Na Tajms skveru 15. oktobra, iznad nas su bili uobičajeni masivni TV ekrani i trepereće reklame. Ali nešto drugačije se dešavalo na terenu. Odjekivalo je na Brodveju: "Mi smo 99%!" Vidjeli ste to na znakovima koje su ljudi držali, govoreći „Miriše na proljeće“.
Prošlo je samo mjesec dana, ali pokret za okupiranje Wall Streeta je pokrenuo talas. Od samog početka, sa šačicom ljudi koji su zauzeli mjesto u njujorškom Liberty Parku, hiljade su se pridružile pokretu tražeći da se prekine politika koja koristi bogatima i moćnima na račun svih ostalih – 99%.
Kada se policija razbila, masovno hapšenja, vitlajući pendrecima i udarajući nenaoružane demonstrante, posmatrači su skandirali: "Cijeli svijet gleda!" Cijeli svijet gleda – i to ne samo kada policija koristi nasilje da obuzda proteste.
Razgovarala sam sa ženama sa kojima smo partneri u Gvatemali, koje su se borile da traže svoja radna prava i sigurne radne uslove u tretmanama koje vode kompanije koje proizvode odeću poznatih brendova za ljude u SAD. Oni su sa zadovoljstvom gledali kako američki sindikati govore i pridružuju se demonstrantima na ulicama.
Od februara, žene sa kojima radimo u Iraku su bile vođe sedmičnih protesta tražeći poslove, okončanje korupcije i pravu demokratiju. (Zvuči poznato?) Snage sigurnosti su ih tukle i seksualno napadale jer su se usudile da progovore. Ipak, svakog petka se vraćaju na trg Tahrir u Bagdadu. Gledali su kako je broj demonstranata na Wall Streetu samo rastao nakon hapšenja i policijskog nasilja. A oni su gledali kada demonstranti u SAD-u poslali su poruke solidarnosti i podrške.
Širom svijeta ljudi gledaju, nadajući se da su se ljudi u SAD-u konačno probudili. Znakovi govore. Poziv na akciju koji je u subotu izveo mase, u New Yorku i širom svijeta, na ulice glasio je „Neoliberalizam je širom svijeta – to je razlog zašto više nemate posao, to je razlog zašto ne možete priuštiti zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, hranu , vaša hipoteka.”
Zajednice širom svijeta suviše su upoznate sa destruktivnošću neoliberalne politike. U avgustu sam bio deset dana u Keniji. Za to vrijeme cijene pojedinih osnovnih namirnica su se udvostručile. Bio sam tamo da donesem hitnu pomoć izbjeglicama od gladi u susjednoj Somaliji, ali čak se i ljudi srednje klase bore da kupe hranu.
Jedna žena koju sam upoznao prokomentarisala je da je povećanje cijena hrane rezultat ekonomske krize pokrenute u SAD-u – kada su finansijski trgovci prešli sa posrnulog tržišta nekretnina na špekulacije na globalnom tržištu hrane. Ova vrsta spekulacija je uzela maha nakon neograničene deregulacije koju zagovaraju neoliberalne politike širom svijeta. To je također jedan od uzroka trenutne gladi na Rogu Afrike.
Tretiranje osnovnih potrepština kao robe kojom se može trgovati umjesto ljudskih prava je obrazac koji podržavaju velike međunarodne finansijske institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, kao i bogate vlade. Decenijama su gurali ove politike vladama globalnog juga kao uslove za dobijanje razvojnih kredita. Vidjeli smo uticaj politika koje nameću privatizaciju, deregulaciju i ograničenja na državnu potrošnju na socijalne usluge u zajednicama u kojima radimo: drastičan porast siromaštva i nejednakosti.
Na nekim od mjesta gdje je neoliberalizam prvi put nametnut, ljudi su uspjeli da preokrenu tu politiku. Postoji mnoštvo modela i strategija, saveznika i učitelja, kojima se demonstranti na Wall Streetu mogu obratiti. U Buenos Airesu ima auto radnika koji su zauzeli svoje fabrike da bi uspostavili sopstvenu proizvodnju. Postoje aktivisti protiv AIDS-a u Južnoj Africi koji su se suočili s korporativnom moći tražeći pravo na zdravlje i liječenje. I na Bliskom istoku ima ljudi koji su ove godine riskirali svoje živote kako bi pokazali da demokratija znači više od proceduralnih izbora.
Mejnstrim mediji su sve etiketirali aktiviste na Wall Streetu, od neznalica do destruktivnih nihilista. Rekli su da protesti nemaju stvarne zahtjeve. Ono što su zanemarili su veze koje vezuju demonstrante Occupy Wall Street sa pokretima za ekonomsku pravdu širom svijeta i sa konkretnim zahtjevima koje su iznova i iznova postavljale organizacije poput MADRE-a i naših partnera.
Postoje održive alternative neoliberalnoj politici. Moguće je regulirati međunarodnu trgovinu, upravljati našim globalnim finansijskim sistemom i unaprijediti ekonomske politike koje koriste – umjesto da štete – ljudima širom svijeta. Znamo da se to može dogoditi, jer su žene širom svijeta već artikulirale i djelovale na osnovu ovih mogućnosti.
Oni se bore da osiguraju da se ekonomske politike pregovaraju kroz demokratske procese koji omogućavaju efektivno učešće zajednice. Oni zahtijevaju da se resursi za održavanje života poput hrane, vode i lijekova tretiraju kao prava, a ne kao roba. Oni pozivaju vlade da ispune svoje obaveze pružanja osnovnih usluga poput zdravstvene zaštite, stanovanja i obrazovanja i da zahtijevaju od stranih investitora da doprinesu ekonomskom razvoju.
Zbog osnovnih žena koje imaju unapredio ove zahteve i još mnogo toga, dok se suočavamo s najgorim teretom siromaštva, već znamo kako bi izgledao pravičan ekonomski sistem. Vidjeli smo šta je moguće kada se zajednice udruže kako bi se suprotstavile korporativnoj moći i stvorile alternative ukorijenjene u pravičnosti i ekonomskoj pravdi.
Demonstranti na Wall Streetu znaju šta hoće. To je ista stvar koju želi ostatak globalnog 99% – šansu da izgrade dobar život za sebe, svoje porodice i svoje zajednice.
Yifat Susskind je izvršni direktor MADRE-a.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati