Izvor: Portside
Oni u pokretu za socijalnu pravdu će bez sumnje biti s pravom zabrinuti za poraz Donalda Trumpa na izborima 2020. godine. Mnogo toga očigledno zavisi od njegovog rezultata. Za one od nas koji su zabrinuti za globalna pitanja rata i mira, kao i za dehumanizaciju i militarizaciju našeg društva i kulture; kako možemo efikasno intervenisati?
Dok se spoljnopolitička pitanja povremeno pojavljuju u, recimo, demokratskim debatama ili raspravama o opozivu (koja su navodno o lošem ponašanju s Ukrajinom i Rusijom), pitanja beskonačnog rata, divljeg militarizma ili prijetnje svjetskim fašizmom jedva da stvaraju talase. Umjesto toga, Pete Buttigieg ne propušta priliku da se pohvali svojim vojnim pedigreom; Elizabeth Voren se humanizuje pozivajući se na vojne karijere svoje braće, dok Alexander Vindman zvanično insistira na tome da ga nazivaju potpukovnikom dok svedoči da je dobio medalju u uniformi. Ovi ljudi ne lažu; samo izvođenje prema percipiranoj normi.
Obje strane imaju vojne slike koje simboliziraju čvrstinu, patriotizam i otpornost. Desnica je također bila uspješna u spajanju kritike rata s napadima na američke vojnike, čak i kada su ovi ratovi postali očigledne katastrofe. Predstavljanje ratnih protivnika kao nepatriotske izdajice nas je stavilo u defanzivu. Odanost našoj vojsci potrebna je za legitimitet medija. Izvan divljih karata Tulsi Gabbard (koja također hvali svoje vojno iskustvo) i Marianne Williamson, samo Bernie Sanders se dosljedno bavi ovim pitanjima, iako ove brige obično budu zasjenjene kontroverzama oko Medicare For All ili njegove teško zarađene averzije prema Wall Streetu.
Prema brojnim istraživanjima, vojska je naša najcjenjenija institucija. Ovo nije uvijek bilo tako; do kraja rata u jugoistočnoj Aziji ili čak 1990-ih, vojska je bila mnogo manje poštovana. Danas penzionisani generali dobijaju automatsku propusnicu za tumačenje, dok su upućeni i pronicljivi antiratni kritičari u najboljem slučaju simbolizirani. Uprkos ponovljenim i višestrukim neuspjesima u inostranstvu, vojska je uglavnom imuna na kritike. Vojska nije uspjela da osvoji "srca i umove" u inostranstvu, ali je bila izuzetno uspješna kod kuće, jer je Pentagon vodio opsežnu i nemilosrdnu kampanju. Veliki dio tog skupog napora je odgovor na velike poteškoće koje Pentagon ima u ispunjavanju svojih regrutnih kvota, posebno za vojsku.[1]
Jedan rezultat dodvoravanja vojsci je normalizacija ogromnog vojnog budžeta – preko 600 milijardi dolara, što je jednako ukupnim vojnim budžetima sljedećih 7 zemalja koje najviše troše novac. Imamo rastući vojni budžet rame uz rame sa sve manjim budžetom za socijalnu zaštitu, dok se SAD mogu pohvaliti najvećom stopom siromaštva djece (25%) u 'razvijenom' svijetu. Druga posljedica je uokvirivanje društvenih problema kao problema društvene kontrole; u inostranstvu u tekućim ratovima; kod kuće zasipanje policije vojnom opremom, naoružavanje nastavnika, zatvaranje marginalizovanih; i tretiranje južne granice kao ratne zone u jednostranom varvarskom ratu.
Većina Amerikanaca zna za rat u Afganistanu i nastavak angažmana u Iraku, ali je malo njih svjesno da kao The Nation izvještaja "Sjedinjene Države imaju otprilike 800 formalnih vojnih baza u 80 zemalja, a broj bi mogao premašiti 1,000 ako se računaju trupe stacionirane u ambasadama i misijama i takozvane baze „ljiljana“ sa oko 138,000 vojnika stacioniranih širom svijeta. [2]“Cost of War” Univerziteta Brown stavlja cijenu za ratove nakon 9. septembra na 11 biliona dolara.[3] Nadalje, zahvaljujući namjerno proizvedenom induciranom neznanju i amneziji, vrlo mali broj Amerikanaca je svjesno da je od Drugog svjetskog rata američka vojska navodno odgovorna za smrt možda 20 miliona ljudi u 37 različitih nacija.[4]
SAD podržavaju izraelsko ugnjetavanje Palestinaca i rat Saudijske Arabije koji uništava Jemen, kao i desničarske autokrate širom svijeta od Brazila do Mađarske do Indije do Filipina. SAD su angažovane širom Afrike, kako nas obaveštava Nick Turse.[5] Neprekidni rat protiv terorizma uspio je samo u širenju terorističkih grupa i stvaranju poplava izbjeglica, koje su podstakle histeriju koja je izazvala uspon populističke desnice u zapadnom svijetu.[6]
Jedno krilo Demokratske stranke eksplicitno želi da vrati status quo prije Trampa. Za njih svjedočenje protiv Trumpa koje je bitno dolazi od establišmenta, vojske i drugih, a ne od direktnih žrtava njegove politike – posebno ljudi boje kože i žena svih rasa. Ovi političari se malo brinu o opasnostima ratne ekonomije i nepromišljene imperijalne vanjske politike. Oni čak napadaju Trumpa s desnice po vojnim pitanjima od Koreje do Sirije, kao što mogu ako Trump nekako dogovori predizborno povlačenje iz Afganistana.[7]
Srećom, u stranci iu njenom aktivnom jezgru ima i onih koji beskrajni rat smatraju strateškom i moralnom katastrofom, istiskivanjem potrebnih izdataka za socijalnu skrb, i koji se boje rastuće militarizacije našeg društva. Dakle, u kampanji 2020., naš cilj je da podržimo, izvučemo i unaprijedimo politiku druge grupe i prozovemo i kritikujemo prvu.
Ova strategija nema namjeru – niti bi trebala – podijeliti opoziciju Trumpu. Kao prvo, Tramp se – donekle – pozicionirao kao protivnik „beskrajnih ratova“. Na primjer, The New York Times izvještava o raširenom nezadovoljstvu veterana ratovima u Iraku (kojima se Trump tvrdi da se protivio), Afganistanu i Siriji.[8] Važno je da stvarna antiratna perspektiva i praksa budu evidentna u protivljenju Trumpu i da ne ustupaju antiratni osjećaj, koliko god bizarni, njegovom neintervencionističkom poziranju.
Da bismo pobijedili Trumpa i Trump-izam, ključno je ponuditi i objasniti perspektivu različitu i od Trumpa i od poretka koji ga je proizveo. Umjesto da se oslanjamo na tanko, površno i krhko jedinstvo, možemo se ujediniti da pobijedimo Trumpa, ali i ponuditi viziju neophodnog, boljeg puta naprijed. Moramo razraditi alternativu Trampovom lažnom populizmu i neoliberalnom elitizmu. Iznošenje strastvenih argumenata protiv ratne mašinerije može biti ključni dio borbe, kao i doprinos izgradnji dugoročnog antiratnog pokreta.
Vojni svjetonazor sve probleme svodi na pitanja društvene kontrole. Ova perspektiva može biti primamljiva za one koji se na svakom koraku vide pod opsadom domaćih i stranih neprijatelja, ali to je zapravo ljudska katastrofa za nas ostale. Kritika militarizma, kako u zemlji tako i u inostranstvu, ključni je dio otpora Trumpu.
Američka ljevica do sada je sama po sebi imala vrlo ograničen izborni uspjeh, ali je istorijski (u progresivnoj eri, tridesetim i šezdesetim godinama) pomogla u oblikovanju nacionalnog političkog razgovora, ponekad čak i definirajući termine ovih debata. Ne cijenimo uvijek vlastitu moć. Na primjer, kompleks inferiornosti antiratnog pokreta iz doba Vijetnama doveo ga je do toga da uvelike podcijeni svoju moć i efikasnost.
Jedan od naših zadataka u narednoj godini je osigurati da svaki kandidat bude odgovoran za antiratnu agendu koja dopunjuje naše antirasističke, antiseksističke, antisiromašne, pro-radničke i klimatske promjene. Trebali bismo dosljedno izazivati kandidate na svim mjestima kampanje. U nuklearnom svijetu, punom političkih, ekonomskih i klimatskih utočišta, ne možemo priuštiti da kandidate skidamo s kuke na fundamentalnom pitanju rata i mira.
Howard Machtinger je dugogodišnji antiratni i antirasistički aktivista, koji trenutno radi na kampanji Full Disclosure za pošteno obilježavanje američkog rata u Vijetnamu, projekt Veterans For Peace (vidi https://www.vietnamfulldisclosure.org/).
[1] vidjeti https://www.alternet.org/2017/11/profound-misunderstanding-public-has-a…
[2] vidjeti https://www.thenation.com/article/the-us-has-military-bases-in-172-countries-all-of-them-must-close/. David Vine, autor Osnovna nacija: kako se američka vojska bazira u inostranstvu nanosi štetu Americi i svijetu, izvještava da samo 11 drugih zemalja ima baze u stranim zemljama, oko 70 ukupno.
[3] vidjeti https://watson.brown.edu/costsofwar/. U izvještaju se dodaje da je “ preko 480,000 ljudi poginulo zbog direktnog ratnog nasilja, uključujući oružane snage na svim stranama sukoba, izvođače radova, civile, novinare i humanitarne radnike.
Vjerovatno je da je mnogo puta više poginulo indirektno u ovim ratovima, zbog neuhranjenosti, oštećene infrastrukture i degradacije životne sredine.
244,000 civila je ubijeno u direktnom nasilju od strane svih strana u ovim sukobima. Preko 6,950 američkih vojnika je poginulo u ratovima. Mnogi smrtni slučajevi i povrede među američkim izvođačima nisu prijavljeni u skladu sa zakonom, ali je vjerovatno da je najmanje 7,800 poginulo.
21 milion Afganistana, Iraka, Pakistanaca i Sirijaca živi kao ratne izbjeglice i interno raseljena lica, u krajnje neadekvatnim uvjetima. Vlada SAD-a provodi antiterorističke aktivnosti u 80 zemalja, uvelike proširujući ovaj rat širom svijeta.”
[4] vidjeti https://www.globalresearch.ca/us-has-killed-more-than-20-million-people…
[5] vidjeti https://www.huffpost.com/entry/nick-turse-tomorrows-battlefield_b_7480360 i http://www.tomdispatch.com/post/176272/tomgram%3A_nick_turse%2C_the_u.s._military_moves_deeper_into_africa/. „Američka vojska je bila uključena na ovaj ili onaj način — „građevinarstvo, vojne vježbe, savjetodavni zadaci, sigurnosna saradnja ili misije obuke“ — s više od 90 posto od 54 afričke zemlje///.[5]… Uključujući 15 trajnih lokacija.”
[6] vidjeti http://www.tomdispatch.com/post/176487/tomgram%3A_william_astore%2C_the_pentagon_has_won_the_war_that_matters/
[7] vidjeti https://news.yahoo.com/trump-close-deal-end-afghanistans-115126782.html
[8] vidjeti https://www.nytimes.com/2019/11/01/us/politics/veterans-trump-iraq-afghanistan.html
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati