strike-paralyzes-greece-10022010 10. februar 2010.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati