Izvor: Undark
Sgradi se nauka o hrabrom radoznalom istraživanju svijeta prirode. Zadivljujući skokovi mašte i uvida - zajedno sa laserskim fokusom na empirizam i eksperimentisanje - doveli su do bezbrojnih čuda uvida u rad univerzuma u kojem se nalazimo. Ali kultura koja slavi, podržava i nagrađuje odvažnu mentalnu smelost to je obeležje nauke da je u opasnosti od kolapsa pod brdom opreznog, nesklonog riziku, neradoznalog napredovanja koji samo teži da dobije grantove i odobravanje kolega.
I sam sam se susreo sa ovim problemom. Prije nekoliko godina, nakon što sam završio doktorat. u fizici, počeo sam postdoktorsko istraživanje proučavajući kosmičke praznine, ogromne regije gotovo ničega koje dominiraju volumenom svemira. Nekoliko saradnika i ja koristili smo praznine da razumemo evoluciju kosmosa, a takođe smo bili fascinirani prazninama kao samim objektima. Međutim, kako sam se prijavljivao na poslove izvan tog postdoktorskog studija, više puta su mi stariji (i dobronamjerni) naučnici rekli da se trebam fokusirati na nešto drugo. Nešto više mainstream. Nešto sigurnije. (Danas, zahvaljujući upornoj odlučnosti mojih saradnika, analiza kosmičkih praznina sada je dio većine nadolazećih istraživanja galaksija.)
Moja iskustva nisu bila jedinstvena. Upoznao sam mnoge mlađe naučnike koji su dobili slične savjete, a stariji naučnici - sada kada sam među njihovim redovima - povjeravaju da je njihov glavni prioritet u postizanju delta: riječ u žargonu fizike koju ovdje koriste da upućuju na male, inkrementalne napretke njihovih trenutnih istraživanja. Oni tiho priznaju da sistem mandata, osmišljen da akademicima da slobodu da bezbedno istražuju nove pravce, retko služi toj svrsi.
Naravno, u nauci se može očekivati određena averzija prema riziku. Kako istraživačka polja sazrijevaju i naučnici beru sve više plodova s niskim visinom, problemi postaju teži, zahtijevaju više ljudi i više resursa za rješavanje. Takođe je lako upasti u zamku usklađenosti. Diplomirani studenti rade na problemima koje njihovi savjetnici smatraju zanimljivim, gotovo uvijek ispitujući konkretan podproblem mnogo većeg domena; mlađi naučnici, pod pritiskom da udovolje starijim naučnicima koji donose odluke o grantovima i mandatima, odlučuju se za mala, postepena unapređenja postojećeg znanja u odnosu na rizične, visoko isplative istraživačke linije; čak i stariji istraživači imaju tendenciju da biraju pravce istraživanja koje će njihovi vršnjaci odobriti.
Realnost trenutne klime finansiranja grantova također igra ulogu. Postaje sve teže dobiti federalni grant. Prema podacima Nacionalne naučne fondacije godišnji izveštaj o oceni zasluga, tokom većeg dijela protekle decenije agencija je finansirala oko 20 posto istraživačkih prijedloga koje dobije, dole od otprilike 30 posto 1990. godine. Dvije trećine svih dodijeljenih grantova ide istraživačima koji su više od 10 godina nakon doktorata, a prijedlozi ovih viših istraživača su prihvaćeni po višoj stopi od onih mlađih naučnika, od strane oko 5 procentnih poena.
Oštra konkurencija je postavila teren za kulturni pomak od „Koji problemi me zanimaju?“ na "Koji problemi će vjerovatno biti finansirani?" Jer bez finansiranja, sposobnost za naučnika da baviti se naukom postaje ozbiljno ograničen.
Ova kultura averzije prema riziku dovodi samu nauku u opasnost. Inkrementalni pristup naučnim studijama – gde velike saradnje troše ogromne količine novca da unaprede postojeće znanje do većeg stepena preciznosti – može kratkoročno dobiti bespovratna sredstva jer je to sigurna opklada, ali se ne može održati na duži rok. Na kraju, kreatori politike i javnost će izgubiti interesovanje za nauku i odvojiti se od onoga što nauku čini tako prosvetljujućom i privlačnom: naime, otkrića.
Kako bi spriječili da nauka postane još jedna birokratija koja postoji samo da bi se ovekovečila, naučnici moraju početi s promjenama na kulturnom nivou.
Prvi korak je nagrađivanje rizika. Moramo dozvoliti naučnicima da prave greške – da istraže zanimljive smjerove istraživanja i ne pronađu ništa vrijedno. Ovo važi dvostruko za mlađe naučnike. Potrebna im je sloboda da iskoriste svoje svježe perspektive da pronađu nove smjerove istraživanja koje su stariji naučnici možda previdjeli. Rizične opklade možemo nagraditi slaveći nulte rezultate i nerezultate isto koliko i velika otkrića. Na kraju krajeva, oba puta vode ka novom znanju, što je činjenica koja nije ni približno prepoznata.
Rizik možemo potaknuti zapošljavanjem i promoviranjem mlađih naučnika koji rade nešto novo, čak i ako nisu imali sreće da se to isplati. Sve dok istraživač pokazuje zdravu namjeru, trud i jasnoću uvida – obilježja velikog naučnika – treba ga uzeti u obzir za nagrade, pozicije i prestiž.
Također možemo nagraditi rizik u procesu prijedloga granta. Prema izvještaju o ocjeni zasluga NSF-a, očekuje se da službenici programa koji na kraju daju preporuku za dodjelu ili odbijanje prijedloga granta uzmu u obzir, između ostalih faktora, „podršku visokorizičnim prijedlozima s potencijalom za transformativni napredak” prilikom vaganja svojih odluka. (To samo po sebi implicira da je rizičnost nešto čime se treba upravljati, a ne slaviti). Zaista, agencija čak podržava i neke mehanizme finansiranja koji su posebno dizajnirani da podstaknu istraživanja koja su visoko rizična i koja se isplati, a najistaknutiji je Program grantova ranog koncepta za istraživačka istraživanja ili EAGER. U protekloj deceniji, međutim, EAGER grantovi su iznosili samo 1 do 2 procenta dodijeljenog novca NSF-a za istraživanja. Zašto ne može biti 5 posto? Ili 50 posto? Šta nas sprečava? Strah od neuspjeha?
Ali, možda isto toliko važno, naučnici treba da upravljaju očekivanjima javnosti i kreatora politike. Već nekoliko decenija naučnici i njihovi zagovornici igraju opasnu igru odnosa s javnošću, u suštini nalažući nauku kao instituciju koja može Isporučiti društvo garantovana stopa povrata na datu investiciju. Nauka je neuredna i puna grešaka i ćorsokaka. Otkrivači svih vrsta ne znaju šta će dobiti dok sami ne izađu i potraže to. Moramo da se izjednačimo sa poreskim obveznicima da od naučnika ne treba očekivati da uvek daju obećavajuće nove rezultate. Moramo slaviti – i interno u naučnoj zajednici i u javnosti – takozvane neuspjehe koji također predstavljaju rast znanja.
Da bismo naučnicima dali samopouzdanje i podršku koji su im potrebni da naprave zaista velika nova otkrića, moramo navesti javnost da vidi nauku kao hrabri čin radoznalosti kakav ona jeste. A to je zaista veoma, veoma rizična stvar.
Paul M. Sutter je istraživač-profesor astrofizike na Institutu za napredne računarske nauke na Univerzitetu Stony Brook i gostujući istraživač na Flatiron institutu u New Yorku. Takođe je autor, voditelj i govornik.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati