Prije nešto više od godinu dana sjedio sam u kući blizu egipatske granice u Rafi, u pojasu Gaze. U krilu mi je bila petogodišnja, kovrdžava šarmerka devojčice. Njena starija sestra i braća radili su domaći zadatak uz muziku u pozadini udaranja metaka u zidove. Djeca su bila toliko naviknuta na pucnjavu iz izraelskih snajperskih tornjeva i tenkova da nisu ni reagovala sve dok pucnjava nije postala toliko glasna da su starija skočila na pod, a bebe u krhki zaklon majčinih ruku.
Bio sam tamo sa Međunarodnim pokretom solidarnosti, koji podržava nenasilni otpor okupaciji. Došao sam da pomognem timovima koji su bili sa našom članicom Rachel Corrie, koju je zgnječio vojnik u buldožeru dok je pokušavala da zaustavi rušenje kuće, i sa Tomom Hurndallom kada je upucan pokušavajući da spasi grupu dece koja su bili pod vatrom izraelskog snajperskog tornja.
Razmišljam o njima, o porodicama koje sam upoznao i traumatiziranoj djeci koja su nas pratila u čoporima kad god bismo izašli na ulice, dok čitam užasavajuće izvještaje posljednjih sedmica u Rafi. Kuće u kojima sam boravio sravnjene su sa zemljom, kao i prepune četvrti u kojima su se starci posjećivali u sumrak da skuvaju čaj na maloj vatri i razgovaraju, gdje su žene još uvijek pekle kruh u glinenim pećima. Maslinici, stabla pomorandže pala su buldožerima. Djeca poput onih koje sam držala i kojima sam pjevala, i njihovi roditelji, ubijeni su u demonstracijama protestirajući protiv uništavanja njihovih zajednica.
Da bismo živote tih ljudi učinili više punim nade i zaštitili živote izraelske djece, od vitalnog je značaja da razumijemo istinski cilj Sharonove trenutne politike. Šeron je vešta mađioničarka koja kaže 'Pogledaj ovde!' dok je prava akcija negde drugde. Sharon kaže: „Pogledaj ovamo! Povlačimo se iz Gaze!” a Bush kaže: "U redu, a zauzvrat ćemo prestati gledati šta radite na Zapadnoj obali." Ali Gaza i Zapadna obala su povezane, i ako ne pazimo na oboje, bit ćemo žrtve igre granata.
Pucanje na gomilu miroljubivih demonstranata tenkovskim granatama i helikopterima bilo je toliki bes da je konačno privuklo pažnju umornog i ciničnog svijeta. Ali izraelska vojska je na nenasilne demonstracije dosljedno odgovarala ekstremnim nasiljem tokom proteklih mjeseci, kada je došlo do porasta građanskog otpora na Zapadnoj obali. Ovaj rastući nenasilni pokret fokusiran je na takozvani 'sigurnosni' zid koji vojska gradi, koji se probija duboko u palestinsku teritoriju, konfiskujući poljoprivredno zemljište bez naknade, ostavljajući ožiljke na zelenim brdima, čupajući drevne masline i uništavajući same zajednice koji su kroz istoriju imali najmirnije odnose sa svojim izraelskim susjedima.
Te su demonstracije podržale međunarodne organizacije iz Međunarodnog pokreta solidarnosti, Međunarodne ženske mirovne službe i drugih grupa za ljudska prava. Seljani su također pozvali u pomoć izraelsku mirovnu zajednicu, a odazvale su se i grupe poput Rabina za ljudska prava, Bat Shaloma i Anarchists Against the Wall, kao i mnoge druge. Stojeći zajedno, Palestinci, Izraelci i internacionalci suočili su se s toljagama, konjima i hapšenjima, a na njih je pucano zvučnim bombama, suzavcem, gumenim čeličnim mecima i pravim mecima. Samo u selu Biddu pet Palestinaca je ubijeno iz vatrenog oružja, a jedan je umro od udisanja suzavca u mirnim, nenaoružanim protestima. Izraelci su takođe ozbiljno povrijeđeni, a mnogi su mi privatno priznali da vjeruju da je samo pitanje vremena kada će Izraelac biti ubijen.
Prva intifada, kasnih osamdesetih, bila je prvenstveno pokret građanskog otpora, koji je uključivao sve sektore društva u djela nepoštivanja okupacije, poput bojkota, obustavljanja rada i poreskih pobuna. Među Palestincima, prva intifada se smatra dovođenjem Izraela za pregovarački sto, uspostavljanjem PLO-a kao pregovaračkog glasa palestinskog pokreta i postavljanjem temelja za mirovni sporazum iz Osla.
Ali proces u Oslu se naširoko smatra procesom izdaje. Tokom decenije Osla, Izrael je nastavio da finansira i podržava ilegalna naselja – zaista naoružana predgrađa zasađena na vrhovima brda – na Zapadnoj obali i u Gazi, udvostručavajući broj doseljenika. Zaplijenili su palestinsku zemlju bez naknade, izgradili mrežu puteva koji su zabranjeni Palestincima i koji dijele i segmentiraju njihove zajednice, te uspostavili ogromnu vojnu infrastrukturu za čuvanje naseljenika i osoblje na kontrolnim punktovima koji ograničavaju slobodu kretanja Palestinaca.. Razočarenje sa Oslom je dovela do neverice u dobronamernost izraelske vlade i stvorila teren za oružanu borbu koja karakteriše drugu intifadu.
Samo mali dio palestinskog stanovništva aktivno učestvuje u oružanom otporu. Velika većina ljudi želi da brani svoja prava, ali ne želi da ubija. Masovni pokret građanskog otpora mogao bi pružiti put za tu borbu i izazvati međunarodnu simpatiju i podršku. Pokret u kojem se Palestinci i Izraelci bore zajedno, rame uz rame, suočavajući se s istim palicama i mecima kao i proteklih mjeseci, strašno prijeti bazi moći izraelskog desnog krila. Dakle, ovaj pokret mora biti potisnut, njegovi lideri uhapšeni, međunarodnim mirovnim aktivistima odbijen ulazak, a demonstracije brutalno potisnuti. Pucnjava na demonstrante na Zapadnoj obali postavlja pozornicu za granatiranje demonstracija u Gazi i smrt desetina Palestinaca.
Zapadna obala je cilj Sharonovog prekinutog povlačenja iz Gaze. Gaza ima malo resursa, nije bila dio biblijskog Izraela i sadrži veliko i neposlušno palestinsko stanovništvo koje se ne može lako integrirati u sam Izrael, a da ne ugrozi demografiju koja održava tanku fikciju da Izrael može biti i jevrejski i demokratski, dok negira puna prava dvadeset posto svojih građana koji su Palestinci, a decenijama drži one koji žive na teritorijama pod vanrednim stanjem.
U takmičenju za ovu regiju, Zapadna obala je nagrada. Sadrži neke od najplodnijih zemljišta, dva glavna vodonosnika i regije još uvijek netaknute prirodne ljepote. Ono što je najvažnije, to je istorijska zemlja Biblije, gdje je Abraham hodao i pokopan, gdje je Jošua vodio bitku kod Jerihona, gdje su grmjeli proroci i gdje su se slavili praznici. Zapadna obala je bila Judeja i Samarija, srce obećane zemlje.
Razmjena Gaze za Bushov prećutni dogovor o aneksiji Zapadne obale izgledala je kao dobar posao za Sharon. Međutim, nije mogao prodati posao desnom krilu vlastite stranke, koje ne želi odustati ni centimetar niti se povući ni iz jedne vanjske kuće. Dakle, sada je vojska otplatila napade na vojnike masovnim rušenjem kuća i sveopštim ratom na civile.
'Sigurnosni' zid nije odgovor na samoubilačke bombaške napade ili neko stanje opasnosti. To je dio dugo planirane strategije, koja je na snazi od 1970-ih, da se država Izrael proširi na željene zemlje Zapadne obale. Jedan dio te strategije bila je izgradnja ilegalnih naselja'koja zid ograđuje i, u stvari, aneksira zajedno sa okolnim poljoprivrednim zemljištem, uništavajući egzistenciju susjednih palestinskih farmera. Povezani lavirint barijera izoluje mnoga palestinska sela, zatvarajući ih iza bodljikave žice, odsecajući ih jedno od drugog i ostatka Zapadne obale, i pretvarajući ih u zatvore na otvorenom. Zid i naselja su takođe povezani sa izgradnjom izraelskog transnacionalnog autoputa, koji će pomeriti stanovništvo unutar samog Izraela na istok, bliže blokovima naselja, tako da mogu postati potpuno integrisani delovi samog Izraela.
Zid konfiskuje zemljište koje se nalazi na vrhu glavnih vodonosnih slojeva u regionu. Već sada doseljenici, koji čine manje od 10% stanovništva Zapadne obale, koriste 80% vodnih resursa. Zid će uzeti ono što je ostalo.
Zid je kraj svake moguće palestinske države. Rješenje o dvije države bilo je nevoljni kompromis za mnoge Palestince, ali ga je usvojilo i podržalo njihovo vodstvo i velika većina onih koji žive na okupiranim teritorijama. Izraelu je prepustilo gotovo 80% historijske zemlje Palestine, u zamjenu za obećanje autonomne države za ostalih 20%. Većini Izraelaca to se činilo razumnim rješenjem, a većina Palestinaca ga je bila spremna prihvatiti, ma koliko nevoljko.
Sa izgradnjom zida ta opcija je nestala. Zid ne ostavlja dovoljno teritorije, vode ili resursa za formiranje države. Ona stvara izolovane zatvore na otvorenom od palestinskih centara stanovništva.
Bez obzira da li vi lično podržavate rješenje s dvije države, jednom državom ili bez države, jednostrano uklanjanje jedne od glavnih opcija za region nije način da se postigne mir ili sigurnost. A ako Šaronova politika ukloni opciju odvojene države za Palestince, moramo se zapitati kakav kraj igre on planira? Vječna okupacija, vječni efektivni zatvor za četiri miliona ljudi? Transfer? Otvoreni genocid? Ove opcije se na drugim mjestima nazivaju 'etničko čišćenje' i nijedna od njih vjerovatno neće donijeti povećanu sigurnost ili mir za Izrael ili ostatak svijeta.
Prava sigurnosna politika bi započela moratorijom, sa strane Izraela, na izgradnju zida, na politiku 'ciljanih atentata', na napade na civile i brutalne reakcije na nenasilne demonstracije. Takvi postupci bili bi mali početak promjene kursa koji bi pokazao dobru vjeru i istinsku želju za pregovorima u kojima bi svi ljudi u regionu mogli imati glas u određivanju svoje budućnosti.
Na nama u SAD-u, koji finansira Okupaciju, i međunarodnoj zajednici je da sada dignemo glas, da izvršimo pritisak na Sharon da prestane ubijati civile i djecu u ime sigurnosti i počne slijediti pravi put prema mir. Za mapu zida, pogledajte Gush Shalom. Za informacije o Međunarodni pokret solidarnosti, pogledajte njihovu stranicu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati