Piter Hayes, David von Hippel, Jungmin Kang, Tatsujiro Suzuki, Richard Tanter i Scott Bruce
Učesnici šestostranih pregovora treba da razmotre puni obim aktivnosti potrebnih za implementaciju južnokorejskog plana; da bi trebali istražiti alternativni pristup koji bi povezao rusku i južnokorejsku mrežu, čime bi se postigao isti ishod uz nižu cijenu i manji politički rizik; i da bi šest strana trebalo da razmotre usvajanje kratkoročnog, alternativnog paketa radije nego da nastave isporuku HFO-a u DNRK jer bi ovaj pristup pružio više energetskih usluga, brže, uz manji rizik i troškove kako bi se izjavama o dužim periodima dala neposredna suština ˆ trajna namjera da pruži pomoć DNRK. Dalje predlažemo da se ova pitanja istraže sa Sjevernokorejcima na šestostranim razgovorima u narednoj tehničkoj radnoj grupi prije nego što se preuzmu velike obaveze da se nastavi s prijedlogom Južne Koreje.
Južna Koreja je napravila odlučujuću igru kako bi ponovo aktivirala šestostrane pregovore koji imaju za cilj denuklearizaciju Sjeverne Koreje (u daljem tekstu također nazvanu Demokratska Narodna Republika Koreja ili DNRK). Ponudivši da DNRK isporuči dva gigavata električne energije ako i kada ukine svoj program nuklearnog oružja, Republika Koreja je pokušala izbaciti Sjedinjene Države iz vlastitog zastoja u pozitivniji pristup pregovorima o kooperativnom ishodu sa DNRK-om. Takođe je imao za cilj da promeni računicu Kim Džong Ila predstavljajući konkretan oportunitetni trošak koji je nastao nenapuštanjem bombe. A ponuda je također zadržala inicijativu u rukama Roh Plave kuće u domaćim debatama u Južnoj Koreji o tome što učiniti u vezi sa sigurnosnim dilemama koje predstavlja prijetnja nuklearnog širenja DNRK-a. Igra moći simbolizira Južnu Koreju koja preuzima vodeću ulogu u šestostranim pregovorima koje čak ni velike sile ne bi mogle zanemariti.
Posljednji put da se takav dijalog sa Sjeverom dogodio 1994. godine, nakon sukoba sa DNRK-om oko pražnjenja goriva iz njenog istraživačkog reaktora i uklanjanja IAEA inspekcije nuklearnih postrojenja u Yongbyonu. U zamjenu za nuklearno zamrzavanje i kontinuitet inspekcija IAEA-e, Sjevernokorejci su tokom pregovora sa Sjedinjenim Državama zahtijevali da joj se iz Sjedinjenih Država dostave rafinirani naftni proizvodi i laki vodeni reaktori. Sjedinjene Države su htjele poslati ugalj i bez reaktora. Odlučili su se na teško lož ulje (HFO, ili 'tečni ugalj') jednostavno zato što je DNRK imala jednu elektranu dizajniranu da ga koristi; i na 2 gigavata lakovodnih reaktora koji će se graditi u DNRK. Oba izbora su se pokazala kontraproduktivnom za obje strane iako je Dogovoreni okvir postojao osam godina.
Pokazalo se da je Sjevernokorejcima teško apsorbirati HFO, jer je samo jedna velika elektrana u zemlji bila dizajnirana da koristi HFO kao gorivo za puno radno vrijeme. HFO poslat u DNRK također je sadržavao značajne količine sumpora i drugih nečistoća koje su navodno ubrzale koroziju izmjenjivača topline u DNRK elektranama koje su dizajnirane za korištenje uglja, čime su smanjile njihovu efikasnost (i kapacitet) proizvodnje. Velik dio HFO-a završio je u rovovima jer DNRK nije imao načina da ga skladišti ili koristi.
Što se tiče reaktora koji će se graditi u Kumhou u Sjevernoj Koreji, njihova dugo odlagana izgradnja je obustavljena, ostavljajući ih nedovršenim bez proizvodnje i jednog kilovat sata električne energije. Štaviše, čak i da su reaktori bili završeni, mreža Sjeverne Koreje tada ne bi mogla niti je mogla podržati ova dva reaktora, jer je mreža bila previše mala i jednostavna za pokretanje tako velikih i potencijalno opasnih jedinica. Tokom pregovora o Dogovorenom okviru iz 1994. godine, sjevernokorejski stručnjaci za mrežu rekli su svom rukovodstvu da ne prihvate reaktore veće od (najviše) 400 megavata. Američki pregovarači su također znali za ograničenje mreže, ali su ga odlučili zanemariti jer nije bilo dostupnih (zapadnih) komercijalnih reaktorskih jedinica manjih od oko gigavata (1000 megavata) i zato što su vjerovali da problem mreže Sjeverne Koreje nije njihov za rješavanje. .
Stoga su dvije stranke bile vođene neodoljivom političkom logikom da nastave s lošim projektom koji nikada nije mogao funkcionirati na mreži Sjeverne Koreje. Zatim je uslijedila desetljeća svađe i usporene izgradnje, oko projekta koji nije mogao zadovoljiti energetske aspiracije Sjeverne Koreje, čak i ako je bio dovršen. Kako se šestostrani razgovori nastavljaju u Pekingu u julu 2005. godine, ključno je da učesnici ne ponove ove greške.
