Uprkos represiji vlade nad aktivistima za životinje, na mnogo načina nikada nije bilo lakše biti vegetarijanac ili vegan. Može se pronaći širok izbor hrane bez životinjskih proizvoda na najneobičnijim mjestima, kao što su mali gradovi na sjeveru države New York, gdje tipična oprema nije tie-dye već NASCAR kape. Nacionalna veganska populacija se brzo povećava, udvostručivši se između 2009. i 2011. godine, prema anketi Harris Interactive. Pa ipak, socijalistička ljevica ostaje posebno negostoljubiva za one koji se bave pripitomljavanjem životinja.
Ovo neprijateljstvo seže daleko u prošlost. Kao što dr. Steve Best ističe, Karl Marx i Frederick Engels su "ubacili borce za dobrobit životinja, vegetarijance i antivivisekcioniste u istu kategoriju sitne buržoazije koju čine organizatori dobrotvornih akcija, fanatici umjerenosti i naivni reformisti." Leon Trocki je kritikovao one koji se protive revolucionarnom nasilju, prezrivo opisujući njihovu ideologiju kao "vegetarijansko-kvekersko brbljanje".
Danas stvari nisu toliko drugačije. Paul D'Amato, pisac kojeg inače imam dosta poštovanja, uzeo je pitanje o životinjama u kolumni Socialist Worker koja glasi kao malo više od neupućenog trolanja.
"Da li planinski lav koji ubije jelena ima pravo na suđenje pred porotom svojih vršnjaka?" smiješno pita. "Da li krave treba da imaju slobodu okupljanja, govora i vjere?"
On priznaje da govori bezobrazno, ali insistira da "u tome ima smisla". D'Amato nastavlja pričati o naporima Adolfa Hitlera u zaštiti životinja, jer, znate, aktivisti za životinje su zapravo zatvoreni nacisti.
Stvari jedva da stoje drugačije na anarhističkoj strani prolaza. Na primjer, prijavite se na LibCom.org forume, koje održavaju libertarijanski komunisti sa sjedištem u Londonu, i pitaju, kao što sam ja, inače ljubazne ljude šta misle o vegetarijancima ili veganima. I vidjet ćete da Britanci nisu uzalud stekli svoju reputaciju da jedu govedinu.
Ipak, aktivisti za životinje su uvijek bili dio progresivne promjene. John Oswald je, na primjer, bio škotski vegetarijanac koji je bio član jakobinskog kluba, učestvovao u Francuskoj revoluciji i poginuo boreći se protiv monarhističkih snaga. Elisee Reclus, također vegetarijanka, bila je a
učesnik Pariske komune 1871, zbog čega je bio zatvoren i prognan. Naravno, Mahatma Gandhi, vegetarijanac, predvodio je pokret za rušenje britanskog kolonijalizma u Indiji. Cesar Chavez, vegan, suosnivač je organizacije koja će postati Ujedinjeni sindikat poljoprivrednika. Moglo bi se nastaviti s takvim primjerima. Ali više bih volio da čujem od čitatelja povijesnih ličnosti koje poznaju koje su uključile životinje u svoju progresivnu viziju. Najviše me zanima da čujem o vođama koje su bile žene, obojene osobe ili uključene u eksplicitnu klasnu borbu.
U predgovoru za izdanje Životinjske farme, Džordž Orvel je objasnio centralnu metaforu svog satiričnog romana, pišući: "Ljudi eksploatišu životinje na isti način kao što bogati eksploatišu proletarijat." Moderni aktivisti za životinje, kao što su Bob Torres i David Nibert, proširili su ovu objedinjujuću temu, ubrizgavajući marksističku misao u novo polje kritičkih studija o životinjama. Ali nije bilo sličnih napora od strane antikapitalista.
Ne očekujem da će socijalistička ljevica odjednom razviti apetit za vegetarijanskim pljeskavicama i sladoledom od bademovog mlijeka. Široki pokret koji se antikapitalisti nadaju stvoriti će odražavati mase. A veganstvo jednostavno još nije tamo gdje su mase. Mnogo toga mora da uradi
pri čemu su veganske opcije, barem one prerađene, pretjerano skupe. Ovo će se promijeniti kada ekonomija obima uđe u igru.
Ali odnos prema pravima životinja među socijalističkom ljevicom je reakcionarniji nego kod opće populacije. Moji saradnici sa niskim primanjima možda misle da su moji stavovi o neljudima privilegovani i ekscentrični, ali nikada ne pokazuju jedljiv prezir koji moja uverenja zarađujem među socijalističkom levicom.
Moja teorija je da su veliki segmenti socijalističke ljevice, koju u ovom trenutku nesrazmjerno čine bijeli okovratnici, usvojili pogrešno vođeni radništvo, pod kojim mislim na perspektivu koja veliča grubu karikaturu kulture plavih okovratnika, u pokušaj da se poveže sa onima na najnižim nivoima kapitalističkog sistema. Za ove privilegovanije pripadnike radničke klase, povremena ravnodušnost prema eksploataciji životinja je definišuća osobina plavih ovratnika. Da je ovo izuzetno snishodljivo, trebalo bi da se razume. Ali isto tako nije zasnovano na socijalističkom shvatanju klase. Za socijaliste, ekonomske grupe nisu definisane prehrambenim navikama, kulturom pa čak ni prihodima. Definisani su nečijim odnosom prema sredstvima za proizvodnju.
Moj životopis klasne borbe nije nešto o čemu bih pisao. Ali ni to nije nešto zbog čega se stidim. Pisao sam za razne levičarske publikacije, od SocialistWorker.org Z Magazinu. Bio sam aktivan u pokretu Occupy, zbog čega sam proveo nekoliko dana u zatvoru. Podigao sam tužbu protiv svog poslodavca i dobio nagodbu za razbijanje sindikata. Osećam da sam dao skroman doprinos. Ali ja sam i vegan. I muka mi je od osjećaja da će me tretirati kao pokojnog komičara Rodneya Dangerfielda – bez poštovanja! – ako ovo ne krijem u socijalističkim krugovima.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati