ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati[Doprinos za Reimagining Society Project hosted by ZCommunications]
Članak Ehrenreicha i Fletchera o "Re-imagining Socialism", kao i mnogi odgovori koje je izazvao, dokaz su snažnog privlačnosti socijalizma onima koji žude za pravednijim, humanijim i pravednijim svijetom. Sve umornije pitanje, međutim, ima mnogo veze s načinom na koji se ova vizija može – i trebala bi – ostvariti, ako ikada.
"Reforma ili revolucija?" Prvo brinite o tome šta ćete raditi sljedeći put kada budete kupovali
Kako će se mnogi drugi odgovori vjerovatno fokusirati na praktične i teorijske osnove za socijalističko društvo, posvetit ću neko vrijeme razmišljanju o širokoj strategiji. Neizbježno, pitanje 'reforme ili revolucije' brzo dolazi u prvi plan. A ako govorimo o socijalizmu u razvijenom kapitalističkom svijetu – posebno u Sjedinjenim Državama – pitanje 'reforme ili revolucije' postaje još žešće osporavani. Moja prva poenta je, dakle, da kažem da, iako pojam popularne revolucije u SAD-u (recimo, one koja čini nevjerovatnih 15% stanovništva) može isprva izgledati beskrajno romantično (a možda čak i strašno), postojat će goleme opasnosti koje opstaju u preostalih 85% – tj. onim upornim kvalitetima koji čine takozvanu logiku kapitala.
Drugim riječima, ako bi se sutra dogodila socijalistička revolucija, prvi prioritet nove vlade – čak i prije ne tako malog zadatka demokratskog planiranja temeljite, istorijski bez presedana, socijalističke transformacije cijelog društva – mogao bi vrlo dobro se vrte oko toga kako uspješno smjestiti i integrirati skoro 60 miliona ljudi koji su glasali za Johna McCaina i Saru Palin prošlog novembra (da ne spominjemo 70 miliona prokapitalističkih liberala, umjerenih i socijaldemokrata koji su glasali za Obamu). Stvar je u tome da bi čak i nakon krajnje malo vjerovatnog događaja kvazipopularne socijalističke revolucije, prodor žestokih antisocijalističkih osjećaja mogao prouzročiti real revolucija – tj. temeljna transformacija svih društvenih i ekonomskih odnosa – da se zaustavi prije nego što zaista i počne. Dakle, socijalistička revolucija—ako je ne podržava najmanje prosta većina građanstva — potencijalno bi se mogla pokazati pogubnijim za socijalističku stvar nego nikakva revolucija.
Dakle, bez narodne revolucije, kakvi su izgledi za socijalistički projekat unutar SAD-a? Pomalo obeshrabrujući odgovor je razumljivo ono što je navelo mnoge na ljevici da 'traže na jug' za inspiraciju, nadu i vodstvo - uključujući i mene. Zaista, od suštinske je važnosti da oni na ljevici neumorno rade kako bi bili konstruktivno kritični prema ovim međunarodnim projektima; kako bi se branili od propagiranih neistina, a istovremeno mjerili lidere i stranke u odnosu na njihovu retoriku i pogrešnost prošlih istorijskih projekata.
Ali ne treba da se ograničavamo samo na ulogu kritičnog posmatrača. Ono što previše na ljevici često zaboravlja jeste kako oni sami predstavljaju pojedinačne snage u društvu; da svaki od njih može utjecati na značajnu mrežu ljudi na moćne načine. Govorim o samoproglašenom socijalisti koji ipak održava patrijarhalnu podelu rada u domaćinstvu. Govorim o samoproglašenom socijalistu koji je u stanju da izrecituje prvo poglavlje Kapitalnog sveska 1 gotovo doslovno, ali se prema blagajnici u svojoj lokalnoj prodavnici ophodi s jednako malo poštovanja kao i prema svom buržoaskom kolegi. Govorim o samoproglašenom socijalisti koji radi loš posao u maloprodaji i svoju frustraciju izbacuje na percipiranom, ali ne stvarno, neprijatelj - kupci. Kao socijalisti, naša je odgovornost – ako ono za što vjerujemo da uopće znači nešto – da temeljito očistimo sebe i svoje živote od društvenih neprijateljstava koja se nemilosrdno pojačavaju i održavaju kapitalizmom: muškarac protiv žene, potrošač protiv proizvođača, proizvođača naspram potrošača i mnoge druge. Upravo je u tome važno započeti odozdo. I pod tim ne mislim samo na male, osnovne grupe. Također (i posebno) mislim kao pojedinci; svako ima svoj vlastiti utjecaj na svako drugo ljudsko biće s kojim dolazimo u kontakt u svom svakodnevnom životu. Naše akcije mogu ili pojačati mantre koje je šira javnost naučila u kapitalizmu, ili ih suptilno – pozitivno – otkloniti. William Greider, u nedavnom broju časopisa The Nation, govori o ovoj tački kada kaže da, "Vlada može učiniti mnogo stvari, ali ne može transformirati društvo. To mogu postići samo ljudi. Oni mijenjaju društvo postepeno i na nenajavljene načine svojim ponašanjem i kreativnošću..."[I]
Prema tome, nijedan socijalistički projekat – ma koliko proračunat, posvećen i samokritičan – nikada neće opstati ako pojedinačne snage koje čine društvo svakodnevno aktivno održavaju same načine mišljenja i društvenih odnosa koji su suprotni socijalizmu. Razmišljajući o tome na drugi način, koliko će dobro proći bilo koji „zeleni pokret“, čak i ako uspije da donese moćan zakon, ako velika većina građana odbije poduzeti najjednostavniju od „zelenih“ mjera? U takvom scenariju, SAD bi mogle biti „najzelenije“ koje su ikada bile na papiru iu kongresnim dvoranama, ali u pojedinačnom domaćinstvu još uvijek postoje tri klima-uređaja i dva gigantska televizora... bez ijednog doma. U tom pogledu, moć je čvrsto na narodu; ne nužno zato što su to zahtijevali ili imaju pravo na to, već zato što je to ono pojedini ljudi to rade— svjesno ili nesvjesno — koje na kraju odlučuje o sudbini svakog velikog društvenog projekta.
Veća slika: Okretanje ovog tvrdoglavog broda
Vjerovali ili ne, mnogi birači i dalje traže od zakonodavaca da urade „pravu stvar“—ili čak, još nejasnije, „dobar posao“ (npr. „Da, mislim da će obaviti dobar posao“ ili „Ja ne Ne sviđa mi se ono što je uradio; to nije bila prava stvar"). Naravno, mi koji brinemo o društvenim naukama znamo koliko su ovakve izjave apsurdne. Pa ipak, oni su stvarni—veoma stvarni. Kada ljudi izgovaraju ove izjave, izgovaraju ih ozbiljno i vjeruju da ono što govore ima određeni stepen vrijednosti i dubine. Ali prije nego što se rugamo i odbacimo, trebali bismo priznati da ono što govore mora biti utemeljeno nešto. Dakle, definicija "ispravnog" ili "dobrog" je, naravno, potpuno subjektivna. Ali ono što čini nešto "ispravnim" ili "dobrim", vjerujem, ima mnogo veze sa onim što je već prihvaćeno kao dobro (ili loše), ili ispravno (ili pogrešno). Primjer: Zamislite da sistem socijalnog osiguranja nikada nije stvoren. Čvrsto vjerujem da bi opći konsenzus bio da bi uspostavljanje sistema socijalnog osiguranja efektivno predstavljalo vladu koja prekoračuje svoje granice i da bi takav čin stvorio perverzne poticaje. "Zašto bi onda ovi ljudi radili", pita se ovaj hipotetički prosječni Amerikanac, "kada su mogli jednostavno sjediti kod kuće i skupljati čekove socijalnog osiguranja? I, štoviše, zašto bih ja, porezni obveznik, trebao to plaćati?" Ovi argumenti vjerovatno izgledaju pomalo čudni – možda čak i nemilosrdni – u početku; i to je upravo poenta.
Ono na šta mislim je moć normi – tendencija da trenutni parametri i dimenzije upravljanja efikasno definišu šta je „dobro“, a šta „ispravno“. Ono što trenutno postoji, kakav je trenutni odnos između vlade i naroda, ima ogroman uticaj na ono što je zamislivo u glavama prosječnih američkih građana – tj. ljudi do kojih bi ljevica trebala najviše brinuti. U slučaju da primjer socijalne sigurnosti nije ilustrovao ovu tačku, razmislite o pitanju univerzalne zdravstvene zaštite. Postoje velike grupe ljudi koji bi imali koristi od ovoga, ali imaju umjereno uvjerljive, često strastvene argumente protiv toga. Zašto? Zato što su pod nekom zaraznom čarolijom na strani ponude? Možda u nekim slučajevima, ali dobrim dijelom vjerujem da to ima veze sa nesposobnošću ovih ljudi da to povežu sa nečim što već postoji. Zbog toga će mnogi komentatori (kao što je Paul Krugman, na primjer), kada iznose argumente u korist univerzalne zdravstvene zaštite, dati sve od sebe da uspostave vezu s Medicare-om i Medicaidom. Zašto? Zato što ovi programi već postoje i, koliko ja znam, nemaju armije protivnika koji marširaju na Washington, pozivajući na njihovo trenutno ukidanje.
Promjena normi ulijevo efektivno dovodi konzervativce u nezgodan položaj. Mnogo je istine kada ljevičar ističe da su, u mnogim historijskim slučajevima, konzervativne frakcije SAD bile "na pogrešnoj strani istorije", bilo da se radi o zakonima o dječjem radu, regulaciji hrane i lijekova, segregaciji i brojnim druga pitanja. Ironija je da će trenutno konzervativni ljudi često prilično lako prihvatiti ovaj argument. Ali prihvatajući to, oni gotovo implicitno prihvataju tu američku istoriju – tj. tok promjene normi u našem društvu — bio je određen, predodređen, neizbježan put. Istina je, naravno, da to nije bilo neizbježno – jeste dogodilo se. Ali u njihovom priznanju, možemo vidjeti vrijedan uvid: smrt reakcionara; smrt vjerovanja da bi cijeli kurs kojim su krenule SAD mogao biti potpuno pogrešan. Nakon što je izdržala test vremena, ušivena u svakodnevni život (posebno radničke klase) Amerikanaca, generalno je realizovana prvo kao relativno "dobra" i/ili "ispravna" ideja, a zatim, u daljoj retrospektivi, kao the neizbježan ideja. Opet, bez obzira na pitanje, njegov ishod – u stvarnosti – nikako nije bio neizbježan. Vjerovatno je to bio rezultat ogromnih, produženih društvenih borbi koje su, možda uz manje podrške, manje organizacije i manje strasti, mogle propasti. Da jeste, i to bi se moglo shvatiti kao neizbježan neuspjeh. (Dio mene sumnja da je ovaj fenomen barem djelomično ukorijenjen u neizgovorenom društvenom konsenzusu da se politika SAD-a, kada se provodi dugoročno – tj. tokom brojnih administracija, na čelu sa predsjednicima oba stranke – ne može biti pogrešna. Reći drugačije izgledalo bi nepatriotski, što općenito nije društveno prihvatljivo, čime bi se ovaj konsenzus učvrstio u vječnosti.)
Pa kako je sve ovo povezano sa socijalizmom u SAD-u? Kako se mogu ostvariti socijalističke SAD? Naravno, ne postoji nijedan – niti jednostavan – odgovor, ali ja bih rekao da je pomjeranje centra političkog spektra ulijevo ključno. Odnosno uspostavljanje novih oblika društvenih odnosa i interakcije vlasti koja će jednog dana izgledati kao da su neizbežni ishodi; te stvari treba su otišli kao takvi jer su na kraju bili "u pravu" i "dobri". Koliko bi bilo lakše raspravljati o nacionalnim stambenim i prehrambenim projektima kada bi se jednostavno moglo ukazati na uspješan nacionalni projekat zdravstvene zaštite! Kako bi bilo lako argumentirati se u korist nacionalnog (i međunarodnog) političkog, ekonomskog i društvenog sistema koji kao svoj primarni cilj identifikuje stalno unapređenje ljudskih potencijala kada bismo mogli ukazati na uspješne programe koji koriste upravo ovu vrstu jezika!
Ali od sada, ljevica je prisiljena uspostavljati samo prešutne veze—kao što je ukazivanje na Medicare kada se zalaže za univerzalno zdravstveno osiguranje. I u radu sa osobama s poteškoćama u razvoju nekoliko godina, naišao sam na još jednu zanimljivu – makar i prećutnu – vezu. Priručnik Ureda za mentalnu retardaciju i razvojne poteškoće države New York (OMRDD) naglašava potrebu da pojedinci imaju individualizirani 'životni plan' i zagovara se "pomaganje ljudima da postignu najviši kvalitet života i žive što neovisnije i produktivnije ." Nije potrebno mnogo razmišljanja da bi se shvatilo da bi ovi ciljevi – ako se univerzalno primjenjuju na potpuno funkcionalne ljude (tj. društvo u cjelini) – predstavljali ozbiljan izazov za kapitalizam. Kao što je Michael Lebowitz tvrdio, "Znanje o našim potrebama i kapacitetima je radikalno jer ide do korijena, do ljudskih bića."[Ii] Ova vrsta znanja i terminologije, u ovom trenutku, je živa i zdrava u različitim oblastima socijalnog rada koje pružaju brigu o osobama sa invaliditetom. Nekako, tek treba da razmislimo o tome da se držimo istih standarda.
Istina, moglo bi se tvrditi da osobe s invaliditetom nisu u 'jednakim terenima' s odraslim osobama koje potpuno funkcionišu (kao da su svi odrasli u potpunosti funkcionalni u jednakim uvjetima), te stoga jamče ovu vrstu podrške vlade. Ali opet, zamislite svijet u kojem nije bilo Medicaid-a ili socijalnog osiguranja za financiranje ovih vladinih i nevladinih agencija. Protuargument bi, prilično predvidljivo, tada vjerovatno bio nešto poput: "Da, šteta je za te osobe sa invaliditetom, ali nije krivica poreskih obveznika što su se rodili takvi. Mnogo puta su takve smetnje u razvoju. rezultat neodgovornih roditelja tokom trudnoće. Vlada ne bi trebala snositi račune za neodgovornost ljudi i lične probleme." Zvuči okrutno? Naravno, ali je li to zaista tako daleko od argumenata koje slušamo svaki dan o raznim drugim pitanjima koja se bave nekim oblikom nejednakosti? Ali opet, činjenica da Medicaid i socijalno osiguranje – i, naravno, ogroman broj agencija posvećenih pružanju njege ovim pojedincima (opet, velikim dijelom finansiranih od strane Medicaid-a, Medicare-a i socijalnog osiguranja) – postoje tako dugo čini ga čini se kao da je čin uključivanja vlada i poreskih obveznika u jačanje sposobnosti osoba sa invaliditetom bio neizbježan. Niko se sada ne bi usudio da se protivi tome – čak ni zato što su ovi vladini programi trenutno preopterećeni sredstvima i nailaze na sve veću potražnju.
S obzirom na to, trenutna prepreka je to što trenutno postoje samo relativno prešutne, ponekad slabe veze (zato pokušavam da argumentujem socijalizam govoreći o malom procentu populacije koja se smatra razvojnim invaliditetom). Stoga će proširenje broja veza, prodornost ovih veza i dubina ovih veza omogućiti da argumenti s lijeve strane postanu sve rezonantniji kako javnost postaje sve prijemčivija, i učinit će da se – jednog dana – tranzicija ka socijalizmu isto tako čini da ima bila neizbežna.
Strategija, dakle, mora, naravno, razlikovati dugoročnu i kratkoročnu. A za socijaliste, rekao bih, mora biti jači naglasak na progresivnim kampanjama, čak i kada ih mogu voditi nesocijalističke grupe. Ove kratkoročne pobjede mogu pomoći da se kapitalistički brod preokrene mijenjajući ono što je prihvatljivo, što je 'normalno', a što je 'ispravno'. Stoga, zaostajanje iza „zelenih“ inicijativa koje implicitno ili eksplicitno obeshrabruju/stigmatiziraju potrošnju može biti vrijedan razlog za socijaliste, čak i kada ove pokrete mogu predvoditi oni koji nemaju namjerno antikapitalističke ambicije.
Međutim, podjednako je važno da socijalisti ne zaborave ni svoje dugoročne ciljeve. Na primjer, u slučaju kada vlada osmišljava programe za pomoć djeci u sticanju dobrog obrazovanja, trebamo biti oprezni. Dok oni na ljevici obično podržavaju takve aktivnosti, socijalisti moraju biti uzdržani kada oblik državne pomoći uključuje, na primjer, plaćanje novca djeci u zamjenu za dobar akademski uspjeh, kao što se prakticira u školama New Yorka.[Iii] Ovo efektivno dovodi do obožavanja novca i materijalnog podsticanja koje socijalisti, dugoročno gledano, moraju svim srcem raditi na iskorenjivanju. Stoga bi podrška ovakvom programu bila dugoročno kontraproduktivna. Upravo ovakva računica je s kojom bi socijalisti trebali djelovati kada počnu ulagati više energije u male, dobitne bitke za koje se, barem na površini, rijetko čini da su socijalističke prirode.
Naravno, neki socijalisti će predvidljivo negodovati zbog ove pozicije utoliko što bi vjerovatno bila spora u stvaranju značajnih rezultata. Ali ovim ljudima dozvolite mi da kažem ovo: Socijalisti u suštini moraju da rade argumentacijom ono što je kapitalizam činio stoljećima silom, prisilom i propagiranjem. Stoga, moramo steći povjerenje, poštovanje i lojalnost ne onih koji trenutno sede na vrhovima komandnih visina, već velike većine koja je vekovima prihvatila svaku reč koju kapitalisti propovedaju kao evanđelje i razum, a svaku reč koju izgovorimo kao jeres i izdaju.
[I] Iz "Budućnost američkog sna", The Nation, 5. broj, str. 25
[Ii] Iz "Izgradite sada" str.46
[Iii] Jasna demonstracija onoga na šta mislim, jedan pristalica programa je prokomentarisao: "Mi smo u kapitalističkom društvu i ljudi su motivisani novcem širom rase i klase, pa zašto ne?" Dostupno @http://www.nytimes.com/2007/06/19/nyregion/19schools.html