Organizatori su nam tražili dva zadatka(1): Prvo, treba da predstavimo viziju pravednog grada budućnosti, odnosno grada u kojem će vladati socijalna pravda (što pretpostavlja drugo društvo, postkapitalističko društvo) ; drugo, treba da razvijemo strategiju kako bismo postigli ovaj pravedan grad.
Pa, potrebna nam je vizija, ali moramo izbjeći iskušenje da razvijemo normativni model. Normativni model je racionalistička vježba; njegova premisa je da smo u mogućnosti da predvidimo detalje o budućim urbanim oblicima i/ili da možemo propisati kakav bi budući oblik grada trebao biti. Mislim da je ovaj pristup i intelektualno i politički pogrešan. Istinski alternativni grad budućnosti treba da planiraju i da njime upravljaju konkretni slobodni muškarci i žene, a ne „socijalistički“ gurui, tehnokrati i partijski zvaničnici koji deluju u ime naroda (ili u ime „radničke klase“ ili šta već) ; sama istorija a ne teorija mora odrediti konkretnu prostornost budućnosti. Međutim, možemo i treba da raspravljamo o kriterijumima i parametrima, uz pomoć kojih možemo govoriti o pitanju u kojoj meri i pod kojim okolnostima se prostorna organizacija može uklopiti u alternativne društvene odnose.
Pravednom gradu je potrebno pravedno društvo, ali novim društvenim odnosima je potrebna i nova prostornost. Pogrešno je misliti da samo nove prostorne forme mogu odrediti društvene odnose (u smislu, recimo, Le Corbusierovog ville radieuse), ali bi također bilo pogrešno zanemariti da prostorni oblici mogu utjecati na društvene odnose. Kapitalistički urbani oblici, kapitalistička prostorna organizacija i kapitalistička teritorijalna podjela rada proizveli su kapitalistički društveni odnosi kako bi služili kapitalističkim interesima. Novom društvu je potrebna nova prostornost, ali ta nova prostornost neće pasti s neba: ona se mora izgraditi i osvojiti na temelju velike borbe iu okviru promjenjivih društvenih odnosa.
Šta je pravedno društvo? Pravedno društvo mora biti društvo koje pruža jednake šanse za učešće u političkim procesima za sve njene članove. Ne mislim samo na formalnu ili pravnu jednakost, već na stvarnu jednakost, koja pretpostavlja ekonomske i političke institucije koje moraju biti veoma različite od onih koje postoje u kapitalizmu i reprezentativnoj „demokratiji“. Odnosno, pravedno društvo ne karakteriše privatno vlasništvo sredstava za proizvodnju, a takođe ga ne karakteriše ni strukturalna odvojenost između onih koji vladaju i onih kojima se upravlja.. (2)
Politički procesi u takvom društvu vjerovatno će se odvijati na osnovu neke vrste direktne demokratije; urbanističko planiranje i upravljanje će biti radikalno participativni. Čak i ako ovaj alternativni grad ima stotine hiljada ili čak milione stanovnika, moguće je i potrebno ga prilagoditi kako bi se omogućila praksa direktne demokratije. Postoje četiri osnovna zadatka kako bi se ova vizija pretvorila u stvarnost(3):
1) Delegacija se mora uvesti i proširiti. Delegacija se veoma razlikuje od predstavljanja u duhu: delegat je samo glasnogovornik ili glasnogovornica društvene osnove, društvene grupe, i on ili ona imaju imperativni mandat, dok zastupnik ima moć odlučivanja u ime drugih ljudi.
2) Teritorijalna decentralizacija se mora postići što je više moguće. Jedini način da se upravlja i upravlja gradovima sa stotinama hiljada ili čak milionima ljudi jeste da se njihova administracija radikalno decentralizuje na osnovu komuna, veoma u smislu ideja Murraya Bookchina o ovom pitanju.
3) Moraju se koristiti nove tehnologije komunikacije i informacija. Ove nove tehnologije razvili su kapitalistički interesi, a ne u libertarijanske svrhe, ali ih je moguće i potrebno prilagoditi da služe ljudskoj slobodi umjesto ljudskom otuđenju. Od Corneliusa Castoriadisa do Pierre Lévyja, mnogi mislioci su obraćali pažnju na slobodarske potencijale ovih novih tehnologija.
4) Moraju se proizvesti nove prostorne forme. Moderni ekvivalenti grčkog agora (mješavina tržišta i političkog okupljališta) i grčkog ecclesiasterion (zgrada izgrađena kao mjesto političkih okupljanja građana) mora biti osmišljena i izgrađena.
Drugo važno pitanje je regionalni kontekst u kojem se grad nalazi. Moramo prevazići opoziciju između grada i sela, koja je tipična za kapitalizam, kao i suprotnost između intelektualnog i ručnog rada. Ovu kontradikciju možemo prevazići pomoću dvije vrste mjera: prvo, „ozelenjavanjem“ grada, odnosno nastojanjem da bude manje vještački, manje nezdrav, manje zagađen; drugo, potrebno je disperzirati infrastrukturu i kulturne i ekonomske prilike u prostoru, kako bi mjesta van naših velikih gradova današnjice učinili privlačnijima ljudima. Mnogi mislioci prošlosti posvetili su se razmišljanju o ovom pitanju – ljudi poput Friedricha Engelsa, Piotra Kropotkina i Ebenezera Howarda –, ali savremeni lijevo orijentirani autori ovom problemu, ili prostornosti općenito, posvećuju mnogo manje pažnje. U bivšem Sovjetskom Savezu 1920-ih je bilo pokušaja da se prostor i prostorna organizacija preispita u novim terminima, uglavnom pod inspiracijom Engelsovih primjedbi o toj temi u nekim od njegovih djela (kao što je Pitanje stanovanja); takozvani “desurbanisti” pokušali su da razviju novi prostorni model radikalno alternativan kapitalističkom. Međutim, staljinistički pragmatizam sveo je ove napore u pepeo, a takozvani „realni socijalizam“ se mnogo više bavio prevazilaženjem kapitalizma u velikoj meri u sopstvenim terminima nego prevazilaženjem kapitalističkih proizvodnih snaga (uključujući prostornost).
Naravno, samo na osnovu novih društvenih odnosa biće moguće radikalno promijeniti prostornost. Međutim, ne bismo trebali čekati slavnu revoluciju da počnemo mijenjati stvari; u stvari, potrebna nam je ne samo strateška kompetencija, već i taktičke sposobnosti. Taktički je potrebno pozitivno vrednovati neke instrumente i mehanizme koji se mogu implementirati ovdje i sada, čak iu općim okvirima heteronomnog statusa quo u kapitalizmu i reprezentativnoj “demokratiji”. Ovi instrumenti i mehanizmi participativnog planiranja i upravljanja, kao što je participativno budžetiranje Porto Alegrea, kao i oni instrumenti razvijeni ili usvojeni u kontekstu brazilske strategije urbanog razvoja poznate kao „urbana reforma“(4), mogu nam pomoći da pripremimo novu društveni poredak.
reference
Souza, ML de (2000): Urbani razvoj na bazi autonomije: političko-filozofski i etički okvir za urbano planiranje i upravljanje. Etika, mjesto i okoliš, Vol. 3, br.° 2, 187-201.
———- (2001): Brazilski način osvajanja „prava na grad“: uspjesi i prepreke u dugom koraku ka „urbanoj reformi“. DISP, br.° 147, 25-31.
———- (2002): Mudar a cidade. Uma introdução crítica ao planejamento e à gestão urbanos. Rio de Janeiro: Bertrand Brasil.
Profesor na Federalnom univerzitetu u Rio de Žaneiru. E-mail: [email zaštićen]
(1) Ovaj tekst je predstavljen 25. januara na Svjetskom socijalnom forumu (Porto Alegre) u okviru manifestacije „Život nakon kapitalizma“ (panel „Grad“).
(2) Političko-filozofski okvir za radikalno urbanističko planiranje i upravljanje razvio sam u brojnim radovima, uglavnom nadahnutim idejama Kornelija Kastorijadisa o individualnoj i kolektivnoj autonomiji (tzv. „projekat autonomije“). Vidi, na primjer, Souza (2000) i Souza (2002).
(3) Više o ova četiri zadatka može se naći u mojoj posljednjoj knjizi (Souza 2002).
(4) Vidi, o ovim mehanizmima i instrumentima, Souza (2000, 2001, 2002).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati