Trenutno se suočavamo s najgorom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata, s više od 50 miliona ljudi raseljenih širom svijeta. Prema izvještaju UN-ove Agencije za izbjeglice (UNHCR) iz juna 2015. godine, “raseljenje širom svijeta dostiže najviši nivo svih vremena kako se rat i progon povećavaju”. Izvještaj UNHCR-a čak ukazuje na pogoršanje situacije u bliskoj budućnosti. “Svjedoci smo promjene paradigme, nekontroliranog klizanja u eru u kojoj razmjere globalnog prisilnog raseljavanja, kao i potrebna reakcija sada očito prevazilaze sve što smo ranije vidjeli”, rekao je visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Guterres.
Ogorčenje javnosti je vjerovatno vršilo pritisak na njemačku kancelarku Angelu Merkel da dopusti desetine hiljada izbjeglica u Njemačku tokom posljednjih sedmica i da odredi dodatni budžet od 6.7 milijardi američkih dolara (6 milijardi eura) za izbjeglice. Njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière procjenjuje da bi ove godine u Njemačku moglo stići 800,000 izbjeglica.
Nažalost, njemačka vlada nije toliko simpatična prema izbjeglicama kao što bi njeni nedavni postupci mogli sugerirati. Zapravo, njemačke koalicione stranke odlučile su se pridržavati Dablinske konvencije koja, prema piscu WSWS.org Peteru Schwarzu, „drži izbjeglice podalje od Njemačke prisiljavajući države na vanjskim granicama Evropske unije (EU) da brinu o njih.” Bez obzira na to, impresivno je vidjeti prizore sažaljenja u Njemačkoj, gdje hiljade običnih ljudi dočekuju pristigle izbjeglice sa klicanjem i veseljem.
Prema njemačkom istoričaru Arnulfu Baringu, razlog zašto mnogi Nijemci žele činiti takva dobra djela „može se sagledati iu kontekstu zločina koje smo počinili, prije svega onih u nacističkom periodu“. (prevod autora) Tokom i nakon Drugog svjetskog rata, više od 60 miliona ljudi postalo je izbjeglicama u Evropi. Danas su mnogi ljudi u Njemačkoj svjesni činjenice da su ovu izbjegličku krizu izazvali njemački agresorski ratovi.
Rijetko se priznaje da je trenutna izbjeglička kriza na sličan način uzrokovana stalnim ratovima Zapada na Bliskom istoku i drugdje. U uvodniku New York Timesa 31. augusta stoji: “Korijeni ove katastrofe leže u krizama koje Evropska unija ne može riješiti sama: rat u Siriji i Iraku, haos u Libiji, neimaština i brutalni režimi u Africi.”
Prije nego što su koalicije predvođene SAD-om i UK vojno intervenirale u Iraku 2003. i Libiji 2011. godine, u ovim zemljama nije bilo većih izbjegličkih kriza. U stvari, obje intervencije su pokrenule velike krize koje su dodatno pogoršane politikom zavadi pa vladaj koju su kasnije nametnule zapadne sile. Danas su iračka i libijska država praktički propale šaljući tokove izbjeglica (vidi Zollmann, State-Ending, TeleSUR, 2014; Tormenting Libya, TeleSUR, 2015).
Kako je izvijestio Adam Johnson iz medijske organizacije FAIR, SAD su također intervenirale u sirijskom građanskom ratu, “najviše naoružavanjem, financiranjem i obukom snaga protiv Assada”. To znači da je američka vlada podržala "pobunjenike" koji u stvari nisu bili ništa manje nasilni od režima koji su trebali zamijeniti. Ova politika je "usputno usmjerila oružje prema ISIS-u, a ne slučajno uskladila Slobodnu sirijsku vojsku koju podržava CIA s Al Kaidom", piše Johnson.
Otvorene i prikrivene intervencije u Iraku, Libiji i Siriji vođene su kršenjem Povelje UN-a i stoga predstavljaju agresorske ratove. Tokom Nirnberškog tribunala, tokom kojeg su osuđeni njemački nacisti, sudije su došle do zaključka da „agresorski rat“ „sadrži u sebi nagomilano zlo cjeline“. Prema ovoj pravnoj presudi, za sve njihove ishode odgovorni su pokretači agresorskih ratova. Sudije su utvrdile ovo pravno obrazloženje jer su patnja i razaranja uzrokovana nacističkom Njemačkom, uključujući holokaust, masovna ubistva, bezobzirno razaranje, glad i raseljena lica, zapravo proizašla iz Drugog svjetskog rata, odnosno njemačkih agresorskih ratova (ovo je o kojoj se govori u knjizi pokojnog pravnika Michaela Mandela, Kako se Amerika izvlači s ubistvom, 2004.).
Ako primijenimo ovu logiku, mogli bismo ići toliko daleko da tvrdimo da je trenutna izbjeglička kriza na sličan način podstaknuta zapadnim agresivnim ratovima. Stoga je ključno ispitati naš militarizam kao osnovni uzrok problema. Stoga više ne možemo tvrditi da je pitanje izbjeglica nastalo daleko, ali trebamo pomjeriti fokus bliže kući.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati