Prije deset godina Edwardu Snowdenu je pomogao Wikileaks da pobjegne i da objavi svoja otkrića The Intercept, Guardian, New York Times i drugi.
2023. Jack Texeira je ušli u trag od strane britanske tajne službe Bellingcat u suradnji s New York Timesom i paralelno sa Washington Postom, ne da bi mu pomogao da pobjegne ili mu pomogao da objavi ili kaže ljudima svoje motive, već da pomogne državi da ga uhapsi.
Pritom su te kuće pristupile kešu od najmanje 300 dodatnih tajnih dokumenata – i čuvale su ih u tajnosti, s izuzetkom nekoliko isječaka koji upućuju na zvaničnu državnu priču.
Taj kontrast s prije deset godina govori vrlo stvarnu i eklatantnu istinu. Ideja da naslijeđeni mediji na bilo koji način služe istini ili javnom interesu sada je potpuno zatrpana. Naslijeđeni mediji služe državi, a država milijarderima.
Wikileaks je sada toliko sputan napadima na svoje finansije, osoblje i logistiku da je gotovo neoperativan. Propagandna grupa Bellingcat je zamišljena kao način da se tome suprotstavi, tako što proizvodi materijal s frizurom tajnog pristupa, ali zapravo kao izlaz za službe sigurnosti. Zapanjujuća količina “liberalnog mišljenja” pada na to.
Slično, Intercept je, kao i Guardian, bio podložan internom preuzimanju koje ga je u potpunosti predalo u ruke neokonzervativcima.
Ni navodni novinari New York Timesa, Washington Posta, niti Bellingcata nisu uradili najosnovnije stvari koje bi pravi novinar uradio.
Nisu kontaktirali Texeiru, razgovarali s njim, zamolili ga da objasni svoju motivaciju i pregledali druge tajne materijale kojima je imao pristup, da bi dobili Texeirin pogled na njegovo značenje i implikacije, te da objave ono što je u njemu bilo u javnosti. interes.
Umjesto toga, jednostavno su ga prodali u FBI i zatvorili preostale dokumente.
Uopšte me ne čudi Bellingcat, koji je očigledno sablasna organizacija. Nadam se da će ovo omogućiti da više ljudi vidi kroz njih. Ali ponašanje New York Timesa i Washington Posta je zaista šokantno. Oni sada svoju misiju vide u službi bezbjednosne države, a ne javnosti.
U deset godina između Snowdena i Texeire, svijet se značajno promijenio na gore. Ne samo da je ogromna količina slobode nestala, već su i bivši Čuvari slobode potkopani. Prošlo je deset godina katastrofe.
Keš twitter slika nekih od procurelih dokumenata je ovde. Ne znam za širi keš memoriju – slobodno ubacite veze na bilo koji u komentarima.
Prva reakcija na dokumente koji su procurili bila je da ih otresem sa memovima koji se rutinski primjenjuju na sve informacije koje su danas sramotne za državu – to su bili ili „ruski hakovi“ ili „lažirane ili izmijenjene dezinformacije“.
Ovi napadi su bili posebno važni jer je poruka koja je jasno proizašla iz ovih curenja iz Texeire bila potpuno ista kao ona koja je došla iz originalnih Pentagonovih dokumenata Daniela Ellsberga prije 50 godina – da se javnost laže o tome kako se rat odvija.
(Vrijedi razmisliti da bi u današnjem svijetu NYT i Washington Post osudili Ellsberga i naglasili one dijelove Pentagona koji se loše odražavaju na VietCong).
Ukrajina je bila posebno zabrinuta zbog američkih zvaničnih podataka koji pokazuju da su ukrajinske žrtve mnogo veće, a ruske mnogo manje od ukrajinskih zvaničnih podataka koje su SAD navodno potvrdile.
Moram reći da uvijek smatram da su i ukrajinski i ruski podaci o žrtvama smiješno lažni. Ideja da bilo koja strana govori istinu čini mi se takvom koju nijedna polurazumna osoba ne bi mogla prihvatiti. Pretpostavljao sam da je to opšti stav.
Otkrića o krhkosti ukrajinske protivvazdušne odbrane i vodova snabdevanja slično su mi se činila kao izjava zaslepljujuće očiglednog.
Također je beskorisno za SAD što su otkrile da aktivno špijuniraju predsjednika Zelenskog, kao i saveznike poput Južne Koreje i Izraela. Ali opet, ovo je neugodno u smislu da je sramotno ako neko objavi vaše slike na toaletu; nije da niko nije mislio da ste koristili toalet.
Nema živog diplomate koji nije znao da SAD rade ove stvari.
Na kraju su mediji i sigurnosne službe, s Bellingcatom u avangardi, odlučile da je najbolji način da se prizna da su novine autentične, ali da nam govore samo o vrlo odabranim, i to uz pozitivan stav.
Tako da imamo priče o tome kako briljantno američke tajne službe prodiru u ruske strukture moći i komunikacije, i kako stvarna opasnost od curenja informacija otkriva Rusima razmjere američkog uspjeha.
Ta linija je poprskala svu ostavštinu i društvene mreže ovih nekoliko dana. Kako se javnosti uskraćuju originalni dokumenti iz kojih se ekstrapolira ovaj zaključak, teško je procijeniti. Novinari to naravno nisu ocijenili; upravo su kopirali i zalijepili liniju.
Objavljuju se i drugi korisni isječci za sigurnosne službe, kao što je procjena da je generalni sekretar UN-a proruski nastrojen ili standardne stvari o sjevernokorejskim nuklearnim ambicijama. U protekloj sedmici primjetno je da, otkako su originalni dokumenti prestali da izbijaju u javnost, nije objavljeno ništa što ne služi narativima američke propagande.
Ostaje misterija da izvori ovih dokumenata izgledaju posebno različiti – posebno neki od njih su očigledno interna CIA – za pristup obavještajnom službeniku Nacionalne zračne garde, ali to nije nemoguće.
Jack Texeira je u središtu ove slagalice, ali ostaje dio koji nedostaje. Nismo ništa čuli od njega. U prilično neuvjerljivom intervjuu sa sumnjivo tečnim, pikseliziranim poznanikom koji ga je doveo do Washington Posta, navodi se da je on bio desničarski patriota.
Texeira je prikazan i kao neka vrsta divljeg Trampovog pristalica koji je ljut na državu, i kao neadekvatan džokista koji otkriva dokumente samo da bi se pohvalio kolegama štreberima. Trebali bismo ostati sumnjičavi prema pokušajima da ga okarakteriziramo: akutno sam svjestan medijskih prikaza Juliana Assangea koji su potpuno neistiniti.
Šteta je što Washington Post, New York Times, Guardian i Bellingcat uopće nisu bili zainteresirani za novinarsku potragu za istinom koja stoji iza ove izvanredne epizode. Živimo u potpunosti u bezbednosnim državama: u to nema sumnje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati