Edward S. Herman je preminuo 11. novembra 2017. godine u 92. godini života. Srećom, bila je to mirna smrt za krajnje mirnog čovjeka. U svemu što je radio, Ed Herman je bio neumorni šampion mira.
Ed Herman bi se mogao smatrati kumom antiratne medijske kritike, kako zbog svog doprinosa, tako i zbog mnogih pisaca koje je poticao da se bave tim radom. Zahvaljujući svom logičnom umu i osjećaju za pravdu, oštro je shvatio ključnu ulogu i različite tehnike medijske propagande u promicanju rata. Odmah je prozreo laži, uključujući i one toliko podmukle da se malo ko usuđuje da ih ospori, kao što je arogantna pretpostavka američke Ratne stranke o “pravu na zaštitu” i “potrebi da se spriječi genocid”, kako bi se opravdao oksimoronski “humanitarni rat” .
Vidio je da ove proratne laži cvjetaju na osnovu onoga što je nazvao razlikom između “vrijednih i nedostojnih žrtava” koju uporno povlače apologeti militarizma Sjedinjenih Država. Milioni žrtava bombardovanja Sjedinjenih Država, sankcija, promjena režima i tajnih atentata ne smatraju se pozivima na oružje. Washingtonski istraživački centri ne donose moralne zaključke u vezi sa žrtvama Drezdena, Hirošime i Vijetnama. Ali javnost se beskrajno poziva na ogorčenje zbog žrtava čija nesreća može poslužiti kao casus belli za najnoviju američku agresiju.
Licemjeri iz imperijalističke Partijske linije su se predvidljivo pretvarali da ne razumiju ovu razliku, i namjerno pogrešno protumačili Hermanovo izlaganje ovog propagandnog uređaja kako bi ga lažno optužili za “negiranje” – dok je sve što je poricao bio izgovor za novi rat.
Datum smrti Eda Hermana nosi ironiju koju bi on mogao cijeniti. Bio je to 99th godišnjica primirja kojim je okončan masovni pokolj svjetskog rata, datum koji bi prije svega trebao biti podsjetnik da je rat besmisleno masovno ubistvo. Evropa je svoju budućnost i generaciju svoje mladosti žrtvovala besmislenoj borbi, jer su mase ljudi prihvatile propagandu koja je drugu stranu prikazivala kao zlu prijetnju. Ipak, danas Sjedinjene Države, proglašavajući taj dan Danom veterana, suptilno ga pretvaraju u veličanje rata, zahtijevajući javnu čast za poginule vojnike – dostojne žrtve. Nedostojna stvar se uvijek krije iza dostojnih žrtava.
Ed Herman nije bio samo hrabar politički komentator, rigoroznog poštenja, koji se neprestano usuđivao da ospori službene laži pažljivom i činjeničnom analizom. Bio je i izvanredno dobar čovjek, ogorčen na nepravdu, ali uvijek ljubazan i nježan, velikodušan i pažljiv.
On je personificirao ljudske kvalitete za koje se čini da su trenutno izašli iz mode. Istaknuta među ovim osobinama bila je skromnost. Velikodušno je poticao druge pisce i veoma je uživao u radu sa drugima, posebno Noamom Čomskim, kao koautor. Nije imao taštine. Njegovo najpoznatije djelo, Saglasnost za proizvodnju, manje-više postojani svjetski bestseler, naširoko se pripisuje Noamu Čomskom – iako je sam Čomski, u znak priznanja Hermanove vodeće uloge u razvoju ideja knjige, insistirao na tome da se Hermanovo ime stavi ispred svog po neazbučnom redu. Edu Hermanu nije palo na pamet da nikada nije dobio priznanje koje zaslužuje.
Nije imao djece, a nakon što je ona doživjela nesreću koja je izgubila život, brinuo se o svojoj supruzi Mary posljednjih godina njenog života prije nego što je umrla u avgustu 2013., nakon 67 godina braka. Njegovo zadovoljstvo je bilo jednostavno: uživao je u dobrom obroku i volio je mačke, posebno lutalice koje su imale sreću da ga pronađu. Nikada nije očekivao zahvalnost, ali ima toliko nas, ljudi i mačaka, koji imamo razloga da kažemo, hvala ti, Ed Herman, za sve što si nam dao.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Nice tribute. Razmijenio sam neke mejlove s njim tokom godina. Bio je veoma talentovan i pristojan čovek.
Hvala ti, Ed Herman.
Kad god pročitam nešto što ste napisali, u sebi imam osjećaj da sam se upravo susreo s istinom, i jači sam za nju.
Hvala ti, Ed Herman