Stoga smo s osjećajem dejà vua i rastućom uzbunom saznali da je južnokorejski ministar ujedinjenja Chung Dong-young'š objavio 12. srpnja da je ponudio isporuku 2 gigavata električne energije Sjevernoj Koreji ako ona demontira svoje nuklearno oružje program. Chung je objasnio da je tu šemu predložio 17. juna 2005. na svom sastanku sa Kim Jong-ilom u Pjongjangu. Chung je navodno rekao: 'Od dvije glavne stavke koje traži Sjeverna Koreja, ovaj plan će im pomoći da riješe svoje energetsko-ekonomsko pitanje. Druga tačka, o sigurnosnim garancijama i odnosu sa Sjedinjenim Državama, morat će se razgovarati i istražiti sa ostalim zemljama u šestostranim razgovorima.
Iako je tvrdila da njena tvrda linija stoji iza odluke Sjeverne Koreje da se vrati na pregovore sa šest strana, američka vlada je pozdravila plan kao suštinu prijedloga SAD-a iz juna 2004. da se ponudi energetska pomoć kao dio sveobuhvatnog paketa nagodbe sa DNRK-om . Jedan neimenovani američki zvaničnik čak je okarakterisao ponudu ROK-a kao 'korisnu'. Ne znamo da li je ROK izvijestila Sjedinjene Države o inicijativi ROK-a prije Chung'šovog junskog puta u DNRK, iako sumnjamo u to. No, Chung navodi da je o toj ideji upoznao potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneyja i državnog sekretara Condoleezza Rice kada je posjetio Washington početkom jula 2005. Međutim, tek je nekoliko detalja o toj šemi proslijeđeno američkoj strani u to vrijeme, a američka politika- proizvođači se spremaju da odlete u Peking sa svojom sopstvenom listom energetskih projekata. Međutim, ni oni ni drugi učesnici nisu sastavili detaljnu sliku o tome koja vrsta energetske pomoći će najbolje funkcionirati za njih same, njene partnere u pregovorima, njenog protivnika Sjevernu Koreju ili zainteresirane treće strane kao što su EU, Kanada ili Australija.
Umjesto toga, čini se da američki kreatori politike pretpostavljaju da se vraćaju u Peking kako bi nastavili šestostrane razgovore sa pravim šargarepom na stolu po prvi put od kasne 2002. godine, kada je isporuka HFO obustavljena, a KEDO reaktori na laku vodu odloženi zbog na navodne aktivnosti DNRK o obogaćivanju uranijuma. Ovaj opušteni stav je naglašen široko rasprostranjenom pretpostavkom da nijedna gomila šargarepe ne može navesti DNRK da odustane od svog programa nuklearnog oružja, i da će se igra moći ROK-a pokazati nedovoljnom za zadatak da navede DNRK da se pridržava svojih nuklearnih ne- obaveze širenja.
Ako je, kao što je predloženo, ova energetska šema vodeća ponuda na pregovorima sa šest strana, čini se da već ima klimave temelje. Stoga je hitno potrebno razgraničiti potencijal sheme, prepreke njegovom uspjehu i implikacije na pregovore koji proizlaze iz energetskog pitanja u DNRK. Zaista, u roku od nekoliko dana nakon što je Chung'š najavio svoju moć Južne Koreje, u Seulu su se podigli skeptični glasovi. Dana 15. jula 2005., bivši šef Korejske elektroenergetske kompanije citiran je u medijima kako je upozorio da tehnički problemi mogu ometati opskrbu DNRK sa 2 gigavata električne energije. U opozicionoj stranci izbile su kritike na račun sheme, vjerovatno politički motivirane, a možda i mogućnošću da potrošači budu uznemireni budućim povećanjem poreza kako bi platili procijenjenih 2.3 milijarde dolara za opskrbu električnom energijom Sjevera.
U ovom radu sumiramo ono što je poznato ili se može vjerodostojno zaključiti da čini južnokorejski plan. Pregledavamo status elektroenergetskog sistema DNRK i implikacije ovog statusa na ponudu ROK. Navodimo tehničke probleme i izazove povezane s južnokorejskom shemom. Također primjećujemo netehnička pitanja kao što su troškovi, institucionalni i koordinacioni zahtjevi, te političke prepreke.
Zaključno, tvrdimo da učesnici šestostranih pregovora treba da razmotre puni obim aktivnosti potrebnih za implementaciju južnokorejskog plana; da bi trebali istražiti alternativni pristup koji bi povezao rusku i južnokorejsku mrežu, čime bi se postigao isti ishod uz nižu cijenu i manji politički rizik; i da bi šest strana trebalo da razmotre usvajanje kratkoročnog, alternativnog paketa radije nego da nastave isporuku HFO-a u DNRK jer bi ovaj pristup pružio više energetskih usluga, brže, uz manji rizik i troškove kako bi se izjavama o dužim periodima dala neposredna suština ˆ trajna namjera da pruži pomoć DNRK. Dalje predlažemo da se ova pitanja istraže sa Sjevernokorejcima na šestostranim razgovorima u narednoj tehničkoj radnoj grupi prije nego što se preuzmu velike obaveze da se nastavi s prijedlogom Južne Koreje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati