Cijeli svijet izvan indijsko-pakistanskog potkontinenta promatra situaciju ovdje s krajnjom tjeskobom. Nikada u protekle dvije decenije, općenito se slaže, čovječanstvo nije bilo bliže nuklearnom holokaustu. Međutim, upadljivo njegovo odsustvo je bilo kakav znak ozbiljne zabrinutosti po ovom pitanju među institucijama dvije uključene zemlje. Šta objašnjava ovu čudnu samozadovoljstvo?

U slučaju Indije, jedan od faktora svakako je nuklearna nepismenost koju samo formalno obrazovanje ne može eliminirati. Izvještaji o studijama koji pokazuju da 'ograničeni' indijsko-pakistanski rat može dovesti do tri miliona smrtnih slučajeva, a neograničen do 12 miliona mrtvih, nisu uznemirili izraze lica strateških analitičara, uključujući i neke u vijeću za nacionalnu sigurnost, u njihovom povećanom pojavljivanja na televiziji. Drugi faktor iza samozadovoljstva je očigledno i potpuno neutemeljeno uvjerenje da mogu izvući čudesno povlačenje s nuklearnog ruba u posljednjem trenutku. To, međutim, nije sve.

Ovim faktorima, u slučaju Pakistana, dodaje se i osjećaj očaja. Raspoređivanje oko 750,000 indijskih vojnika na granicama prijeti destabilizacijom vojnog režima generala Perveza Musharrafa, s manje nego punim demokratskim legitimitetom uprkos nedavnom referendumu. Samo jedan vojni preokret, i on će se možda morati suočiti sa dotad najžešćom unutrašnjom opozicijom. Od autora sukoba u Kargilu, koji je uslijedio nakon testiranja nuklearnog oružja od strane obje zemlje, prijetnja od prvog udara ne bi trebala biti iznenađenje. Ima, međutim, više od ovoga.

Svi ovi faktori samo pojačavaju prividno samozadovoljstvo po pitanju nuklearnog broja. Jednostavno objašnjenje za samodopadnost je da vladari i Indije i Pakistana čekaju ujaka Sama u malo vjerovatnoj reinkarnaciji kao George Bush. Oni računaju na to da će SAD intervenirati i spasiti potkontinent ne samo od nuklearnog požara već i od velikog vojnog sukoba.

Ironija svega je da je izuzetno napeta regionalna situacija rezultat novih zajedničkih odnosa oba suparnika sa ratom huškačkim Washingtonom. Neposredna reakcija Indije na zloglasni 11. septembar bila je da je potvrdila svoj stav kao žrtva terorizma, da je tragedija gajila nadu u bliske veze sa SAD. Nade su porasle do histerične visine kada je u Afganistanu pokrenut 'globalni rat protiv terorizma'. Bilo je samo pitanje vremena – tako se sugeriralo – prije nego što će indijski rat protiv 'prekograničnog terorizma' u Kašmiru postati dio 'globalnog rata protiv terorizma' koji predvode SAD. Očigledno je da su nade bile pogrešne kada se Pakistan generala Mušarafa okrenuo protiv talibana i ponovo stekao, čak i učvrstio svoj status prve linije u regionu za SAD. Iste nade se polažu pred indijskom javnošću tokom trenutnog sukoba s Pakistanom.

Jastrebovi u Indiji i Pakistanu gaje nadu da će američka intervencija biti u njihovu korist. Svaki od njih tumači izjave i signale beskrajnog niza američkih i zapadnih emisara u regionu tokom nedavnog perioda na način koji ih ohrabruje i pogoršava tenzije. Islamabad i pakistanski mediji svoju vide kao početak međunarodne intervencije po pitanju Kašmira, Nju Delhi i indijski mediji govore o sličnoj intervenciji na strani Indije protiv "prekograničnog terorizma".

Novi odnosi Indije i Pakistana sa SAD također su promovirali izglede za nuklearni rat između dva južnoazijska susjeda. Bushova administracija, za koju se sada tvrdi da “radi prekovremeno” kako bi spriječila nuklearni holokaust u ovoj regiji, požurila je da ukine sankcije objema zemljama uvedene nakon njihovih nuklearnih proba 1998. Čak i prije toga, u zamjenu samo za indijsku podrška ili programi nacionalne protivraketne odbrane i pozorišne raketne odbrane (na sumnjivom tlu „dubokih rezova“ koji bi oni mogli uticati na američki nuklearni arsenal, Washington je potvrdio da je Indija razvila samo „minimalno nuklearno odvraćanje“.

Mir ili primirje između Indije i Pakistana uz posredovanje SAD-a, posebno u Kašmiru, može imati samo jedan zamislivi cilj: osigurati miran suživot dviju zemalja kao saveznika u "multinacionalnoj koaliciji" na čelu sa SAD protiv "globalnog terora". Ovo ne može, kao što iskustvo već jasno pokazuje, da osigura mir na potkontinentu čak ni u kratkom roku i eliminiše alarmantno realnu mogućnost nuklearnog sukoba u regionu. —————-

J. Sri Raman: Sri, slobodni novinar, bio je vođa i pisac dnevnog lista Indian Express kada je Indija izvela pet testiranja nuklearnog oružja u maju 1998. Uz pomoć prijatelja osnovao je Novinari protiv nuklearnog oružja (JANW). JANW je sada jedna od preko 30 organizacija koje su se okupile u krovnu strukturu pod nazivom Pokret protiv nuklearnog oružja (MANW), sa Srijem kao sazivačem. Član Globalne mreže od 2001. godine, MANW između ostalih predstavlja naučnike, radnike, pisce, žene, mlade i studente. Sri sada radi u Savjetodavnom odboru Globalne mreže.

---