Aris Chatzistefanou je do prošlog mjeseca bio novinar Skai radija, dijela Skai Media Group – jednog od najvećih medijskih konglomerata u Grčkoj i vlasnika Kathimerinija, konzervativnih dnevnih novina. Stanica je prema Arisovoj vlastitoj procjeni prilično desničarska ekipa. On je, kako on smatra, bio suprotan token mreži.
'Znate kako će Fox News i ovakvi kanali zadržati jednog ljevaka u kući samo da bi mogli reći: "Mi nismo desničari, mi smo uravnoteženi: gledajte, imamo čak i to i to." Pa, ja sam onaj tip sa Skaijem.'
Ali on je također, zajedno s novinarkom Katerinom Kitidi, koreditelj novog dokumentarca, Debtocracy, koji razotkriva kao neoliberalnu izmišljotinu mainstream narativ o tome kako su se Grčka i ostatak periferije EU zadužili. Finansiran online donacijama, film je brzo postao viralan na internetu nakon što je objavljen u aprilu. To je razljutilo mnoge članove vlade i šefove medija, koji su odmah krenuli u napad na direktore. Aris, koji je takođe govorio protiv sve manje tolerancije u mejnstrim medijima prema alternativnim glasovima, dobio je otkaz ubrzo nakon što je dokumentarni film debitovao.
On odmah objašnjava da bi Grci mogli biti impresionirani revolucijama u Tunisu i Egiptu i prevratima širom sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Ali osim ljevičarskih stranaka koje nose plakate na kojima piše da bi trebali postaviti svoj 'trg Tahrir' na trgu Sintagma, trgu ispred grčkog parlamenta, kaže da većina ljudi povlači granicu između onoga što se tamo događa i onoga što se događa ovdje .
'Možda ima malo, možda ne rasizma, ali nešto slično, čak i tokom štrajkova i tako dalje', kaže on. 'Ako ovdje dođe do ustanka, kažu da će biti drugačije i da nema veze s Egiptom ili Tunisom. Oni zapravo ne žele da budu viđeni kao dio ovog talasa jer, znate, oni su Arapi, a mi smo Grci.'
U svakom slučaju, on je skeptičan da bi se ovdje moglo dogoditi bilo šta što se približava nemirima s druge strane Mediterana. Stranke, pokreti i organizacije koje se protive štednji suviše su aktivno sektaški jedni prema drugima, kaže on, da bi postavili bilo kakvu vrstu vodstva ili kanalisali bijes cijelog društva.
'Zajedno, došlo je do najboljih rezultata za lijeve stranke u posljednjih nekoliko decenija na izborima, ali postoje četiri glavne različite lijeve stranke [lijevo od vladajućih socijaldemokrata Pasok], i podjele svakih nekoliko mjeseci. Jeste li vidjeli Monty Pythonov život Briana?'
Pitanje EU
Aris naglašava kako je 'pitanje EU' centralna debata na grčkoj ljevici u ovom trenutku. Komunisti KKE, najveća grupa lijevo od Pasoka – autori jednog od najstrožih programa štednje uspostavljenih u Evropi – žele izlazak iz eurozone, pa čak i iz Evropske unije. Synapsismos, eurokomunistička grupacija koja se odvojila od KKE 1970-ih i glasala za Ugovor EU iz Maastrichta koji je uveo prve stroge mjere na nivou EU o javnoj potrošnji, vjeruje da EU može biti zarobljena od strane ljevice i transformirana u progresivnom smjeru .
Debata je visceralna. Mnogi na krajnjoj ljevici zauzimaju sličan stav kao i KKE, tvrdeći da su EU i eurozona posebno izgrađene kao instrument koji koristi kapitalu, i to osnovnom kapitalu eurozone. Pokušavati da se reformiše iznutra isto je tako naivno kao i reći da bi mogla postojati progresivna verzija smrtne kazne. Sama njegova svrha je podrivanje poslijeratnog društvenog ugovora.
S druge strane, argument je da EU, kao i svaka vlada, može biti sporan prostor i da je reći da je EU potpuno neoliberalna lakši argument. Oni se brinu da bi, izvan EU, Grčka postala država parija što se tržišta tiče, nesposobna da se zadužuje i ušla u spiralu pada. Ali još gore, kažu oni, pokret protiv EU se igra vatrom – previše se približava nacionalizmu i korisnici takvog izlaska neće biti ljevica, već krajnja desnica.
Ali nije tako jednostavno kao reći da neke stranke zauzimaju jednu, a druge suprotnu tačku gledišta. Oni su jednako interno podijeljeni oko ovog pitanja. 'Synapsimos vjeruje da se EU može promijeniti iznutra, da nema druge opcije osim da ostane unutra. Ali istina je i da neke članice žele van', kaže Aris.
'Mnogi, čak i unutar Pasoka, počinju govoriti da bi Grčka trebala platiti, čak i neki od velikih igrača na tržištu počinju shvaćati da Grčka nikada neće moći vratiti sav ovaj dug, pa se postavlja pitanje koji su zadani parametri: da li ih postavlja tržište ili ljudi?'
Zapanjujući patchwork
Aris, koji nije član nijedne stranke, kaže da neke od manjih ljevičarskih grupa imaju prijedloge koji su zanimljivi, ali su mali i ništa manje podijeljeni. On opisuje zbunjujuće mnoštvo različitih frakcija. Moram ga zamoliti da ponovi nekoliko puta kako bih se uvjerio da imam ruske lutke stranaka unutar stranaka unutar koalicija unutar saveza.
Komunisti, KKE, daleko su najveća stranka lijevo od Pasoka, sa 21 poslanikom u parlamentu od 300 mjesta, i, prema Arisu, vrlo dobro organizirana. Problem je, kaže, njihovo sektaštvo, odbijajući da se organizuju u partnerstvu sa drugim levičarskim grupama. 'Uvijek imaju poseban demo. Čim ne kontrolišu pokret, počinju da kritikuju.'
Spomenuti Synapsismos je u međuvremenu samo jedna stranka, iako najveća, u široj koaliciji, Syriza. Ova koalicija radikalne ljevice je savez 11-14 malih lijevih stranaka koje su nastale iz altermondijalističkih mobilizacija na prijelazu milenijuma. Koalicija ima devet mjesta u parlamentu i uživa podršku 5.5 posto birača. Njegovo bogatstvo pretrpelo je nešto poput vožnje rolerkosterom od početka krize. Godine 2008. podrška stranke se utrostručila, popevši se čak 17 posto na tadašnjih 7 posto KKE-a. Međutim, ogorčena borba za vođstvo ostavila je koaliciju na putu. Danas su uloge obrnute, sa komunistima na 12 posto, a Syrizom sa 5.5, krajem aprila.
Iako nije bila toliko kritična prema neredima kao KKE, Syriza se dvoumila između toga da kaže da neće igrati 'ulogu državnog tužioca' protiv mladih i proglasiti koaliciju 'u ideološkom sukobu sa bandama s kapuljačama'. Takvo prevrtanje nije ih zavoljelo njihovim mladim navijačima.
S lijeve strane je Antarsya, savez 10 radikalno lijevih stranaka osnovan 2009. Ime, pomalo iznuđen akronim koji znači 'pobuna' ili 'pobuna', preuzima neka slova iz punog naslova grupe, 'Antikapitalistička lijeva saradnja za svrgavanje'. Najveći članovi alijanse su NAR, otcijepljena od komunista, i SEK, grčka ispostava britanske Socijalističke radničke partije.
A tu je i sve snažnija privlačnost anarhizma. Ovdje filozofija ima možda najveći broj pristalica – ako ih sve tako možete nazvati – u Evropi. 'Sada morate reći da je ovo prava struja. Crni blok je relativno velik, na primjer. Nije više samo nekoliko desetina djece, već 1,000, 2,000 ljudi na svakoj demonstraciji.'
Štrajkovi i lokalni otpor
Vlada je u aprilu predstavila ogroman program privatizacije od 50 milijardi eura. Također je najavio novi paket štednje od 23 milijarde eura pod pritiskom EU i MMF-a. Štrajk od 23. februara 2011. bio je blizu da se izjednači sa razmjerom prošlog maja. I bilo je više industrijskih akcija 11. maja.
Ipak, to ostaju jednodnevni poslovi. Neograničeni štrajkovi koji bi mogli ugroziti vladu su strogo isključeni. 'Jasno je da se generalni štrajkovi uglavnom koriste kao sigurnosni ventil za svoje članove', upozorava Aris.
'Postoji pritisak unutar sindikata da se zauzme jači stav, ali sindikalni lideri su članovi Pasoka, a neki ministri iz Pasoka bili su sindikalni lideri. Zbog toga ne mogu pozivati na beskrajne štrajkove. Istovremeno, sindikati su jedini koji imaju kapacitet da organizuju bilo šta, da organizuju štrajkove.'
Ljudi se takođe umaraju, a sa porastom nezaposlenosti i napadima na plate, ne mogu sebi priuštiti slobodne dane.
Ipak, između ovih neredovnih masovnih dana akcije, mnoge od vladinih najavljenih mjera su blokirane na lokalnom nivou – glavni razlog zašto inspektori EU-MMF-ECB daju samo kvalifikovano odobrenje vladinim naporima štednje. Određeni broj mjesnih vijeća odbija da donese rezove, dok su gradske vijećnice redovno okupirane općinskim radnicima. Ovaj otpor se proširio izvan pokreta protiv štednje na bilo kakve poteze centralne vlade koje se smatraju nelegitimnim.
Grad Keratea se herojski suprotstavio naporima centralne vlade da izgradi novu deponiju. U ovom polururalnom regionu jugoistočno od Atine građani su usred noći čupali asfaltirane puteve kako bi spriječili građevinske ekipe koje štiti policija da uđu u grad. Kada se buldožeri i kopači približe, crkvena zvona zvone i sirene za vazdušni napad pozivaju ljude da brane svoj grad. Suzavac je inače urbana stvar, ali na YouTube-u možete gledati video zapise policije koja juri ljude u polja, pucajući kanister za kanisterom među usjeve i travnjake.
Mržnja prema političarima
Insceralna mržnja prema svim političarima je zahvatila zemlju. 'Poslanici obje glavne dvije stranke ne mogu prošetati centrom Atine a da ne budu napadnuti', nastavlja Aris. 'Ministri su prestali da idu u restorane u koje su išli. Ne samo zato što su zabrinuti da će biti vikani ili napadnuti, već im vlasnici restorana govore da ne dolaze jer je to loše za posao.'
Prošlog decembra, bivši ministar saobraćaja Costis Hatzidakis ostao je krvav nakon napada demonstranata. Tokom istih demonstracija zapaljeno je ministarstvo finansija. U martu se potpredsjednik vlade Theodoros Pagalos našao zarobljen u taverni na dva sata u gradu Kalyvia dok je gomila od 500 bijesnih mještana gađala poslanika uvredama i jogurtom. Sredinom aprila zapaljene su kancelarije dvojice bivših ministara, pri čemu je jednom nanesena velika šteta.
Anketa kompanije za istraživanje tržišta Alco krajem aprila pokazala je da punih 40 posto ispitanika podržava val napada na političare. 'Stvarno je opasno za njih. Mediji pišu da su ljudi koji napadaju ministre mala grupa anarhista, ali zapravo nije. To su samo obični ljudi srednjih godina', kaže Aris.
On je kritičan prema količini izvještavanja koju su i domaći i međunarodni mediji posvetili mini valu dvobitnog terorizma koji se materijalizirao u posljednje tri godine od grupa s glupim imenima kao što su Zavjera vatrenih ćelija, Ljetna entropija Komandosi i razarači svega što je ostalo od društvenog mira. Napade su usmjereni na banke, vladine urede, strane ambasade, njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i ubijanje jednog pomoćnika ministra za borbu protiv terorizma prošlog juna, a stručnjaci za sigurnost ipak opisuju napade kao amaterske.
Aris kaže da je medijska pažnja van svake mjere: 'Ove male terorističke grupe. stvarno su maleni. Ne zaslužuju vrijeme koje dobijaju u medijima jer nisu reprezentativni ni za jedan pravi segment ljudi. Mislio sam da su možda agenti provokatori, ali mislim da je ovo malo previše zavjerenički.'
Istovremeno, ovaj višak medijske eksponiranosti služi svrsi, dozvoljavajući vladi da poveže svu opoziciju svojim mjerama sa ovim grupama – ako su zapravo više od jedne grupe ljudi – i povećanjem sigurnosnog prisustva na ulicama.
„Vlada koristi terorističke grupe kao izgovor za povećanje prisustva policije na ulicama. Jeste li vidjeli koliko policije ima svuda? Neću to nazvati policijskom državom, to bi bilo preterivanje, ali policija hapsi ljude prije demonstracija. Nose maske i hapse ljude bez pokazivanja lične karte. To je kao kidnapovanje ljudi. I postaju sve agresivniji. Suzavac kakav ne možete zamisliti. To je stvarno hemijski rat.'
Jedan od najstrašnijih elemenata, kaže on, je pojava motociklističkih policijskih patrola, stvorenih nakon nereda 2008. godine, koje su naviknute da zastrašuju i zbijaju demonstrante: 'Policija koristi motocikle kao u Iranu, gdje naletjeti na demonstrante, udarajući ljude svojim motociklima.'
On opisuje kako to funkcionira: 'Imat ćete dva policajca na biciklu – jedan da vozi, a drugi da udara ljude dok prolaze.'
Umoran od haosa
Na desnoj strani su mnogi koji su umorni od haosa – kako oni to vide, anarhije u inostranstvu u zemlji. Kathimerini je počeo da objavljuje uvodnike u kojima osuđuje širenje građanske neposlušnosti i ono što kaže je nespremnost vlade da suzbije ovo 'bezakonje'.
'Država i vladavina prava svakodnevno se ismijavaju', žali se list, koji je također počeo da naduvava 'zdrav razum' krajnje desničarske stranke u zemlji, Narodni pravoslavni miting (Laos). Dana 3. aprila, pojavilo se mišljenje u kojem se tvrdi da će događaji izmaći kontroli, izbor će biti između ponižavajućeg povlačenja za vlasti i „policijske države koja će sprovoditi red i zakon“.
„Trebalo bi da se pripremimo za oštro sprovođenje zakona, a ljudi će to biti prvi koji će to tražiti“, piše list. Za zemlju sa relativno nedavnom istorijom moćnika umjesto demokratije, ovo su jezive riječi.
Upitan šta misli da će se dogoditi, Aris zastaje. Bes je svuda opipljiv, ali bez ikakve sile koja mu može dati konstruktivan pravac, on oscilira između optimizma i pesimizma.
'Znate onu pjesmu Kaiser Chiefsa, “Predviđam nerede”? To je ono što predviđam, i mislim na ovaj način: eksplozija je vjerovatna”, objašnjava on. 'Na početku ovoga svi su očekivali još jedan decembar 2008. godine, a mi još uvijek očekujemo, ali to se još nije dogodilo. Ali eksplozija bez pravca – a da se ne kanališe u neko koordinisano kretanje – ovo će se, mislim, ipak desiti, ali će to biti samo pobuna, kao tada, koja neće nikuda voditi niti proizvoditi bilo šta.
'U isto vrijeme, šta će vlada učiniti zavisi od nivoa nasilja. Ako se sećate [ekonomskog kolapsa 2001.] Argentine, vlade koja je odbacila MMF, rekla je „Ne“ MMF-u, to su bili peronisti, koji su bili sasvim desno krilo. Ono što se dogodilo na ulici ih je nagnalo da zauzmu ovu poziciju.
'Ovo vrijedi i za ono što će učiniti i lijeve stranke. Nije da se ništa neće desiti dok se levice ne udruže. To je obrnuto; više je da grčki narod mora nešto učiniti. Ako je to nešto stvarno veliko, onda bi se možda ljevica morala udružiti.'
Leigh Phillips je novinar sa sjedištem u Briselu i dopisnik Red Peppera za Evropu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati