Sjedinjene Države su učinile "rat protiv terorizma" središnjim dijelom svoje globalne strategije od napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11. septembra 2001. godine. Proglasila je svoje vodstvo u svjetskom savezu za istrebljenje "Osovine zla". Ali šta je terorizam? Ko su njeni počinioci? I kakav je odnos između politike SAD-a i terorizma? Želeo bih da razmislim o ovom pitanju: šta daje naciji koja je bacila atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, a koja je vodila rat daleko od svojih obala širom sveta u neviđenim razmerama i uz neviđeno uništavanje zemalja i naroda, prerogativ definirati globalne norme apsolutnog dobra i apsolutnog zla?
Oslanjajući se na Ženevsku konvenciju iz 1949. godine, definiram terorizam kao sistematsku upotrebu nasilja i zastrašivanja protiv civilnog stanovništva i prirodnog i društvenog okruženja koje ga održava. Terorizam mogu provoditi pojedinci, grupe ili države u uslovima društvenog sukoba, uključujući rat. Često se napominje da je terorizam oružje nemoćnih. Ali čak i letimičan pregled istorije ljudskih sukoba otkriva da su najneverovatniji terorizam sprovele zaraćene države. Ja ovo zovem državni terorizam.
Među najstrašnijim ironijama istorije dugog dvadesetog veka je činjenica da je to bio i trenutak najdubljih međunarodnih napora da se ograniče obim ratova radi zaštite nevinih (diskurs ljudskih prava), i epoha u kojoj se priroda i tehnologija ratovanja su sve snažnije usmjerili svoje koplje protiv civila. Dvadeseti vek se može pamtiti ne samo kao vek totalnog rata, već i kao vek u kome se priroda rata, pre svega vazdušnog, neizbežno prelila u državni terorizam.
Želio bih ukratko prodiskutirati o američkom i japanskom ratovanju u Drugom svjetskom ratu zbog svjetla koje ono baca na pitanja terora u ratu u dvadesetom vijeku. Jedan od razloga za ovaj izbor je taj što su obje nacije, iako daleko od same, bile pioniri u promicanju granica državnog terorizma u dvadesetom vijeku. Drugi je da nam razlike u njihovim poslijeratnim putanjama dopuštaju da razmislimo o mogućnostima transcendiranja veze između moćnih nacija i destruktivnih ratova vođenih na račun slabijih nacija i naroda. Konkretno, ključno je, ako želimo djelovati na sprječavanju svih oblika suvremenog terorizma, da Amerikanci na vrhuncu svoje vojne nadmoći, a ipak prepoznajući kao nikada prije vlastitu ranjivost, razmišljaju o ponašanju, prošlosti i sadašnjosti, naše nacije .
Tokom petnaestogodišnjeg rata (1931-45), Japan je izvršio teror velikih razmjera protiv Kineza i drugih azijskih naroda. Široko priznati primjeri japanskog državnog terora uključuju masakr u Nanjingu 1937. godine u kojem je, procjenjuje se, između 100,000 i 300,000 Kineza, od kojih su mnogi civili, ubijeno od strane divljačke vojske; seksualno porobljavanje 100,000 do 200,000 'vojnih utješnih žena', uglavnom Korejki i Kineskinja, ali koje uključuje žene iz najmanje deset azijskih nacija; i programi hemijskog i biološkog ratovanja Jedinice 731 koji su oduzeli živote najmanje 3,000 žrtava u vivisekcionističkim eksperimentima (ubistvima), kao i hiljade civilnih života u ilegalnim hemijskim i biološkim napadima. Manje diskutovano, ali daleko razornije u smislu broja ljudskih života, bilo je sistematsko uništavanje kineskog sela od strane japanske vojske u ratu pacifikacije koji je razvio mnoge od najsofisticiranijih praksi traženja i uništavanja misija i strateških zaseoka koje planiraju SAD. kasnije implementiran u Vijetnamu. Procjenjuje se da je rat odnio živote od petnaest do trideset miliona Kineza, od kojih su ogromnu većinu činili civili. Imamo detaljno znanje o ovim ratnim zločinima zahvaljujući sistematskom istraživanju hrabrih japanskih naučnika i autora kao što su Honda Katsuichi i Kasahara Tokushi o Nanjingu, Tsuneishi Keiichi o 731 i CBW, i Yoshimi Yoshiaki i Tanaka Toshiyuki o ženama utješi, kao i napori kineskih, korejskih i drugih azijskih žrtava da izraze svoje pritužbe i osiguraju izvinjenje i reparacije od japanske vlade.
Japan (u Šangaju) i Njemačka (u Londonu) preuzeli su vodstvo u bombardovanju u Drugom svjetskom ratu koje je gađalo gradove i njihov narod, za razliku od vojnih ciljeva kao što su fabrike oružja i baze. Ali u posljednjoj godini rata upravo su Sjedinjene Države sa svojim ovladavanjem zrakom i sve snažnijim bombama izvršile masovne napade na civile u obliku bombardiranja područja. Prvo, SAD su se pridružile Britaniji u razaranju Drezdena oduzevši 35,000 života civila. Zatim, počevši od napada u martu 1945. koji je odnio više od 100,000 civilnih života u Tokiju i stvorio više od milion izbjeglica, nastavljajući kroz svođenje na ruševine više od šezdeset japanskih gradova, i kulminirajući atomskim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija sa gubitak života stotina hiljada japanskih civila, SAD su razbile krhke preostale tabue o civilnom bombardovanju. Ovo raspoređivanje zračnih snaga protiv civila postalo bi središnji dio svih narednih američkih ratova, praksa koja je u direktnoj suprotnosti sa Ženevskim principima, i kumulativno jedini najvažniji primjer upotrebe terora u ratu u dvadesetom stoljeću. Oplakujući 2,800 žrtava terorističkih napada 11. septembra, uključujući Amerikance i građane više od dvadeset zemalja, istovremeno se trebamo prisjetiti miliona civila koji su bili žrtve američkog bombardiranja i drugih terorističkih akata tokom i nakon Drugog svjetskog rata.
Na suđenju u Nirnbergu i Tokiju, SAD su, po mom mišljenju, s pravom, ali selektivno, osudile i procesuirale nemačke i japanske ratne zločine. Međutim, u praksi koja se nastavlja do danas, definisao je tuđe ratne zločine dok je poricao ili ignorisao sopstvene ratne zločine kao što je ubijanje stotina hiljada civila u američkom bombardovanju japanskih gradova. Štaviše, iz realpolitičkih razloga, Vašington je zaštitio od krivičnog gonjenja glavne japanske ličnosti, od cara Hirohita do vođa biološkog rata Jedinice 731, podrivajući time integritet tribunala.
U procjeni japanskog i američkog ratovanja i državnog terorizma tokom dvadesetog vijeka, važno je napomenuti da od Drugog svjetskog rata Japan tek treba da se pomiri sa svojim terorističkim aktima protiv azijskog naroda. Ali nije ništa manje važno prepoznati da je i ta nacija ostala u miru skoro šest decenija, dok su Sjedinjene Države vodile brojne ratove širom svijeta, direktno i putem posrednika. (Važna kvalifikacija za ovu izjavu je činjenica da je Japan više puta i direktno podržavao velike ratove SAD-a u Koreji, Vijetnamu, Zaljevu i Afganistanu, da navedemo najvažnije). U zemlji za državom, SAD je implementirao tehnologiju dizajniranu da oduzme živote velikog broja civila dok uništava gradove, sela i prirodu i stvara izbjeglice u velikim razmjerima. Ovdje je dovoljno spomenuti samo dva obilježja ovih ratova, vođenih kršeći ženevske principe zaštite civila:
Korea. Broj poginulih civila bio je u rasponu od pola miliona na sjeveru i jugu. Osim toga, rat je doveo do stvaranja četiri miliona sjevernih izbjeglica koje su bježale sa sjevera na jug i do virtualnog uništenja i sjevera i juga.
Vijetnam. Najbolje procene koje imamo govore da je tri miliona Vijetnamaca, većinom civila, izgubilo živote, milioni više su bili prisiljeni da postanu izbeglice, a zemlja je devastirana bombardovanjem, napalmom i herbicidima. Možda je vrijedno napomenuti da uprkos razaranju i stradanju ljudskih života koje je američka vojska nanijela u Koreji, Vijetnamu i Zaljevskom ratu, nijedan od ovih sukoba nije završio pobjedom SAD-a, što ukazuje na granice moći čak i najmoćnijih vojne mašine uprkos sposobnosti da ubijaju civile u neviđenim razmerama.
Osim toga, u Afganistanu kao iu ratovima od Grenade, Nikaragve, El Salvadora, Paname i Kosova, Sjedinjene Države su u više navrata usmjerile napade na civile, najčešće oslobađanjem ogromne vatrene moći, iako u nekima, kao u slučaju Nikaragve , tehnike niskog intenziteta ili kontra-gerilski sukob dale su sredstvo za američku strategiju. U razmišljanju o savremenom državnom terorizmu, centralna tačka je sposobnost SAD-a da se koristi međunarodnim forumima da se zaštiti od optužbi za ratne zločine i da definiše terorističke akte isključivo kao one koji su usmjereni protiv njih samih i njenih saveznika, a ignorišući vlastite zločine. Važan izuzetak bila je odluka Svjetskog suda iz 1987. godine koja je naložila SAD-u da zaustave svoje napade na Nikaragvu i da plate reparacije. Odgovor SAD-a bio je odbacivanje sudske presude, eskalacija napada na nikaragvanski režim i dva puta veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti koja je kritikovala SAD.
Ako međunarodne norme koje reguliraju vođenje rata ili zabranjuju teror imaju bilo kakvo značenje, one se moraju primjenjivati na sve nacije i narode, a velike sile moraju se pridržavati najviših standarda. Poziv SAD-a na "rat protiv terorizma" direktno krši ovaj temeljni princip definirajući čak i najvarvarskije postupke SAD-a i njihovih saveznika kao neophodne korake za čišćenje svijeta od terorizma. Američki terorizam protiv naroda Afganistana, koji su i sami žrtve represivne vlade i ni na koji način odgovorni za teror 9-11, ilustruje uzaludnost i nehumanost politike koja refleksno pokreće masovno uništenje, umjesto da traži sredstva za razumijevanje razloga zašto su SAD postale predmet terorističkog napada, a još manje da bi se pozabavile problemima koji uzrokuju terorizam u ovom i drugim slučajevima.
Kao što je Arundhati Roy primijetila: "Ništa ne može opravdati ili opravdati čin terorizma, bilo da su ga počinili vjerski fundamentalisti, privatna milicija, pokreti narodnog otpora ili da li je to obučeno kao rat odmazde od strane priznate vlade. Bombardovanje Afganistana nije osveta za New York i Washington.To je još jedan čin terora nad ljudima svijeta.Svaka nevina osoba koja je ubijena mora se dodati, a ne krenuti protiv, strašnom broju civila koji su poginuli u New Yorku i Washingtonu. Vrijedi razmisliti može li se američko vodstvo u "ratu protiv terorizma" koje ignorira društvene korijene terorizma ukorijenjene u siromaštvu i uskraćivanju suvereniteta potlačenim narodima, a koje je samo po sebi zasnovano na nesputanom gađanju civila, može nadati da će smanjiti eliminirati terorizam."
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati