Da li je moguće da se mučiš od svega što ide u organizaciju Svjetskog prvenstva, a da voliš i sam turnir? Već osamdeset i tri godine odgovor na to je glasno da. Razmišljanje, od FIFA-e, nogometnog vladajućeg tijela, do navijača, bilo je da ako se mora razbiti nekoliko jaja, onda je to cijena koju moramo platiti za briljantnu globalnu fritaju. Ali, s dvije priče koje su se pojavile ove sedmice, FIFA zaista testira granice onoga što će ljudi progutati.
Prvi exposé je napravio Sam Borden u The New York Times o naporima da se izgradi prvi ikada “kvalitetni stadion za Svjetsko prvenstvo” usred brazilske amazonske prašume za turnir sljedeće godine. Amazon se često opisuje kao „pluća sveta,” proizvodi 20 posto kiseonika na Zemlji, tako da bi ljudi koji su za disanje mogli biti ljuti zbog onoga što se radi u ime samo četiri utakmice Svjetskog prvenstva. Brazil će potrošiti 325 miliona dolara, skoro 40 miliona više od prvobitnih procjena, dok će iskorijeniti hektare ekološki najosjetljivije regije na planeti. Romario, bivša zvijezda brazilske reprezentacije koji je sada član Brazilskog kongresa, nazvao je projekat „apsurdnim“, rekavši: „Tamo će biti nekoliko utakmica, i šta onda? ko će ići? To je apsolutno gubljenje vremena i novca.”
Jedna opcija o kojoj se raspravlja—i jedva je spomenuta od strane puta—pretvara ceo stadion u zatvor. Sabino Marques, predsjednik nadzorne i kontrolne grupe Amazonasa, podržao je ovu ideju, Govoreći, “Nakon Svjetskog prvenstva, vjerujem da će biti potpuno praznih prostora. Svaki dan imamo hapšenja u Amazonasu i gdje ćemo ih staviti?” Korištenje fudbalskih stadiona kao zatvora ozloglašeni krvavi eho u historiji Latinske Amerike, jedan nije izgubljen od onih širom zemlje koji protestuju zbog prioriteta i FIFA-e i brazilske vlade.
Koliko god ovaj scenario izgledao užasno, FIFA i Katar, mjesto održavanja Svjetskog prvenstva 2022., imaju građevinsku operaciju koja čini da Brazil izgleda pozitivno. staratelj reporter Pete Pattison, baveći se novinarstvom koje se ponekad čini izumrlim, napisao je seriju o politici izgradnje stadiona Katara koja je već rezultirala smrću desetina nepalskih radnika migranata. Za razliku od drugih olimpijskih projekata s brojem tijela—vidi Grčku 2004—smrti nisu prvenstveno rezultat nesreća na radnom mjestu, već zatajenja srca: mladi zdravi muškarci imaju srčani udar.
Kako Pattinson piše, “Ovog ljeta, nepalski radnici su umirali skoro jedan dan u Kataru, mnogi od njih mladići koji su imali iznenadne srčane udare. Istraga je pronašla dokaze koji sugeriraju da se hiljade Nepalaca, koji čine najveću grupu radnika u Kataru, suočavaju s eksploatacijom i zlostavljanjem koje se svodi na moderno ropstvo, kako ga je definirala Međunarodna organizacija rada, tokom pijanke zgrade koja utire put za 2022.”
Optužba za "ropstvo" koju mnogi nepalski radnici donose rezultat je činjenice da im se uskraćuje plata kako ne bi pobjegli iz radnih logora noću. Hrana i voda su također racionirani kao način da se Nepalci natjeraju da rade besplatno. Nakon dana na užarenom suncu, spavaju u prljavštini, po dvanaest u sobi.
Pattinson citira jednog nepalskog migranta zaposlenog u razvoju Lusail Cityja, gradu vrijednom 45 milijardi dolara izgrađenom od temelja, koji će uključivati stadion sa 90,000 mjesta za finale Svjetskog prvenstva. „Voljeli bismo da odemo, ali kompanija nam to ne dozvoljava“, kaže on. “Ljut sam zbog toga kako se ova kompanija ponaša prema nama, ali mi smo bespomoćni. Žao mi je što sam došao, ali šta da radim? Bili smo primorani da dođemo samo da zaradimo za život, ali nismo imali sreće.”
U normalnim vremenima, preko 90 posto radnika u Kataru su imigranti, a 40 posto dolazi iz Nepala. Ali ovo nisu normalna vremena. Postojao je ogroman pritisak na radnike migrante, jer Katar namjerava potrošiti više od 100 milijardi dolara na stadione i infrastrukturu za Svjetsko prvenstvo, dio šireg napora da se prepravi i "modernizuje" emirat. Stotinu hiljada radnika već je došlo iz Nepala, jedne od najsiromašnijih nacija na svijetu, a čak 1.5 miliona će biti potrebno zaposliti da bi se posao obavio.Na hiljade će umrijeti ako se nešto ne preduzme.
Razgovarao sam sa Julesom Boykoffom, autorom Kapitalizam slavlja i Olimpijske igre i bivši profesionalni fudbaler. Rekao je: „Sportski mega-događaji poput Svjetskog prvenstva su optimistični potresi s užasnim ljudskim troškovima. Ovo je ekonomija koja se provlači kroz vodu koja uvećava sve veći provaliju između srećnih obećanja mega-događaja i realnosti na terenu za nas ostale.”
Pitanje očigledno nije fudbal. Jasno je da nema čak ni globalnog turnira kao što je Svjetsko prvenstvo. To je način na koji su ovi mega-događaji povezani sa ogromnim razvojnim projektima koji se koriste kao neoliberalni trojanski konji za provođenje politika koje bi zapanjile i najokorjenije cinike. Narod Brazila, koji je tražio „bolnice i škole FIFA kvaliteta“, pokazao je način da zamisli kako možemo izaći iz ovog brutalnog ciklusa. Nepalski radnici migranti, samo ako imaju hrabrosti da istupe, čine isto.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati