Kada smo razmišljali o preseljenju na Havaje, pogledao sam kartu i iznenadio se kada sam vidio koliko su ova ostrva izolirana, nekoliko mrlja usred Tihog okeana. Pitao sam se kakvi su i kako su ljudi došli do tako udaljenih zemalja. Kada smo stigli na Veliko ostrvo, počeli smo da istražujemo, isprva nasumično, a onda sa više svrhe, i da čitamo što smo više mogli o onome što smo videli.
Postoji bezbroj znakova prisustva prvobitnih stanovnika. Kamene konstrukcije, neke dobro očuvane, a druge samo ostaci zidova, nastambi i groblja, nalaze se posvuda. Videli smo hiljade petroglifa, mukotrpno ubačenih u lavu. Duž zapadne obale čudili smo se velikim ribnjacima napajanim izvorima, koje su Havajci povezivali s morem na način da su male ribe mogle ući u njih, ali kako su postajale sve veće, nisu mogle pobjeći. Prema planinama vidjeli smo blede tragove terasastih polja na kojima su farmeri uzgajali slatki krompir i taro.
Potomci onih koji su otkrili Havaje bili su loše tretirani. Kada su stigli Evropljani i Amerikanci, prvo kapetan James Cook 1778., a zatim i talasi biznismena i misionara, mnoštvo je podleglo bolesti, toliko razorenih u roku od nekoliko decenija da, uprkos najboljim naporima kraljeva i poglavica, nisu bili u stanju da spreče krađu njihove zemlje, uništavanje njihovih polja i eksploataciju njihovog plodnog tla za proizvodnju šećera i ananasa. Postoje, naravno, i drugi razlozi za ono što se dogodilo – superiorno naoružanje Evropljana i Amerikanaca, naivna saradnja između havajskih kraljevskih porodica i stranaca. Međutim, nagli pad domaćeg stanovništva, sličan onom u Latinskoj Americi, istoričari toliko često zanemaruju da zaslužuje da se stavi ispred i u središte kao uzročni faktor.
Ipak, Havajci su preživjeli, a neki od njih nastavili su se oduprijeti društvenom uništenju. Još sredinom devetnaestog veka, Havajci su u službi kraljevskih dvorova naučili da čitaju i pišu razrađene usmene istorije koje su se učile i prenosile vekovima. Oni su se pokazali neprocjenjivim i za učenjake i za buduće generacije Havajaca koji namjeravaju održati svoju kulturu u procvatu. Oduvijek je također postojala struja nacionalizma, želja da se oslobodi prokletstva kolonizacije i da se povrati nezavisnost. U 1960-im i 70-im godinama, talas politički i kulturni nacionalizam pomeo ostrva i živi i danas.
Jedno od dostignuća svih ovih strujanja i agitacija bilo je postepeno rušenje svjetonazora kolonizatora i imperijalista koji su nam govorili da su aboridžini bili nazadni, a ne progresivni u svom razmišljanju. Da su im, u stvari, njihovi osvajači učinili uslugu "civilizujući" ih. Domaći antropolozi, arheolozi, folkloristi i istoričari, kao i ne-domaći, ali suosjećajni istraživači, uvjerljivo su dokazali da su oni koji su prvi naselili otoke bili ljudi vrhunskih vještina i inteligencije.
Arheološki dokazi nam govore da su Havaje otkrili Polinežani sa Tahitija prije otprilike 1,000 godina. Tahiti je otprilike 2,600 milja skoro južno od Havaja. Kako su „primitivni“ ljudi, bez moderne pomorske opreme i bez znanja o nauci, mogli krenuti na putovanje? Neki su vjerovali da je otkriće otoka bilo slučajno, kao rezultat olujnih čamaca koji su plutali na obalu. Međutim, usmene priče nam govore da su putovanja Polinežana bila svrsishodna, a savremena rekreacija takvog putovanja pokazuje da se to moglo učiniti.
Danas je gotovo sigurno da su Polinežani koji su pronašli havajska ostrva bili nevjerovatni moreplovci. Koristeći tehnologiju kanua na podnožju koju su izmislili njihovi preci moreplovci iz južne Kine, kretali su se preko Pacifika naseljavajući daleke zemlje velikog okeana. Jedan pisac je opisao njihove izuzetne vještine:
Dok su Evropljani činili kratka, mucava putovanja, navigirajući po mrtvom računanju sa kompasom ili držeći orijentire na obali danju na vidiku, Polinežani su sedmicama plovili van vidokruga kopna, navigirajući pomoću detaljnog znanja o obrascima kretanja zvijezda , plime, vjetrovi, promjenjive oceanske struje, obrasci migracije životinja, znanje o tome kako se oblaci mogu karakteristično skupljati nad određenim otokom, vremenski obrasci i promjene boje mora. Njihov sistem navigacije pratio je način na koji se ti obrasci mijenjaju u odnosu jedni prema drugima i sa promjenom geografske širine i dužine, koncepte karata o kojima nisu znali.
Oni su blisko poznavali obrasce interferencije velikih talasa preko okeana i koristili su ih kao neku vrstu Kartezijanski koordinatni sistem da zacrtaju njihov kurs. Polinezijski navigator mogao je po obliku srednjeg okeanskog talasa reći da li je prešao na ostrvo u posljednje 2 sedmice.
Videli smo indirektne dokaze o tome na severnoj obali Velikog ostrva, duž staze od pruge do staze u blizini onoga što je nekada bila mlin šećera. Na vrhu malog brežuljka od trave i kamenja, nalazi se heiau (hram, kojih ima mnogo vrsta) koji označava navigacijsku snagu polinezijskih mornara. Heiau se sastoji od velikih isklesanih oznaka od kamena od lave koji ukazuju na more. Naučnici su pokazali, koristeći GPS tehnologiju, da svaki cilja precizno na udaljeno ostrvo, jedan prema Tahitiju, drugi prema Markizama, a drugi prema ostrvima koje su Polinežani naselili. Da su prvobitni doseljenici Havaja zalutali morem i slučajno udarili na kopno, navigacijski heiau ne bi postojao.
Direktan dokaz da su Polinežani bili namjerni pomorci došao je 1976. Jedrilica s dvostrukim trupom izgrađena je na O'ahuu uz napore Polinezijskog društva za putovanja u nadi da se može otploviti bez modernih instrumenata do Tahitija. Nazvana je Hōkūleʻa, na havajskom jeziku za "zvijezdu radosti", u odnosu na zvijezdu Arktur, koja pomaže navigatorima da lociraju ostrva. Budući da nijedan Havajac u to vrijeme nije posjedovao drevno znanje, Društvo je uvjerilo glavnog mikronezijskog navigatora “Mau” Piailug da vodi putovanje i obučava Havajce u svom zanatu. On je to i učinio, isplovivši iz Mauija 1. maja 1976. i pristao Tahiti 4. juna. 17,000 ljudi je pozdravilo posadu, polovinu stanovništva Tahitija. Jedriličarski genij Polinežana uspostavljen je jednom za svagda. Zanimljivo je da je ovo putovanje dalo ogroman podsticaj kulturnog ponovnog buđenja koji se tada odvijao na Havajima i pomogao je podsticanje sličnih preporoda širom pacifičkih ostrva.
Navigacijski heiau i drugi tragovi koje smo vidjeli o onome što su drevni Havajci izgradili inspirisali su nas i učinili da osjećamo da je mnogo toga moralo biti izgubljeno kada je njihov svijet nestao. Naša inspiracija i intuicija su bili dobro utemeljeni. I istorijska i arheološka istraživanja su pokazala da su drevni Havajci imali složenu kulturu, sa sofisticiranom poljoprivredom i akvakulturom, živopisnom usmenom istorijom, prekrasnim umjetničkim prikazima, genijalnim tehnikama gradnje, izuzetnim sanitarnim uslovima i dobro razvijenom društvenom podjelom rada. Nadalje, autonomno se razvila arhaična država, slična onima izgrađenim u Egiptu, duž Tigrisa i Eufrata i u raznim dijelovima današnje Latinske Amerike. Najčudnije od svega je da su prvobitni stanovnici gradili složena politička ekonomija u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta. Dok su radnici u Engleskoj gladovali u prljavim gradovima i radili u "mračnim sotonističkim" mlinovima, dok su djeca od četiri godine radila u rudnicima uglja, gdje je život bio "gadan, surov i kratak", Havajci su gotovo sigurno živjeli zdravije , čistiji i smisleniji životi. I isto tako sigurno, nisu onečišćavali i uništavali prirodu koja nam svima daje opstanak.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati