Film Mreža Patty Chayefsky, kiselinska podvala kapitalističkih medija, dostiže svoj vrhunac kada predsjednik Arthur Jensen, vođa izmišljene mega-korporacije CAA, grmi svojim neodobravanjem ludom, ali divlje popularnom voditelju, Howardu Bealeu. Ohrabrujući svoje gledaoce da protestuju zbog nepatriotskog sporazuma o spajanju CAA sa kapitalistima Saudijske Arabije, Jensen optužuje Beala da se "petljao sa primarnim silama prirode". Jensen nastavlja da poučava svog ekonomski naivnog zaposlenika da je Beale starac koji „razmišlja u terminima nacija i naroda“, a zapravo takve stvari više ne postoje. „Postoji samo jedan holistički sistem sistema“, proglašava Jensen, „međunarodni sistem valute koji određuje sveukupnost života na ovoj planeti“. Naravno, ta valuta je samo gorivo koje pokreće pravi sistem koji upravlja našom planetom, kapitalizam. Od kraja Drugog svjetskog rata, svetost te "valute" - to je "sigurnosni pokrivač" - bila je podrška američkih novčanica trezora od strane američke ekonomske i vojne moći. Kako se onda usuđuju Joe Biden i Kevin McCarthy da se miješaju sa ovim "primalnim silama" cjenkajući se oko zakona o produženju duga? Sigurnost američkog duga nije samo sitnica. To je ozbiljan posao. Kapitalizam je, na kraju krajeva, sistem koji napreduje na podsticanju ekonomske nesigurnosti. Promoviše sveprisutnu anksioznost s kojom većina nas mora živjeti svaki dan – strah da nemamo od čega živjeti osim prihoda od poslova koji mogu iznenada nestati. Ovo je nesigurnost koju svakodnevno posjećuje većina stanovništva planete. Ali važno je zapamtiti da kapital posjećuje nesigurnost i na sebe. Njegove ponovljene finansijske krize, ukorijenjene u iluzornim vrijednostima kojima trguje, kao što smo pokazali u prethodnom eseju, izbijaju iznenada, bez upozorenja. Užasan ponor ekonomske katastrofe sveprisutan je u stalno promenljivim vrednostima kapitala. U ovom uznemirujućem kontekstu, očigledna čvrstina novčanica američkog trezora – to jest, globalni utisak o moći SAD – je faktor od velike važnosti. Ipak, sadašnji dnevni naslovi opisuju mučne pregovore između predsjednika Joea Bidena i predsjedavajućeg Predstavničkog doma Kevina McCarthyja oko zakonodavstva za produženje limita duga koji je nametnuo Kongres. Ako se ne slože, SAD će odustati od obavezne isplate kamata. SAD će biti u neizmirenom stanju, a kapitalna sigurnosna ćebad će biti usitnjena.
Dužnička kriza je izuzetna ne samo po tome što je sama sebi nanijela ranu. Produženje duga je rutinski kongresni potez decenijama. One su tek postale situacije uzimanja talaca u posljednje dvije decenije pojačane partizanske polarizacije. Vratićemo se na tu tačku za trenutak. Ali još jedan aspekt krize produženja duga takođe zaslužuje pažnju – ukupnost i neposrednost njenog uticaja. Za poređenje, razmislite o nedavnim izbornim krizama u zemlji. Ni u jednomjesečnoj neizvjesnosti predsjedničkih izbora 2000. niti usred ludila zbog Trumpovog odbijanja da popusti 2020. svakodnevni život Amerikanaca nije na bilo koji materijalni način pogođen. Politička kriza nije prerasla u ekonomsku krizu. Kriza produženja duga je veoma različita. To prijeti da poremeti kapitalistička očekivanja na načine koji će gotovo sigurno pokrenuti kamatne stope naviše, potkopati finansijska tržišta, destabilizirati investicije i podstaći veliku recesiju; ili, s obzirom na trenutnu poljuljanost bankarskog sistema, nešto gore, ponavljanje finansijskog kolapsa 2007-2008. Nijedan Amerikanac, pa čak ni milijarderi, ne mogu biti bezbedno zaštićeni od nepredvidivih posledica neuspeha američkog kredita. Zašto bi onda političari poput Bidena i McCarthyja namjerno usmjerili Titanik u santu leda?
Konvencionalan odgovor je da je dužnička kriza jednostavno politički proizvedena emisija. To je vježba upadljivog igranja koja je osmišljena da pokaže svojim „bazama“ koliko partijski lideri mogu biti oštri prema svojim ogorčenim rivalima. Ali sve je to zaista šarada. Svaka strana zna da će dogovor biti sklopljen u trenutku. Pumpanje straha od neuspjeha u medijima omogućava svakoj strani da opravda neizbježne ustupke koji će sigurno naljutiti segmente baze svake stranke.
Ali postoji manje lak i više uznemirujući odgovor. A to je realnost rastuće iracionalnosti i neuspjeha u političkom sistemu SAD uzrokovanih paralizirajućim efektima stranačke polarizacije. Na stranu Arthura Jensena, još uvijek postoje “nacije”, a jedna je vrlo bitna: SAD. Polarizacija je kompleksan fenomen. To odražava mnoštvo američkih društvenih i ideoloških podjela. Ali kao i 2011. godine, kada je slična borba za produženje duga dovela do pada na berzi, prema procjeni The New York Times koštati 2.4 biliona dolara u imetku domaćinstva, neuspjeh podizanja granice duga prije 1. juna oštetit će svaku američku porodicu i još milione širom svijeta. U pravom smislu, trajno odricanje od upravljanja od strane hvaljenog dvopartijskog sistema Amerike prijeti stabilnosti kapitalizma na mnogo neposrednije i opasnije načine nego što je to ikada imao bilo koji ljevičarski pokret.
Kao što je sjajni teoretičar Franz Neumann jednom primijetio, kapitalistička država je uvijek bila onoliko jaka koliko je trebala biti da bi osigurala održivost kapitala. Ali nestalno ponašanje mejnstrim političara u poslednje dve decenije značajno je oslabilo nacionalnu vladu. Kako je Business Week rekao, "SAD potkopavaju svoj status ekonomske supersile" - i to rade svojevoljno dok se njihovi stranački lideri igraju "kokoške" sa sigurnosnim pokrivačem glavnog grada koji obezbjeđuje SAD. Nije ni čudo što globalne centralne banke sada drže manje od 60% svojih deviznih rezervi u američkim dolarima. Politička iracionalnost u hegemonu – politički lideri koji se mešaju sa “primalnim silama prirode” – ne bi trebalo da bude značajna varijabla u proračunima kapitala. Ali danas jeste. Jer ovo je politička kriza koja društvo neće prepustiti samo sebi. Brzo će se pretvoriti u jedan kit planetarne ekonomske krize.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati