Za razliku od okretanja koje održava nuklearna industrija, nuklearna energija ostaje jedan od najprljavijih, najopasnijih i najskupljih izvora energije na zemlji. Dok vlada premijera McGuintyja tvrdi da je obavila javne konsultacije o energetskim opcijama Ontarija, nesigurna i neodrživa nuklearna industrija je stalno favorizirana u odnosu na održivije i ekonomičnije alternative. U nastavku pokušavamo da razotkrijemo sedam najčešćih mitova koji se koriste da opravdamo naše kontinuirano oslanjanje na ovu arhaičnu tehnologiju.
Ugrožavanje javne sigurnosti
Istorijski gledano, Kanada održava najlabavije standarde zapadnih zemalja kada su u pitanju radioaktivne emisije i zdravlje. U julu 1997. Ontario Hydro je otkrio da nije prijavio kontaminaciju podzemne vode tricijumom na lokaciji Pickering u prethodnih dvadeset godina. Tritum je poznati ljudski kancerogen, mutagen i teratogen. Rezultati ovih procesa mogu dovesti do raka, pobačaja, urođenih mana, steriliteta i hipotireoze.
Osim toga, u maju 1999. otkriveno je da je Ontario Hydro bacio više od 1000 tona bakra, cinka i drugih metala u jezero Ontario. Došlo je do velikih izlivanja radioaktivnih materijala unutar i izvan reaktorskih stanica. Hiljade litara radioaktivne vode izlile su se u tvornicu Bruce 1990. i 1991. godine, a neke su ispuštene u jezero Huron. Jedna četvrtina Kanađana zavisi od Velikih jezera zbog svoje vode za piće, vode koja je kontaminirana radioaktivnim emisijama.
Kanadska komisija za nuklearnu sigurnost nije priznala istinu o opasnosti od radona, koja je povezana sa porastom raka od 31 do 40 posto u oblasti iskopavanja uranijuma na jezeru Elliott. Evropski komitet za rizik od zračenja i Nacionalna akademija nauka SAD (NAS) otkrili su da ne postoje sigurni nivoi zračenja. Izvještaj NAS-a od 700 stranica otkrio je da je rizik od dobijanja raka od zračenja koje nuklearni reaktori ispuštaju u okoliš otprilike 35 posto veći od trenutnih procjena rizika vlade SAD-a.
Također je pronađena uzročna veza između izloženosti zračenju i ne-kancerogenih zdravstvenih efekata, kao što su bolesti srca i moždani udar. Ministarstvo okoliša Ontarija navodi da unošenje radionuklida u vodu za piće može uzrokovati rak kod izloženih osoba i nasljedna oštećenja kod djece.
Uzrok kršenja ljudskih prava
Rudari uranijuma u Elliott Lakeu u Ontariju nisu bili obaviješteni da ugrožavaju svoje zdravlje ili zdravlje svojih potomaka, izlaganjem visoko radioaktivnom materijalu. Greenpeace izvještava da je preko 200 rudara u sjevernom Ontariju umrlo od plućnih bolesti zaraženih radom u rudnicima uranijuma. Zemljište i jezera ostat će neupotrebljivi generacijama.
Generalno, savezna vlada štiti rudarske kompanije od odgovornosti. Martinova vlada odbacila je preporuku svih stranaka Stalnog komiteta Commons za vanjske poslove i trgovinu da se kanadske rudarske kompanije smatraju zakonski odgovornim za ljudska prava i kršenje okoliša u inostranstvu. Zakon o nuklearnoj odgovornosti ograničava odgovornost nuklearne industrije na samo 75 miliona dolara u slučaju nuklearne nesreće. Za usporedbu, američki reaktori su odgovorni za do 13 milijardi dolara. Štaviše, vlade su često pokušavale da odlože radioaktivni otpad na teritoriji aboridžina.
Opasne veze reaktora
Od katastrofe u Černobilu 1986. godine, dogodile su se najmanje 22 velike nesreće u nuklearnim elektranama širom svijeta, od kojih je 15 uključivalo ispuštanje radijacije, a dvije su se opasno približile kvaru.
"Industrija je zaglibljena u nesposobnosti i zanemarivanju sigurnosti u svakoj fazi, od vađenja uranijuma do još uvijek neriješenog problema otpada... katastrofa u Černobilu bila je 400 puta snažnija od bombe u Hirošimi", navodi The New Internationalist.
Utvrđeno je da su sistemi zaštite i u nuklearnim stanicama Bruce i Pickering Ontario u nekoliko navrata bili neispravni. Glavni izlazni transformatori su dva puta eksplodirali na stanici Darlington. Sistemi sigurnosnog isključivanja u nuždi su neispravni ili nedostupni u mnogim prilikama na sve tri stanice, uključujući šipke za uklanjanje prašine, hitno ubrizgavanje rashladne tečnosti i sisteme za ubrizgavanje gasa.
Godine 1990. dogodio se incident fisije u Pickeringu i oštećeni snopovi goriva pronađeni su u Darlingtonu. Rezervni generatori za napajanje reaktora u hitnim slučajevima su oštećeni i nedostupni u stanicama Pickering, Bruce i Darlington. U protekloj deceniji bilo je brojnih incidenata curenja radioaktivnog tricija, kobalta, borne kiseline, nuklearnog i radioaktivnog otpada u nuklearnim elektranama širom svijeta.
Nuklearni reaktori omogućavaju nuklearni rat
Unatoč nedavnoj zabrinutosti oko prijetnje koju predstavljaju iranski kapaciteti nuklearnog naoružanja, rijetko se priznaje da su Sjedinjene Države i njihovi vojni saveznici već izveli četiri nuklearna rata, koristeći prljave bombe i prljavo oružje stvoreno upotrebom nuklearnih materijala.
Upravo u vrijeme kada zapadne zemlje glume zabrinutost zbog proširenja nuklearnih kapaciteta siromašnijih zemalja, ove vlade guraju širenje nuklearne energije na zemlje u razvoju. Kanada već ima 45,000 metričkih tona snopova istrošenog goriva koje treba odložiti. Trenutno, premijer Harper i australski premijer John Howard razmatraju aranžmane prema kojima Kanada i Australija vraćaju i zbrinjavaju nuklearni otpad proizveden u izvezenim kanadskim reaktorima.
Proširenje upotrebe nuklearne energije na globalnoj razini direktno je doprinijelo porastu nuklearnog oružja nastalog iz procesa fisijskih reaktora. Američka geoznanstvenica za nuklearno oružje, Lauren Moret u časopisu The Journal of International Issues napominje da je osiromašeni uranijum (DU) trojanski konj nuklearnog rata. Osiromašeni uranijum ispunjava vlastitu definiciju oružja za masovno uništenje američke vlade. Upotreba oružja sa osiromašenim uranijumom je nezakonita prema svim međunarodnim ugovorima, konvencijama i sporazumima.
Upozorenja o štetnim efektima OU-a na zdravlje ljudi sežu daleko u prošlost. Izvještaj Uprave za atomsku energiju Ujedinjenog Kraljevstva (ULAEA) 1990. upozorio je vladu Ujedinjenog Kraljevstva da procjenjuju, "ako 50 tona zaostalog DU prašine ostane 'u regionu', moglo bi doći do pola miliona dodatnih karcinoma do kraja stoljeća."
Otkako su Sjedinjene Države prvi put isporučile OU Izraelu u ratu na Sinaju 1973., SAD su testirale, proizvele i prodale sisteme naoružanja sa osiromašenim uranom u 29 zemalja. Moret je zabilježio preko 165 teških bolesti od kojih su pogođeni oni koji su bili izloženi čak i udaljenim tragovima osiromašenog uranijuma. Period poluraspada OU je 4.5 milijardi godina, što je starost Zemlje. Kako se raspada, oslobađa više zračenja na svakom koraku. "Globalna radioaktivna kontaminacija atmosferskim testiranjem bila je ekvivalentna 40,000 bombi za Hirošimu", rekao je Moret.
Osiromašeni uranijum se navodi kao ključni faktor za skoro 240,000 od 700,000 američkih veterana Zalivskog rata koji su trajno invalidni, dok je preko 11,000 mrtvih. Studija američke vlade o bebama nakon Zaljevskog rata rođenim od strane veterana pokazala je da 67 posto beba ima ozbiljne bolesti ili urođene mane. Rođeni su bez očiju, ušiju, nedostajali su im organi, srasli prsti, štitna žlijezda i druge smetnje. Kanadski vojnici su trenutno izloženi uticaju OU kroz njihovu izloženost američkim bombama sa OU.
Naučna tijela su procijenila da je u nekoliko sedmica Zaljevskog rata 900. upotrijebljeno 1991 tona OU. U 2001. godini, procjenjuje se da je 800 do 1000 tona OU bačeno na Afganistan. U Zalivskom ratu 2003. godine korišteno je oko 3000 tona osiromašenog uranijuma, što je uzrokovalo oko 22 miliona novih slučajeva raka u svim regijama pogođenim bombardiranjem. Raspravljajući o želji SAD-a da održe svoje zalihe nuklearnog oružja, gradonačelnik Hirošime Tadatoshi Akiba izjavio je: "Ostatkom svijeta je dužna ustati sada i reći svim našim vojnim vođama da odbijamo biti ugroženi ili zaštićeni nuklearnim oružjem Odbijamo da živimo u svetu stalno recikliranog straha i mržnje."
Hefty Polluter
Ed Burt iz Serpent River First Nations je primijetio da rudarenje uranijuma proizvodi toliko uranijuma, arsena, teških metala kadmijuma, bakra i nikla da zemlja počinje da liči na pretkambrijsku eru. Era u kojoj "nije bilo ništa zeleno, ništa puzalo, ništa plivalo, ništa se smejalo, ništa hodalo." Prosječna nuklearna elektrana godišnje proizvede između 20 i 30 tona iscrpljenog nuklearnog goriva. Brojne vlade bacile su radioaktivni mulj u Atlantik, Pacifik i Arktičke okeane, od kojih su 53 poznata, a za mnoge se sumnja.
Zaostalo je preko 200 miliona tona radioaktivne jalovine od iskopavanja rude uranijuma u sjevernom Ontariju, sjevernom Saskatchewan-u i sjeverozapadnim teritorijama. Ovi mlinski ostaci nalik pijesku sadrže 85 posto radioaktivnosti koja je bila prisutna u originalnoj rudi. Oni ostaju opasno radioaktivni stotinama hiljada godina.
Nijedna zemlja na svijetu nije osmislila prihvatljivo rješenje za dugoročno upravljanje visokoradioaktivnim otpadom. Prema američkoj Nacionalnoj akademiji nauka, "radioaktivno curenje se može očekivati do milion godina", a "rizik bi bio najveći za oko 300,000 godina od sada".
Nema rješenja za klimatske promjene
Nedavne tvrdnje da je nuklearna energija neophodno, iako nepoželjno rješenje za klimatske promjene su netačne. Prema Worldwatch-u (juli/avgust 2006.), udvostručenje trenutne svjetske proizvodnje nuklearne energije smanjilo bi globalne emisije ugljika za samo 1/7 količine potrebne da se izbjegnu najgori utjecaji globalnog zagrijavanja.
Istraživači MIT-a napominju da bi postizanje čak i ovog neadekvatnog rezultata zahtijevalo postavljanje stalnog skladišta veličine planine Yucca svake 3 do 4 godine kako bi se riješio dodatni otpad. Štaviše, uranijum nije održiv dugoročni izvor energije, jer nije obnovljiv. Globalne rezerve uranijuma koji se može izdvojiti bit će iscrpljene u narednih 40 godina, čak i ako se broj nuklearnih elektrana ne poveća.
Kao rezultat kvara nuklearnih reaktora u Ontariju, elektrane na ugalj su morale biti povećane za 120 posto u protekloj deceniji. Nuklearne elektrane ispuštaju nepoznate količine stakleničkih plinova kao što su hloro- i hidrofluorougljikohidrati koji oštećuju ozonski omotač i sumpor heksafluorid.
Noćna mora ekonomista
Vlada Ontarija potpisala je "dragi" ugovor o renoviranju sa privatnom kompanijom Bruce Power. Pokrajinska vlada nije otkrila da su poreski obveznici na udicu i do 50 posto u slučaju prekoračenja troškova i da se Bruce Power plaća po cijeni koja je daleko viša (za 40 posto) od one u javnom vlasništvu Ontario Power Generation.
Osim toga, vlada Ontarija se složila da u potpunosti pokrije svako povećanje cijene uranijumskog goriva za 29 godina. Projekcije troškova reaktora u Ontariju ne uključuju razgradnju ili odlaganje otpada. U Ujedinjenom Kraljevstvu trošak razgradnje reaktora procjenjuje se na najmanje 70 milijardi dolara.
Ako se dogode prijedlozi Ontario Power Authority, oni bi mogli dodati dodatnih 100 milijardi dolara troškova rada i održavanja na 40 milijardi dolara koje Ontario već potroši. Institut Pembina procjenjuje da će se troškovi renoviranja nuklearnih postrojenja u Ontariju kretati između 14.2 i 19.2 milijarde dolara. Još uvijek se procjenjuje da Ontario ima nuklearni dug od 20 milijardi dolara od mnogih elektrana izgrađenih sedamdesetih godina koje su često uzrokovale izgradnju četiri puta više nego što je vlada procijenila.
Pokrajinske i savezne vlade visoko su subvencionirale velike troškove nuklearne energije, a 2.3 milijarde dolara prebačeno je na Atomic Energy Canada Limited za troškove čišćenja. Ovo je bilo pored poreskih olakšica, grantova za istraživanje i razvoj, otpisa i osiguranja od odgovornosti koje industrija već uživa.
Zanemarivanje jeftinijeg očuvanja i obnovljivih izvora energije
Prema Rocky Mountain Instituteu, samo 2004. godine, mali obnovljivi izvori energije dodali su oko šest puta više neto proizvodnih kapaciteta od nuklearne energije. Do 2010. predviđa se da će obnovljiva energija premašiti proizvodnju energije nuklearne energije za 43 posto na globalnom nivou.
Španija, Njemačka i Švedska su se obavezale da će u potpunosti ukinuti nuklearnu energiju. U svjetlu tehnologije koja se brzo razvija u očuvanju i obnovljivim izvorima energije, nuklearni reaktori predstavljaju ludtski korak unatrag. Ontario samo simbolično ulaže u obnovljive izvore energije i očuvanje. Pokrajina troši 64 puta više na snabdijevanje energijom nego na očuvanje. Vlada Ontarija je 2004. godine primila prijedloge za 4,400 mega vati (MG) zelene energije, ali je prihvatila samo 395 MW. Samo Njemačka je 2003. godine instalirala 2,645 MW vjetroturbina.
Procjenjuje se da će biti potrebno 10 godina i 40 milijardi dolara za podršku 14,000 MW nuklearne energije u Ontariju. OPA efektivno ignoriše velike napore ka očuvanju koji bi masovnu proizvodnju električne energije učinili nepotrebnom. Na primjer, ako bi pet miliona stanovnika Ontarija promijenilo samo četiri svoje trenutne sijalice od 60 vati u kompaktne fluorescentne sijalice od 10 vati, to bi uštedjelo ekvivalent dvije Pickering nuklearne reaktorske jedinice.
Federalni budžet za 2005. dao je AECL 99 miliona dolara subvencije, šest puta više od 17 miliona dolara predviđenih za energiju vjetra. Dok naša vlada nastavlja da ulaže milijarde u nesigurne, ekološki opasne energije, izvodljive obnovljive tehnike poput vjetra, biomase, geotermalne i solarne energije i očuvanja uglavnom se zanemaruju.
Dok je vjetar najbrže rastuća energija na svijetu, Ontario daleko zaostaje sa samo 350 MW instaliranih. Tehnički ostvarivi resursi vjetra u južnom Ontariju pokrivali bi 58 posto trenutne provincijske potrošnje. Kalifornija i Manitoba troše oko 30 puta više po glavi stanovnika na očuvanje nego Ontario prema Howardu Hamptonu. Međutim, na lokalnom nivou, East Gwillimbury je nedavno postao prva opština u Ontariju koja zahtijeva od graditelja kuća da grade energetski efikasne domove. Dok je bio u Torontu, pilot projekat pametnog brojila u stambenim kompleksima doveo je do trenutnog smanjenja energije između 10 i 35 posto.
Ontario takođe ima kapacitet da prati inspirativne energetske projekte koji se sprovode u Sjedinjenim Državama. U Kalifornijskom programu očuvanja štedi električnu energiju jednaku dva nuklearna reaktora, uštedivši državi 2.7 milijardi dolara, a odobrili su 3 milijarde dolara subvencija za promociju solarne energije. New York je smanjio 90 posto energije koja se koristi u semaforima prelaskom na diode koje emituju svjetlost.
Pogrešan politički proces
Ontario Power Authority nije nezavisna agencija opremljena da daje nepristrasne preporuke. Imenovani su izrazito politički.
Izvršni direktor OPA-e je Jan Carr, viši inženjer s tri decenije iskustva u energetskim konsultantskim firmama, Ontario Energy Board i Toronto Board of Trade električne energije radne grupe. On je liberalni prikupljač sredstava i suorganizator prijema energetskog sektora od 350 dolara po ploči za premijera McGuintyja. Murray Elston, bivši poslanik liberala Ontarija i ministar u kabinetu, sada je predsjednik Kanadskog nuklearnog udruženja. David MacNaughton, bivši McGuintyjev glavni sekretar, lobira za atomsku energiju Kanade. Bob Lopinski, bivši direktor zakonodavnih poslova premijera McGuintyja, plaćeni je lobista Brucea Powera. Konačno, John Beck, predsjednik Upravnog odbora OPS-a, je izvršni direktor Econ grupe, najveće kanadske javne građevinske i infrastrukturne kompanije.
Vlada Ontarija je stvorila Organizaciju za upravljanje nuklearnim otpadom (NWMO) sa članovima odbora koji se sastoje isključivo od predstavnika nuklearne industrije. Uprkos obećanjima o javnim konsultacijama, vlada Ontarija je dozvolila samo po tri sata u 12 zajednica u Ontariju za javni doprinos. I to je uslijedilo nakon značajnog pritiska javnosti.
Vlada Ontarija je zaobišla zahtjeve stroge pokrajinske procjene okoliša tako što se odlučila za savezne standarde procjene okoliša koji su vrlo labavi.
Judy Deutch je psihijatrijska socijalna radnica i koordinatorica je odjela u Torontu Vijeća Kanađana. Rebecca Granovsky-Larsen je urednica i kopredsjedavajuća ACT-a za Earth Toronto. Obje organizacije su članice Climate Chaos Coalition i aktivne su s Energy Vision.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati