Pažnja svijeta u srijedu je bila usmjerena na ono što je državni sekretar Colin Powell rekao u Ujedinjenim nacijama, ali je mnogo važnije bilo ono što nije rekao.
Najvažnija je bila jedna riječ koja je bila u središtu planova za rat, ali koja nikada nije prešla s Pauelovim usnama: nafta. Tu riječ ne mogu izgovoriti američki kreatori politike, iako ljudi posvuda znaju da da nije nafte, Sjedinjene Države ne bi vodile rat.
Budući da Sjedinjene Države neće otvoreno govoriti o planovima za budućnost iračke nafte, većina svijeta je skeptična prema američkim argumentima o iračkom oružju za masovno uništenje, terorističkim vezama i kršenju ljudskih prava. Ljudi su zabrinuti zbog problema, ali ne vjeruju američkim motivima. Pauel je postavio razumno pitanje: „Zašto bi bilo ko od nas dao Iraku korist od sumnje?“ Ono što on ne cijeni je da drugi postavljaju isto pitanje o Sjedinjenim Državama.
S obzirom na sofisticiranu američku obavještajnu tehnologiju i žar s kojim američki kreatori politike žele da optuže Irak, bilo je zapanjujuće koliko je slab slučaj koji je Powell ponudio; grafikoni, karte i presretnuti telefonski razgovori bili su impresivniji od temeljnih dokaza ili zaključaka. Čak i da su sve njegove tvrdnje istinite, ništa što je rekao ne predstavlja argument za rat. Umjesto toga, Pauel je iznio dobar argument za nastavak inspekcija — uz ozbiljnu saradnju američkih zvaničnika sa naredbom da se podijele svi relevantni obavještajni podaci koje proizvodi taj sofisticirani sistem.
Šta je bio pravi cilj Powellove emisije za odnose s javnošću? Jedna od mogućih meta bila je američka javnost; administracija shvata da se mora suprotstaviti rastućem antiratnom pokretu. Drugi su bili lideri zemalja poput Francuske i Turske, gdje je stanovništvo u velikoj većini protiv rata, a političarima je potrebno pokriće ako žele kapitulirati pred zahtjevima SAD-a, a da ne izgledaju kao psi.
Powell je tu stvarnost nesvjesno pojačao mapom dometa iračkih projektila. Sa izuzetkom Izraela (koji želi rat za svoje interese moći), ljudi unutar tih koncentričnih krugova potencijalnog dosega projektila odbacuju rat. Ako se susjedi Iraka — ljudi koji bi se trebali najviše bojati — ne osjećaju ugroženo, zašto se Sjedinjene Države osjećaju prinuđenim da uđu u rat?
Pauel je tvrdio da je Irak vodio "politiku izbegavanja i obmane", a sigurno je da je režim poput Sadama Huseina sposoban za takvu taktiku. Ali ostatak svijeta također vidi "uznemirujuće obrasce ponašanja" u američkim akcijama.
Primjer: Sjedinjene Države su potkopale umjesto da podržavaju međunarodne napore na razoružanju. Jedan od primjera je bilo njegovo torpediranje Josea Bustanija, generalnog direktora Organizacije za zabranu hemijskog oružja, u aprilu 2002. godine, kada se pokazalo da bi Bustanijevi napori mogli stvoriti prepreke američkim ratnim planovima pokretanjem inspekcije hemijskog oružja u Iraku. A Sjedinjene Države ostaju najveći svjetski trgovac oružjem, što nije preporuka za njihovu samoproglašenu poziciju svjetskog mirovnjaka.
Oružje za masovno uništenje – u Iraku, na Bliskom istoku iu svijetu – prijetnja je miru i sigurnosti. Ali to je izgovor za Sjedinjene Države u ciničnoj smicalici da pokriju strateške ciljeve u vezi s naftom.
Niko ne sugerira da Sjedinjene Države žele trajno preuzeti direktan posjed iračke nafte. Umjesto toga, kreatori politike su zainteresirani za kontrolu toka nafte i profita od nafte. Država klijent u Iraku omogućila bi Sjedinjenim Državama trajnije i opsežnije vojno prisustvo u regionu i mogla bi odgurnuti Saudijsku Arabiju kao ključnog igrača u OPEC-u. Iračke rezerve nafte, koje se procjenjuju kao druge po veličini u svijetu, posebno su atraktivne zbog kvaliteta i niskih troškova vađenja. Američka kontrola nad Irakom putem režima koji je u skladu sa zakonima – koji je zaslužan za samo postojanje Sjedinjenih Država – dramatično povećava američku kontrolu nad naftom, a time i nad svjetskom ekonomijom.
Američki zvaničnici su otvoreno izrazili prezir prema međunarodnom pravu i izjavili da nameravaju da uđu u rat, sa ili bez odobrenja UN. Zato su svi razgovori o tome da li bi Powell proizveo „pušeći pištolj“ bili irelevantni. Nije bilo potrebe za puškom koja se dimi jer je nacija s najvećim oružjem na svijetu jasno stavila do znanja da joj nisu potrebni dokazi – pušeći, tinjajući ili čak potpuno hladni – da bi odveli svijet u rat.
Robert Jensen je profesor novinarstva na Univerzitetu Teksas u Austinu i autor knjige “Pisanje neslaganja: prenošenje radikalnih ideja s margine na mejnstrim”. Može se dobiti na adresi [email zaštićen].
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati