Sada je očigledno da je Bela kuća dala prvobitno odobrenje za rat sa Irakom pre izvesnog vremena, mnogo pre nego što je predsednik Buš izrekao svoju izjavu o „osovini zla“ u februaru 2002. Do proleća 2002. godine, vrhovni komandant američka centralna komanda (CENTCOM), general Tommy R. Franks, bio je dobro uznapredovao u ranim pripremama za rat i redovno se sastajao sa visokim zvaničnicima Pentagona u Washingtonu kako bi razvio osnovni plan napada. Do ovog trenutka, visoki američki zvaničnici su se takođe sastajali s vojnim i vladinim čelnicima u prijateljskim bliskoistočnim zemljama kako bi osigurali dozvolu za raspoređivanje američkih trupa na njihovoj teritoriji u očekivanju napada na Irak.
Ali tada je nastala unutrašnja borba Pentagona oko vremena i taktike. Mnogi visoki zvaničnici u Washingtonu, predvođeni ministrom odbrane Donaldom Rumsfeldom i zamjenikom ministra odbrane Paulom Wolfowitzom, podržavali su inovativni plan napada koji bi zahtijevao relativno male snage za invaziju od otprilike 50,000-75,000 američkih borbenih trupa. Ovaj plan, napravljen po uzoru na rat u Afganistanu, oslanjao bi se na veliku upotrebu američkih zračnih snaga u kombinaciji sa ekstenzivnom upotrebom američkih specijalnih snaga i “proxy” armija koje su sačinjavale anti-Husein Kurdi i šiiti. Ovaj plan je bio posebno privlačan mnogim zvaničnicima administracije jer se mogao brzo implementirati, do rane jeseni 2002. godine, čime bi se smanjio rizik da će međunarodna diplomatija i domaći protesti biti u stanju da podignu bilo kakvu prepreku za američki napad.
Planu "Afghanistan Redux" suprotstavili su se, međutim, mnogi visoki vojni oficiri - koji su od početka bili neugodni zbog ideje o invaziji na Irak i okupaciji Bagdada - koji su se bojali da će male američke invazione snage biti sažvakane od strane iračkih oklopnih divizija. Umjesto toga, lobirali su za konzervativniji plan, koji je podrazumijevao raspoređivanje oko 200,000 američkih borbenih trupa, uz podršku moćne armade brodova i aviona. Ovaj plan, koji se ponekad naziva i "Desert Storm Lite", zahtijevao bi dodatnih nekoliko mjeseci da se pokrene, pomjerajući teoretski datum početka rata u februar 2003.
Čitavog prošlog ljeta visoki zvaničnici Uprave su se borili oko toga koji od ovih planova (ili njihovih varijacija) treba usvojiti. Na jednoj strani u ovoj debati bili su administrativni „jastrebovi“ (tako se zovu jer su uglavnom izbjegavali vojnu dužnost tokom svojih karijera) poput Ramsfelda, Wolfowitz-a i Douglasa Feitha (podsekretara odbrane za politiku); s druge strane bili su vojni oficiri od karijere, predvođeni generalom Franksom iz CENTCOM-a. Prema nekim izvještajima, Franks je više puta vraćan u svoj štab na Floridi kako bi redizajnirao plan napada jer su njegovi prijedlozi smatrani previše konzervativnim (tj. presporim) od strane kokošaka u Washingtonu.
Iz onoga što se sada može utvrditi, čini se da je predsjednik Bush konačno donio odluku o tome koji od ovih planova invazije slijedi krajem avgusta ili vrlo rano u septembru. Vjerovatno strahujući od političkih posljedica katastrofe na bojnom polju, ukoliko se lako opremljene američke invazivne snage suprotstave teško naoružanim iračkim snagama, Bush je odabrao konzervativniji plan koji je favorizirao Tommy Franks. U tom trenutku, ozbiljno je počelo odbrojavanje do rata jer su počele pripreme za raspoređivanje oko 200,000 američkih borbenih trupa na Bliskom istoku.
Ali bez obzira koliko su kokoši bili željni da krenu u rat, nije moguće preko noći prebaciti 200,000 vojnika i svu njihovu opremu na bojno polje udaljeno 8,000 milja. Potrebno je vrijeme: najmanje šest mjeseci. Dakle, kada je predsjednik Bush dao odobrenje krajem avgusta, najranije vrijeme za početni napad automatski je postalo krajem februara ili početkom marta 2003., za otprilike dvije do tri sedmice od sada. Dakle, od početka septembra, svi upućeni u Vašington su bili svjesni da će rat izbiti negdje oko 1. marta, za koji dan.
Bilo je samo nakon ove odluke su donesene tako da je predsjednik Bush otišao u Ujedinjene nacije u New Yorku i založio se za posljednji pokušaj razoružavanja Sadama Husseina putem energične akcije UN-a. Budući da njegove snage neće biti spremne za napad narednih šest mjeseci, Bush je očigledno zaključio da nema šta da izgubi dajući UN-u više vremena za djelovanje, iako je jasno vjerovao da je akcija UN-a besmislena. U isto vrijeme, odlazak u New York i traženje akcije UN-a omogućio mu je da utiša one domaće kritičare (uključujući neke visoke republikance) koji su smatrali da je furnir međunarodne podrške neophodan kako bi se dao određeni stepen legitimiteta planiranoj američkoj invaziji.
Čitave prošle jeseni činilo se da su američke diplomate predvođene državnim sekretarom Colinom Powellom u agoniji zbog sporosti razmatranja u Vijeću sigurnosti UN-a. Ali iako nema sumnje da je Pauel istinski tražio međunarodnu podršku za napad, on nikada nije bio toliko zabrinut zbog tempa događaja kao što se činilo jer je znao da borbe ne mogu da počnu do februara 2003. godine, najranije. Tek sada, s početkom bitke, ali nekoliko sedmica unaprijed, Powell je istinski zabrinut za tempo diplomatske akcije nadajući se, čini se, da će dobiti drugu rezoluciju UN-a koja odobrava upotrebu sile prije nego što trupe započnu napad.
Jasno je da je tempo američkih ratnih priprema, a ne političko okruženje u Ujedinjenim nacijama ono što je oblikovalo strategiju administracije u posljednjih nekoliko mjeseci. Do sada je Bijela kuća bila u mogućnosti da sakrije ovu temeljnu stvarnost jer je toliko očiju bilo usmjereno na razvoj događaja u New Yorku. Međutim, kada borbe počnu, potpuni cinizam i lažljivost američke strategije brzo će postati očigledni, što će dodatno okrenuti svjetsko mišljenje protiv Sjedinjenih Država.
Michael T. Klare je profesor studija mira i svjetske sigurnosti na Hampshire College u Amherstu, Mass., i autor Ratovi resursa: Novi krajolik globalnog sukoba (Knjige o sovi / Henry Holt).
[Ovaj se članak prvi put pojavio na www.tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu i autora Kraj kulture pobjede.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati