Izvor: Caitlinjohnstone.com
Ovo je govor na kojem sam juče održao demonstracija za Assangea sa Socijalističkom partijom jednakosti Australije.
Sudija će sutra u Velikoj Britaniji započeti proces odgovaranja na veoma važno pitanje. To je pitanje za koje su mnogi od nas znali da je srce ove debate još 2010. godine, prije deset godina, kada je sve ovo počelo. To je pitanje od kojeg su zamagljivali, navijali, oholo poricali, mazili, gasili i odvraćali pažnju – u suštini čineći sve što su mogli da to sakriju od pogleda.
To je pitanje na koje ne žele da javnost zna da mi odgovaramo. Pitanje koje seže do srži demokratije i do srži uloge četvrtog staleža, novinarstva. A to pitanje je ovo:
Da li novinare i izdavače treba kazniti zbog razotkrivanja američkih ratnih zločina?
I, uz to pitanje: treba li dozvoliti da ih kazne upravo ljudi koji su počinili te ratne zločine?
Je li to nešto što želimo za naš svijet, u toku? Jer naš odgovor na ovo pitanje će oblikovati naše društvo, našu civilizaciju za generacije koje dolaze.
Iz ovoga nema povratka jako dugo ako odgovor bude: „Da! Da, u redu je, ratni zločinci bi trebali ići naprijed i kazniti novinare za objavljivanje istinitih činjenica o svojim ratnim zločinima.”
Ako dopustimo da odgovor bude potvrdan, onda smo zaglavljeni u beskrajnim glupim ratovima s kojima svi žele završiti, od Melburna do Kabula, od Sidneja do Sirije – ljudi širom svijeta su završili s ovim glupim ratovima za profit.
Čak i ljudi poput nas koji smo veoma izolovani od posledica rata žele da ih završe, a kamoli decu Pakistana koja se plaše sunčanog dana jer dronovi lete samo na plavom nebu, ili decu Sirije čiju zemlju terorišu “umjereni pobunjenici” naoružani i finansirani od strane američke ratne mašinerije, ili izgladnjela djeca Jemena koja su stalno bombardirana municijom napravljenom u dobrim starim SAD-ima A.
Niko ne želi rat osim onih koji na njemu zarađuju velike pare. To je nešto najzločenije za šta su ljudi sposobni. To je ubistvo. To je krađa. To je silovanje. On cilja i traumatizira i raseljava najugroženije populacije naše planete. Uništava životnu sredinu. Iza sebe ostavlja otpad koji uzrokuje rak.
To je kao da najgori serijski ubica ide u najgore ubijanje dok za sobom baca kemikalije koje ubijaju planete, ali umjesto da pobjegne od policije, dobio je budžet od triliona dolara i imunitet od krivičnog gonjenja.
Ovo se već dešava. Ovo je svijet koji trenutno imamo. Pitanje koje se postavlja u Assangeovom slučaju je, treba li nam biti dopušteno da ovo dovodimo u pitanje? Treba li nam dozvoliti da to izložimo? Treba li nam dozvoliti da to zaustavimo?
Slučaj Džulijana Asanža je tačka veze gde dalje.
Razmišljao sam na putu ovamo šta bih najviše volio reći Julianu da mi se pruži prilika. Kad bih mu sada mogao nešto reći, bilo bi to: „Odmori se sada, druže. Uradili ste sve što ste mogli. imamo te. Hajde da to preuzmemo odavde.” Asanž je svih tih godina delovao kao gromobran za sva ta sranja, a kroz ono što su mu radili videli smo njihovo pravo lice. Videli smo njihovo pravo zlo. Znamo šta su oni sada i znamo kako to rade, vidjeli smo dovoljno da znamo kako funkcionišu. I na kraju se nikad ne radi o jednom čovjeku, uvijek se radi o pokretu. Sada je naš posao da sada ustanemo i kažemo kao jedan "Ne pristajemo", i da ga sami iznesemo odatle ako moramo.
Ovo je mjesto gdje smo. Moramo odlučiti, da li se razvijamo ili devoluiramo? Da li se okrećemo ka utopiji ili distopiji?
Progon Assangea je tako očigledno, očigledno pogrešan da je jedina stvar koja sprečava ljude da to vide jeste propaganda imperije. Ne morate biti načitani. Ne morate čak ni biti pametni. Samo morate imati oči koje nisu filtrirane narativnom manipulacijom.
Svako ko ima zdrav razum i srce koje kuca u grudima može vidjeti da je to pogrešno. Treba li novinare mučiti i doživotno zatvarati kada razotkrivaju ratne zločine? Odgovor nije komplikovan. Očigledno je svakome ko nije propagiran iz vlastite jasnoće.
Assangeova nevolja izgleda komplikovana samo kada se dodaju slojevi naracije i govora. “Ah, ali Švedska smrdljiv, smrdljiv čovjek, haker ne novinar! Mueller seksistički Tramp kaki na zidove, nacistički Putine!”
Bez svih spinova, vrlo je očigledno da je mučen, nepravedno proganjan. To je zaista stvar „car nema odjeću“. Dvorski propagandisti nam pune uši otmjenim riječima o tome kakav je Asanž loš čovjek i zašto se s njim mora nositi, pokušavaju vam reći da je careva odjeća nevidljiva za one koji nisu obrazovani.
Ali nepropagandni samo viču „Hej! Zašto je carski dupe kurac gol? Čovječe, mogu ga vidjeti! Vidim njegovog Willyja! ”
Zbog toga danas ovdje nema kontraprotesta. Nema redovnog, svakodnevnog izlaska građana na ulice sa natpisima „Zatvorite sve novinare! Beskonačni rat za sve!” Neki ljudi još uvijek imaju jaka osjećanja prema Assangeu, ali to su samo osjećaji, i otkrit ćete da se obično radi o samo jednoj ili dvije mrlje, a ako se okrenu i pokušaju pronaći dokaze za određene mrlje koje su ih uhvatile , ne nalaze ništa.
Zato je Nils Melzer, specijalni izvestilac UN-a za mučenje, za mene tako hrabra ličnost. Kada su mu ljudi prvi put prišli da ispitaju Assangeov slučaj, bio je nevoljan jer je i on bio pogođen mrljama. Međutim, kada se okrenuo dokazima, on tamo nije našao nikakvu supstancu.
Međutim, zbog svoje čestitosti, osjetio je nelagodu što je prevaren, i pogriješio, progutao je svoj ponos i promijenio kurs. I vrlo brzo je postao jedan od naših najmoćnijih saveznika u borbi za razotkrivanje ratnih zločina, razotkrivanje propagande, razotkrivanje modernih taktika mobinga i mučenja koje se koriste protiv Assangea i razotkrivanja presedana koji će Assangeovo krivično gonjenje postaviti za novinare i izdavače širom svijeta. .
I znaš šta? Mislim da snaga koja stoji iza njegovog svjedočenja proizlazi iz činjenice da je shvatio da je prevaren, a ako on, vrlo inteligentna, načitana, svjetovna, informisana i obrazovana osoba može biti prevaren, onda to može biti bilo ko.
Niko nije imun. Ljudski umovi su hakovani. Svi smo veoma zauzeti svojim životima. Svi smo zauzeti kapitalizmom, a vrlo malo nas ima vremena da uradi ono što je on uradio i da sjedne i pogleda činjenice i procijeni ih. Čak i da su to učinili, još manje njih je imalo hrabrosti svojih uvjerenja da podnese društvene posljedice promjene kursa.
Biti izmanipulisan nije nemoralno, biti manipulator jeste. Ljudi se stide kada su prevareni, ali to nije njihova greška; uvek je kriv prevarant. Zato je prevara zločin, a biti prevaren znači biti žrtva tog zločina.
Da bi ljudi vidjeli ovo pitanje koje sebi postavljamo – pitanje da li novinare treba kazniti za razotkrivanje ratnih zločina – jasno je da moraju priznati da su bili žrtve propagande. Nisu oni krivi, ali će im biti neugodno to priznati. Ova sramota podupire veliku nevoljnost da nam se danas pridruže ovdje, pa mislim da je važno istaći.
Dakle, kada razgovarate sa svojim prijateljima i porodicom, imajte na umu da su oni povrijeđeni. Oni se plaše da osete sramotu što su prevareni, jer u našoj ludoj, nazadnjačkoj kulturi, biti prevaren se smatra sramotnim, dok vas prevarivanje ljudi samo čini produktivnim članom društva.
Budite nježni prema njima. Uvjerite ih da neće biti smak svijeta ako se predomisle. U stvari, možda će biti smak svijeta ako to ne urade.
Zato smatram da je svjedočenje Nilsa Melzera toliko moćno: jer razotkriva uvredljivu prirodu propagande, a on je modelirao kako postupiti kada se nađemo na pogrešnoj strani debate. Samo njegovo postojanje mi daje nadu jer to znači da se i drugi poput njega bude po cijelom svijetu.
U stvari, i sam sam to već video. Tu je ogroman pokret u Njemačkoj dobija na snazi podržavajući Assangea. Bilo je zatvorenici Belmarsha koji je organizovao tri odvojene peticije i izvukao Juliana iz samice (kako da za grassroots aktivizam?). Samo u petak Alan Jones je objavio anketu na Facebooku to je postavilo pitanje „treba li australska vlada učiniti više da pomogne Julianu Assangeu i vrati ga kući?“. Hiljade ljudi je odgovorilo, a 75 posto je odgovorilo „Da! Da, trebali bismo ga dovesti kući.” Ispod ankete bilo je na stotine komentara podrške Assangeu.
Dakle, plima se mijenja. Je li dovoljno? Pretpostavljam da bi moglo biti. Ali moramo nastaviti da se trudimo s tim kao da nam životi zavise od toga, jer oni to čine.
Živio Asanž!
Hvala ti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati