Iako živim u Izraelu, 'državi jevrejskog naroda', pomno sam pratio nedavnu debatu u Francuskoj o antisemitizmu i anticionizmu. Ako me bilo koji antijevrejski izraz na svijetu uvijek zabrinjava, osjećam određeno gađenje zbog poplave licemjerja i manipulacije orkestrirane od strane onih koji sada žele kriminalizirati svakoga ko kritizira cionizam.
Počnimo s problemom definicije. Već duže vrijeme osjećam nelagodu ne samo zbog nedavno popularne formule 'judeo-kršćanska civilizacija', već i zbog konvencionalne upotrebe termina 'antisemitizam'. Svi znamo da je tu reč skovao u drugoj polovini devetnaestog veka Wilhelm Marr, nemački nacional-populista koji je mrzeo Jevreje. U duhu tog vremena, korisnici pojma su u osnovi pretpostavljali postojanje hijerarhije rasa u kojoj je evropski bijeli čovjek bio na vrhu, dok je semitska rasa zauzimala niži rang. Jedan od osnivača ove 'nauke o rasi' bio je Francuz Arthur Gobineau.
Danas je istorija malo ozbiljnija. Prepoznaje semitske jezike (aramejski, hebrejski i arapski, rasprostranjeni na Bliskom istoku), ali ne i bilo koju semitsku rasu. S obzirom na to da evropski Jevreji nisu govorili hebrejski u svakodnevnom životu, jer se ovaj koristio samo za molitvu (kao što su hrišćani koristili latinski), teško ih je smatrati Semitima.
Trebamo li se podsjetiti da je moderna mržnja prema Židovima prije svega naslijeđe kršćanskih crkava? Već u četvrtom veku, hrišćanstvo je odbilo da judaizam smatra legitimnom konkurentskom religijom i stvorilo je čuveni mit o egzilu: Jevreji su prognani iz Palestine zbog učešća u ubistvu Božjeg sina i moraju biti poniženi da bi pokazali svoju inferiornost. Treba, međutim, napomenuti da nikada nije bilo takvog progonstva Jevreja iz Palestine, a ni najmanje istorijsko delo na tu temu se ne može naći.
Lično, pripadam tradicionalnoj školi mišljenja koja odbija da vidi Jevreje kao rasu-ljude strance Evropi. Još u devetnaestom veku, Ernest Renan, nakon što se oslobodio svog rasizma, tvrdio je da: 'Jevrejin iz galskog vremena... je najčešće bio jednostavno Gal koji ispoveda izraelsku religiju.' Istoričar Marc Bloch je istakao da su Jevreji "grupa vjernika regrutovanih u prošlosti iz cijelog Mediterana, tursko-hazarskog i slovenskog svijeta". Raymond Aron je dodao: 'Takozvani Jevreji nisu biološki, uglavnom, potomci semitskih plemena.' Judeofobija je, međutim, oduvijek ustrajala u viđenju Jevreja ne kao sljedbenika značajnog vjerskog uvjerenja, već kao stranog naroda.
Sporo opadanje hrišćanstva kao hegemonističke religije u Evropi, nažalost, nije bilo praćeno opadanjem jake judeofobične tradicije. 'Sekularni' pisci transformisali su mržnju i strah predaka u moderne 'racionalne' ideologije. Predrasude o Jevrejima i judaizmu mogu se naći ne samo kod Šekspira ili Voltera, već i kod Hegela i Marksa. Gordijev čvor između Jevreja, judaizma i novca činio se očiglednim učenoj eliti. Činjenica da je ogromna većina miliona Jevreja u istočnoj Evropi patila od gladi i živela u siromaštvu nije imala nikakav uticaj na Čarlsa Dikensa, Feodora Dostojevskog ili veliki deo evropske levice. U modernoj Francuskoj, judeofobija je procvjetala ne samo kod Alphonsea Toussenela, Mauricea Barrèsa i Édouarda Drumonta, već i kod Charlesa Fouriera, Pierre-Josepha Prudona – čak, jedno vrijeme, Jeana Jauresa i Georgesa Sorela.
Judeofobija je pratila napredak demokratije kao redovne komponente predrasuda evropskih masa. Drajfusova afera bila je njen "emblematski" događaj, sve do daleko nadmašen istrebljenjem Jevreja tokom Drugog svetskog rata. Između ova dva istorijska događaja rođen je cionizam, kao ideja i pokret.
Treba, međutim, podsjetiti da je do Drugog svjetskog rata velika većina Jevreja i njihovih sekularnih potomaka bili anticionisti. Nije samo pravoslavni judaizam, snažan i organizovan, bio ogorčen idejom da ubrza iskupljenje emigriranjem u Svetu zemlju; modernije religijske struje, i reformske i konzervativne, također su bile snažno protiv cionizma. Bund, sekularna stranka koju podržava većina socijalista koji govore jidiš u carskom carstvu, a zatim u nezavisnoj Poljskoj, vidio je cioniste kao prirodne saveznike judeofoba. Ni komunisti jevrejskog porijekla nisu propustili priliku da osude cionizam kao saučesnika britanskog kolonijalizma.
Nakon istrebljenja evropskih Jevreja, preživjeli koji nisu uspjeli pronaći sigurno utočište u Sjevernoj Americi ili SSSR-u ublažili su svoj neprijateljski stav prema cionizmu, dok je većina zemalja i zapadnog i komunističkog svijeta priznala državu Izrael. Činjenica da je do stvaranja ove države došlo 1948. godine na račun autohtonog arapskog stanovništva nije ih pretjerano zasmetala. Talas dekolonizacije još je bio u povojima i nije faktor koji treba uzeti u obzir. Izrael se tada doživljavao kao utočište za Jevreje bez skloništa ili doma.
Uprkos tome što cionizam nije uspeo da spasi Jevreje Evrope, uprkos tome što su preživeli radije emigrirali u Ameriku, i uprkos tome što je cionizam kolonijalni poduhvat u punom smislu te reči, ostaje značajna činjenica: cionistička dijagnoza opasnosti po živote Jevreji u evropskoj civilizaciji dvadesetog veka (ni na koji način judeo-kršćanska!) su se pokazali u pravu. Theodore Herzl, pionir cionističke ideje, razumio je judeofobe svog vremena bolje od liberala i marksista.
Ovo svakako ne opravdava cionističku definiciju prema kojoj Jevreji čine rasni narod. To više ne opravdava stav cionista da je Sveta zemlja nacionalni dom na koji oni imaju istorijska prava. Cionisti su, međutim, stvorili politički fait accompli, i svaki pokušaj da se on izbriše rezultirao bi daljom tragedijom za dva nastala naroda: Izraelce i Palestince.
Istovremeno, treba imati na umu da čak i ako svi cionisti ne traže nastavak dominacije nad teritorijama osvojenim 1967. godine, a mnogi od njih se osjećaju nelagodno zbog režima aparthejda koji Izrael tamo provodi već 52 godine, svi oni koji sebe vide kao Cionisti uporno gledaju na Izrael, barem unutar njegovih granica iz 1967. godine, kao na državu Židova cijelog svijeta, a ne kao republiku za sve Izraelce, od kojih četvrtina nije klasifikovana kao Jevreji, a 21 posto su Arapi.
Ako je demokratija u osnovi država koja teži dobrobiti svih svojih građana, svih onih koje oporezuje i sve djece koja su tamo rođena, onda je Izrael, uprkos svom političkom pluralizmu, prije prava etnokratija, kao što su Poljska, Mađarska i druge istočne zemlje. Evropske države su bile prije Drugog svjetskog rata.
Pokušaj predsjednika Emmanuela Macrona i njegove stranke danas da kriminaliziraju anticionizam kao oblik antisemitizma je ciničan i manipulativni manevar. Ako bi anticionizam postao krivično djelo, možda bi Macron trebao retroaktivno optužiti bundistu Mareka Edelmana, koji je bio jedan od vođa varšavskog geta i totalni anticionist. Na suđenje je mogao pozvati i one anticionističke komuniste u Francuskoj koji su, umjesto da emigriraju u Palestinu, odabrali oružani otpor nacizmu, što ih je navelo na filgu o ozloglašenom 'affiche rouge'.[1]
Ako želi biti dosljedan u svojoj retroaktivnoj osudi svih kritičara cionizma, predsjednik Macron će morati uključiti moju učiteljicu Madeleine Rebérioux, koja je predsjedavala Ligue des Droits de l'Homme, mog drugog učitelja i prijatelja, Pierrea Vidal-Naqueta, i takođe, naravno, Eric Hobsbawm, Edouard Saïd i mnoge druge istaknute ličnosti, koje su od tada preminule, ali čiji su spisi i dalje autoritativni.
Ako se predsjednik Macron ograniči na zakon protiv živih anticionista, njegov predloženi zakon trebao bi se primijeniti barem na one ortodoksne Jevreje u Parizu i New Yorku koji odbacuju cionizam, te na Naomi Klein, Judith Butler, Noama Chomskyja i mnoge druge humanističke univerzaliste u Francuska i Evropa, koji se izjašnjavaju kao Jevreji dok se istovremeno proglašavaju anticionistima.
Postoje, naravno, idioti koji su i anticionisti i judeofobi, kao što ima mnogo glupih procionista (također judeofobičnih) koji žele da Jevreji napuste Francusku i emigriraju u Izrael. Da li i njih treba uključiti u ovaj talas krivičnog gonjenja? Pazite, gospodine predsjedniče, da ne dozvolite da budete uvučeni u ovaj začarani krug, baš kada vaša popularnost pada!
Da zaključim, ne mislim da postoji porast antijudaizma u Francuskoj. Ovo je oduvijek postojalo i bojim se da će potrajati iu budućnosti. Međutim, ne sumnjam da je jedan od faktora koji ga održavaju, posebno u određenim naseljima u kojima žive ljudi imigrantskog porijekla, upravo politika Izraela prema Palestincima: i oni koji žive kao građani drugog reda unutar 'židovske države', i oni koji su 52 godine pretrpjeli brutalnu vojnu okupaciju i kolonizaciju.
Redovno sam protestovao zbog ove tragične situacije. Snažno podržavam priznavanje prava Palestinaca na samoopredjeljenje i vjerujem u 'decionizaciju' države Izrael. Trebam li se brinuti da ću biti izveden na sud prilikom sljedeće posjete Francuskoj?
Izvorno objavio Médiapart, 25. februara 2019. Preveo David Fernbach
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati