Ljudi se i dalje opiru nelegitimnoj moći, čak i kada im se čini beznadežno. Eric Garner, Afroamerikanac koji je umro u policijskom gušenju u julu, nije mogao znati da će umrijeti nekoliko minuta prije nego što ga je policija uhvatila u koštac. Ali morao je znati da je u bitci koju ne može dobiti. Pa ipak, dok se policija približavala njemu, on je insistirao: "Ovo se završava danas." Očigledno ga je policija previše puta maltretirala, a on je odlučio da se to više neće ponoviti. Njegove posljednje riječi su bile: "Ne mogu da dišem."
U mnogo većim razmjerima, stanovnici Fergusona, Missouri, također pružaju otpor. Zarobljeni u demonstracionim zonama, gađani gumenim mecima i suzavcem, preteći tenkovima i oklopnim vozilima, oni ustraju – baš kao što je to učinio Eric Garner – govoreći: „Ovo se danas završava“. To je djelimično bijes na ubistvo Mikea Browna, a dijelom je i bijes zbog činjenice da su "crni ljudi u širem gradskom području St Louisa i na nacionalnoj razini - ekonomski i fizički marginalizirani od prvog dana." Kao što je napisao Steven Thrasher The Guardian, to je "prava pljačka Fergusona." Koja god roba bila ukradena iz prodavnica tokom protesta u Fergusonu, taj gubitak bledi u poređenju sa sistemskom pljačkom života ljudi koja dolazi sa nesrazmerno visokim stopama zatvaranja u zajednicama obojenih boja, neadekvatnom zdravstvenom zaštitom, skraćenim životnim vekom, hronično nižim stopama plata, ciljano za predatorske kredite itd. itd.
Ljudi se i dalje odupiru, čak i kada ih guše i pljačkaju, pa čak i kada se suočavaju s najemocionalnijim izazovima s kojima bi se ikada mogli suočiti. U protestu 14. augusta protiv efekata krize ovrha, City Life/Vida Urbana članica Marie Bain rekla je okupljenima da je izgubila dom dok joj je sin umirao od tumora na mozgu. “Došli su da mi prodaju kuću dok je moj sin još bio živ, ali je bio jako bolestan. U tom trenutku je bio u invalidskim kolicima.” Koliko god da je njena situacija bila i dalje je teška, ona nije sama. Ona je dio organiziranog otpora - pokreta protiv ovrhe koji se dešava širom zemlje.
„Nastaviću da se borim“, rekla je ona okupljenima, a demonstranti su je bodrili. Kroz njene napore i napore hiljada poput nje, postoji vrlo dobra šansa da će „gušenje“ koje je profitna stambena industrija stavila na milione ljudi u SAD-u malo popustiti. Zahvaljujući pritiscima organizovanog pokreta, vlasnicima ovršenih kuća je dozvoljeno da ostanu u svojim domovima dok plaćaju kiriju bankama ili pregovaraju sa bankama da im se dug smanji.
Ovo je dobra vijest: ljudi se opiru; uprkos svim izgledima, čak i kada su brojčano nadjačani i nadjačani. Još jedna dobra vijest: ljudi se pridružuju drugima u organiziranom otporu koji zapravo ima moć da se suprotstavi gušenju opresivnih institucija.
Kao što sam napisao u svom posljednjem komentaru (“Korak 1: Identifikujte prave kriminalce među nama”, dostupno naTeleSUR i ZNet), ova vrsta otpora se dešava širom zemlje kroz hiljade organizacionih napora. Bilo da se radi o stanovanje, imigracija, prava radnika, pravo na vodu, ili pravo da ne bude ubijen prilikom predaje policiji (da navedemo samo neke), ljudi uče kako da objasne šta nije u redu i pridružuju se drugima u borbi za olakšanje.
Ali postoji problem sa ovom slikom. Dok se ljudi opiru, dok se bore da oslobode gušenja, šta se dalje dešava? Ljudi se pridružuju borbi. Oni uče o tome kako je naš ekonomski sistem zasnovan na sistemskoj pohlepi i rastućoj nejednakosti. Oni dobijaju više informacija o tome kako su rasizam, seksizam i drugi oblici ugnjetavanja institucionalno ojačani. Oni vide da bez obzira na to kako su ušli u borbu – da li putem stambenih ili radnih pitanja ili policijskog nasilja ili bilo kojeg broja drugih ulaznih tačaka – njihova borba je povezana sa borbama drugih obespravljenih i marginalizovanih ljudi. Shvate da nisu sami, da nisu oni krivi, da mogu povratiti svoj glas i da organiziranje funkcionira. Šta onda?
NTanya Lee i Steve Williams dvoje su ljudi koji su sebi postavili slično pitanje. Radeći u Bay Area u Kaliforniji, oboje su bili aktivni u osnovnim organizacijama za izgradnju baza. Bili su dio mnogih pobjeda, ali su primijetili da se život ljudi u njihovim zajednicama samo pogoršava. Bili su frustrirani povremenom osvajanjem kratkoročnih dobitaka; željeli su biti u mogućnosti da razviju snagu potrebnu da izvrše “fundamentalne i transformativne promjene u svijetu”.
Oni su 2012. godine krenuli da pokušaju da shvate kako se drugi aktivisti/ke misle o ovom problemu, naime, da svoju borbu trebamo prebaciti sa one koja se fokusira na odupiranje najnovijem napadu na onu koja traži fundamentalnu transformaciju. Krenuli su u novi projekat koji su nazvali Uhom do zemlje, koji je uključivao putovanje po cijeloj zemlji i intervjuisanje preko 150 aktivista iz različitih sektora pokreta. Šta su učesnici rekli da im je najpotrebnije da bi bili efikasniji u svom radu? Ovo su bile četiri najbolje preporuke:
1. Razviti zajedničku viziju zdravog, pravednog i održivog društva.
2. Produbiti politički razvoj svih aktivista i vođa pokreta.
3. Izraditi multisektorsku strategiju za trajne društvene promjene.
4. Kreirati nove organizacione forme kako bi se izašlo iz problematičnih i sektorskih silosa.
Jedan uzbudljiv aspekt njihovog izvještaja je da postoji toliko jedinstva u različitim sektorima pokreta. Mnogi aktivisti se slažu da moramo učiniti nešto drugačije, da moramo učiniti više od toga da se odupremo gušenju. Moramo to transformisati u nešto sasvim drugo. A potrebno nam je obrazovanje, strategija i nove organizacije da bismo mogli da preduzmemo ovu transformaciju. Znajući koliko su aktivisti kreativni i otporni, ovo je uzbudljiva perspektiva – da se pomaknemo od reagovanja na status quo do izgradnje boljeg svijeta!
Još jedan uzbudljiv aspekt njihovog izvještaja je ono što je uslijedilo nakon toga. Oni nisu samo prikupili ove informacije. Oni su postupili po tome. U ljeto 2013., Steve i NTanya i niz drugih aktivista u Bay Area prisustvovali su osnivačkoj skupštini LeftRoots, nacionalna organizacija aktivista koji žele "povezati borbe na lokalnom nivou sa strategijom za osvajanje oslobođenja za sve ljude i planetu."
Njihova struktura i članstvo odražavaju njihovu posvećenost unutrašnjoj demokratiji i da ostanu ukorijenjeni u zajednicama koje su najviše pogođene ugnjetavanjem. 90% njihovih članova su obojeni ljudi. 75% su žene ili transrodne osobe. Postoje dva nivoa učešća, od kojih oba plaćaju članarinu na osnovu prihoda, ali samo onima koji su aktivno uključeni u rad na socijalnoj pravdi dozvoljeno je glasanje. Kako bi osigurali da svi imaju zajednički pristup informacijama, historiji i analizama, traže od članova da završe 7-nedeljni "boot camp". Trenutno imaju jedan ogranak u Bay Area i planiraju da razviju još podružnica i da budu domaćini nacionalne konferencije za tri godine.
LeftRoots je dostojan projekat i aktivisti u SAD bi trebali uzeti u obzir. Iako je bilo mnogo poziva za nacionalnu strukturu koja bi nam mogla pomoći da ujedinimo naše pokrete u nešto moćnije od zbroja naših dijelova, ovo je prvi pokušaj koji sam vidio da bi bio tako temeljno utemeljen u borbi na bazi. Znamo da postoji želja i sposobnost da se odupremo. Vidjeli smo to kod Erika Garnera i Marie Bain i milionima drugih koji uzvraćaju. Aktivisti širom zemlje su heroji zbog svoje stalne posvećenosti organizovanju ovog otpora u nešto dovoljno snažno da izazove institucije i da donese olakšanje onima koji najviše pate. LeftRoots pruža ovim aktivistima način da svoju organizaciju podignu na viši nivo – gdje se možemo pridružiti Eriku Garneru i reći: “Ovo se završava danas.” A „kraj“ ne bi značio umiranje. To bi značilo kolektivno pronalaženje drugog načina života.
Cynthia Peters je urednica Agent za promjene. Ona je dugogodišnja aktivistica i članica City Life/Vida Urbana, a ona je član odbora organizacije za pravosuđe mladih pod nazivom Gradska škola i alumni odbor Društvena misao i politička ekonomija na UMASS/Amherst. Živi u Bostonu i piše za ZNet i TelSUR.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati