Studirala je za naučnika, ali je na kraju postala otvoreni novinar, aktivista i autor bestselera. Barbara Ehrenreich piše o siromaštvu u Americi i rastućoj podjeli između onih koji imaju i nemaju, kao io zdravstvenim pitanjima, sistemu socijalne skrbi, pravima žena i kultu pozitivnog razmišljanja koji okružuje neke pacijente s rakom. Od "Nickel and Dimed: On (ne) Geting By in America" do "Brightsided: How Positive Thinking Is Undermined America", ona se ne stidi da izrazi svoje mišljenje. Kreirala je Projekat ekonomskog izvještavanja za profesionalne novinare bez posla.
Kako danas vidite ekonomski jaz između siromašnih i bogatih?
Znate, prvi put sam pisao o rastućem jazu između siromašnih i bogatih i smanjenju srednje klase 1984. Bilo je to u časopisu The New York Times. Jedan uobičajeni odgovor koji sam dobio bio je: "To je ludo. To se ne dešava. To ne može biti."
Dugo vremena — u periodu posle Drugog svetskog rata — naša zemlja je postajala ravnopravnija. Rekao bih da je jedna velika promjena od tada da je barem to priznato. To je stavljeno na sto i moram odati priznanje pokretu Occupy i za to. U osnovi, taj 1 posto stanovništva kontroliše toliko bogatstva i ima političku moć. Sada to znamo i to je prvi korak ka tome da se nešto uradi.
Osim retorike i ideologije, vidite li ikakvu stvarnu razliku između republikanaca i demokrata kada su na vlasti?
Oh, to je bolno pitanje. Da, vidim razliku [ali] ponekad morate imati prilično oštar vid da biste [to vidjeli]. Istorijski gledano, od New Deala, demokrate su bile više posvećene korištenju vlade kao sile koja će pomoći ljudima koji su na dnu ili radničkoj klasi. Republikanci uopšte nemaju tu viziju da vlada ima takvu posredničku ulogu.
Vidite razliku u krajnostima stranaka, ali kada su obje na vlasti to izgleda manje očigledno. Richard Nixon je osnovao Agenciju za zaštitu okoliša, a Bill Clinton je potpisao Zakon o reformi socijalne skrbi.
Mislim da je veoma primetno da nijedan kandidat nikada ne kaže reč "siromaštvo". Najopširnije što će dobiti je da pričaju o srednjoj klasi. Veoma je frustrirajuće. Mislim da su nam potrebne treće strane, četvrte strane, mnoge strane koje mogu da se zalažu za ova pitanja jer obe glavne strane i dalje dominiraju doprinosima [kampanji]. Znate da imaju potpuno van ravnoteže uticaj veoma bogatih.
Otkako ste napisali "Nikal i dim", dno je palo sa tržišta nekretnina, gurajući sve više ljudi u siromaštvo i sistem socijalne zaštite.
Zanimalo me je saslušati ljude koji nisu ni slutili da će im trebati takva vrsta pomoći. Rekli bi: "Mislio sam da je to za ljude koji nisu pokušavali da rade." Onda kada su upali u nevolju i morali su sami da uđu u taj sistem, ustanovili su da nije lako navigirati. U stvari, prilično je teško navigirati. Postavljen je na mnogo načina da obeshrabri ljude da traže beneficije. To nije tačno za bonove za hranu. Bonovi za hranu su se proširili posljednjih godina kako bi zadovoljili rastuće potrebe i sve veći broj ljudi u siromaštvu.
Mislite li da ste svoje vrlo realistične, praktične poglede na život dobili od svoje porodice?
Moja porodica je bila mobilna na gore, počevši od plavih ovratnika, pa do srednje klase u predgrađu. Mislim da je impresivno da nikada ni u jednom trenutku moji majka i otac nisu rekli: "Uspeli smo, svako to može." Impresionirano mi je kao djetetu da je bilo jako teško. Mnogi ljudi su imali prepreke koje mi nismo imali, a mi smo imali neke velike prednosti, kao što je moj otac – on bi to prvi rekao – bio je vrlo briljantan. Kako smo postajali u srednju klasu, shvatili smo da veliki dio naše porodice još uvijek radi u fabrikama ili rudnicima.
Neki ljudi vjeruju da postoji mentalitet siromaštva.
Ta ideja — da postoji mentalitet siromaštva, da nešto nije u redu s ljudima ako su teški gore ili dole, ako se ne trude dovoljno ili imaju loše navike ili loš način života — to je vrlo utješna stvar za imućne ljude. Tada imućni ljudi pomisle: "Ah vidiš, ja sam ispred, ali to je zato što sam dobar. Imam dobre navike."
Umjesto da razmišljate šta nije u redu sa sistemom da ne plaća ljude dovoljno da žive za puno radno vrijeme, na primjer, ili ne pruža dovoljno poslova.
Imate doktorat iz ćelijske imunologije. Kao naučnik, bili ste iznervirani svim pozitivnim razmišljanjima koja su vas napala kada vam je dijagnostikovan rak dojke.
Bilo je to na neki način očekivanje da ćete biti vedri, pozitivni i optimistični u pogledu svog konkretnog stanja. Osim toga sa rakom dojke, ideja je bila da zapravo postanete bolja osoba za prolazak kroz ovo iskušenje (smijeh). Sve me to stvarno razbjesnilo.
Hej, ja sam odrastao i suočavam se s najtežom bolešću koju sam ikada imao. To nije dobra stvar. Ne vidim ništa iskupljujuće u vezi sa tim i glavna stvar koju želim da uradim je da to shvatim ozbiljno, pitanje šta je uzrok ove bolesti.
Zašto imamo epidemiju bolesti koju ne razumijemo i koju još nismo potpuno shvatili? Pretpostavljam da su se hormoni mojih naučnika probudili jer moramo da znamo šta se dešava, šta ga uzrokuje, a ne znamo. Takođe, samo moj osećaj dostojanstva. Nisam htjela da mi neka dobronamjerna osoba pokloni ružičastog medvjedića od raka dojke.
Kako vas je vaš posao promijenio?
Ne znam šta bi bilo da oduzmete posao (smijeh). Znate, osim toga ima dosta porodice. Ovo je ono čime se bavim, pišem i istražujem i motivisano je, rekao bih, dvema velikim stvarima.
Jedna je ljutnja. Ljut sam zbog nepravde kako je vidim u svijetu, bilo da se radi o postupanju sa ženama ili prema ljudima zbog boje kože, bilo šta. Takođe me motiviše radoznalost. Šta se ovde dešava i kako da to bolje razumem?
Radite li trenutno na knjizi?
Da, jesam, i ima elemente memoara. To ide u mnogo nauke i mnogo toga o religiji i to je ono na čemu radim, pored gomile drugih kraćih projekata.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati