Zabavno je vidjeti koliko su mediji establišmenta željno pozdravili knjigu Stivena Pinkera iz 2011. Bolji anđeli naše prirode: Zašto se nasilje smanjilo,[1] što objašnjava ne samo da je „nasilje u opadanju već dugi vremenski period“, već i da „možda živimo u najmirnijoj eri u postojanju naše vrste.“[2] Profesor na Odsjeku za psihologiju na Univerzitetu Harvard od 2002. godine i dvostruki finalista Pulitzerove nagrade u kategoriji opšte publicistike,[3] Pinkerova simpatična tema poklapa se sa trenutnim angažmanom dobitnika Nobelove nagrade za mir u ratovima na najmanje četiri odvojena kontinenta (Azija, Afrika, Evropa i Južna Amerika); njegovo djelimično povlačenje sa žaljenjem iz invazijskog i okupiranog Iraka; njegov pobjednički završetak rata u Libiji 2011. godine; njegovo nagomilavanje i prijetnje uključivanjem u još veće ratove sa Sirijom i Iranom, koji su već u toku uz agresivne sankcije i niz tajnih akcija;[4] njegova polutajna i sve šira upotreba daljinski upravljanih zračnih topovnjača i odreda smrti u globalnim operacijama ubijanja;[5] i njegovu deklaraciju o pravu da se ubije bilo koja osoba bilo gdje iz razloga „nacionalne sigurnosti“ – čime se cijeli svijet službeno pretvara u zonu slobodne vatre u SAD-u.6] Režim Baracka Obame, a prije njega Bush-Cheneyjev režim, također su podržavali i štitili izraelsko eskalirano etničko čišćenje Palestinaca, a neprijateljske akcije i prijetnje SAD-a koje uključuju Iran i Siriju usko su usklađene s onima Izraela.
Dok je po Pinkerovom mišljenju postojao “dugi mir” od kraja Drugog svjetskog rata,[7] iU stvarnom svijetu došlo je do niza dugih i razornih američkih ratova: u Koreji (1950-1953), Vijetnamu, Laosu i Kambodži (1954-1975), Iraku (1990-), Afganistanu (2001- ili, vjerovatno , 1979-), Demokratska Republika Kongo (1996-), uz veliku direktnu umiješanost američkih klijenata iz Ruande (Paul Kagame) i Ugande (Yoweri Museveni) u velikim ubistvima u Kongu; i izraelski ispadi u Libanu (1982. i 2006.), da spomenemo samo neke. Bilo je i veoma smrtonosnih ratova u Iranu, koji je napao Irak Sadama Huseina (1980-1988), uz podršku i podršku Zapada. A uz stimulativni izgovor 9. septembra, američki politički i "odbrambeni" establišment je bio u stanju da proglasi globalni "rat protiv terorizma", otvoren i koji je još uvek u toku, kako bi osigurao da "dugi mir" neće biti prekinut sukobom koji je zadovoljio Pinkerove standarde za pravi rat.
U istom vremenskom okviru kada i Pinkerov „Novi mir“, za koji se tvrdi da je započeo raspadom sovjetskog bloka, Varšavskog pakta i samog Sovjetskog Saveza (1989-1991), također smo svjedočili nemilosrdnoj ekspanziji SAD-a. -predvođen NATO blok, njegov rat iz 1990-ih i raspad Jugoslavije,[8] njegovo prihvatanje novih odgovornosti "van područja" za "sigurnost",[9] njegovo stalno povećanje članstva sa 16 na 28 država, uključujući baltičke i bivše istočnoevropske satelite Sovjetskog Saveza, i rastuće okruženje SAD i NATO-a i prijetnje Kini i Rusiji.10] I tokom prve decenije 21. veka, Sjedinjene Države su otvoreno krenule u sistematsku upotrebu "pojačana ispitivanja" (tj. mučenje) i često pribjegavanje "izvanrednim izručenjima" koja zarobljenike šalju klijentima sklonim mučenju radi nekih ne tako anđeoskih radova.11]
Pinkerov standard za prekid „Dugog mira“ bio bi rat između „velikih sila“, a istina je da glavne sile Osovine i savezničke sile koje su se međusobno borile tokom Drugog svetskog rata nisu ratovale među sobom od 1945. Ali Pinker nastavlja ovu liniju razmišljanja još dalje: on tvrdi ne samo da „demokratije izbjegavaju međusobne sporove“, već i da „teže da se drže podalje od sporova u svim segmentima“, (283), ideju koju on naziva “Demokratski mir.”12] (278-284) Ovo će sigurno biti iznenađenje za mnoge žrtve američkih atentata, sankcija, subverzija, bombardovanja i invazija od 1945. godine.13] Za Pinkera, nijedan napad na manju silu od strane jedne ili više velikih demokratija ne računa se kao pravi rat ili pobija „demokratski mir“, bez obzira koliko ljudi umre.
„Među respektabilnim zemljama“, piše Pinker, „osvajanje više nije opcija koja se može zamisliti. Političar u današnjoj demokratiji koji je predložio osvajanje druge zemlje bio bi dočekan ne kontraargumentima, već zbunjenošću, sramotom ili smijehom.” (260) Ovo je krajnje glupa tvrdnja. Vjerovatno, kada su George Bush i Tony Blair 2003. poslali američke i britanske snage da napadnu Irak, svrgnuli njegovu vladu i zamijenili je vladom koja je djelovala prema zakonima koje je izradila privremena vlast koalicije, to se nije računalo kao "osvajanje", jer ovi lideri nikada nije izjavio da su pokrenuli rat da bi “osvojili” Irak, već “razoružati Irak, osloboditi njegov narod i odbraniti svijet od ozbiljne opasnosti.”[14] Koji osvajač je ikada za svoj cilj proglasio nešto drugo osim samoodbrane i zaštite života i tijela? Na osnovu ovakvih uređaja počivaju Pinkerovi “Dugi mir”, “Novi mir” i “Demokratski mir”. (Pogledajte “Masiranje brojeva” u nastavku.)
I upravo u ovakvoj vrsti konteksta Pinker ubacuje svoju temu „nježne trgovine“ promicanjem takozvane ideje „mira u zlatnom luku“ – da „nijedne dvije zemlje s McDonald'som nikada nisu ratovale“. “Jedini nedvosmisleni” izuzetak koji može nazvati dogodio se 1999. godine, “kada je NATO nakratko bombardovao Jugoslaviju”. (285) U krajnjoj napomeni on pominje da je „raniji marginalni izuzetak bio američki napad na Panamu 1989.“, ali on odbacuje ovaj američki rat kao previše beznačajan da bi dobio ocjenu – „njegov broj smrtnih slučajeva pada ispod minimuma potrebnog za rat prema standardnu definiciju,”[15] iako prema Povelji UN-a i međunarodnom običajnom pravu, u ovoj nedvosmislenoj agresiji SAD-a na suverenu zemlju nije bilo ničeg ispod standarda. Ovdje kao i na mnogim drugim mjestima, Pinker bira procijenjeni broj mrtvih koji minimizira žrtve koje su nanijele SAD i koji se uklapa u njegovu političku agendu.16]
Pinker usputno spominje da je mir među divovima nakon Drugog svjetskog rata vjerovatno bio rezultat ogromne cijene ratova koji bi mogli uključivati nuklearnu razmjenu – a proširio se i na Sovjetski Savez tokom njegovog života nakon Drugog svjetskog rata – ali njegovo objašnjenje se uglavnom fokusira na kulturnu evoluciju i biološke adaptacije Civiliziranih,[17] za razliku od neciviliziranih iz Trećeg svijeta. Zašto ova nova miroljubivost Civiliziranih ne zaustavlja njihove nasilne intervencije u inostranstvu, ne uspijeva objasniti. Isključivanje ratova protiv necivilizovanih iz njegove definicije “dugog mira” odražava veliku političku pristrasnost.
Pinker pripisuje osjećaj pojačanog nasilja višestrukim "iluzijama", od kojih je jedna, kako vjeruje, uzrokovana razvojem medija i drugih naprednih oblika komunikacije koji omogućavaju žurbu na mjesto krvavih događaja, te njihovo snimanje i prenošenje do svijetu. Kako je objasnio gostujući na CBS TV-u The Early Show sredinom decembra 2011: „Ne samo da možemo poslati helikopter sa filmskom ekipom na bilo koje problematično mjesto na svijetu, već je sada svako ko ima mobilni telefon instant reporter. Oni mogu da emituju snimke krvoprolića u boji gde god da se dogodi i mi smo toga veoma svjesni.”[18] Očigledno Pinker vjeruje da mediji pokrivaju svijet na nediskriminatornoj osnovi, izvještavajući o gvatemalskim seljacima koje je poklala njihova vojska, civilnim žrtvama američkog rata dronovima u Afganistanu, honduraškim demonstrantima koje je ubila njihova vlastita vojska, te mrtvim i povrijeđenim američkim vojnicima kao agresivno dok izvještavaju o civilnim demonstrantima ubijenim na ulicama Teherana, ili žrtvama sirijske vlade ili pokojnog Moamera Gadafija 2011. godine.19] Naivnost je zapanjujuća.
Pinkerovi “Dugi mir” i “Novi mir” i njihov navodni pad nasilja ne samo da se poklapaju s brojnim i tekućim napadima divova na patuljke, ogromnom ekspanzijom oružja i novim “procvatom” mučenje,[20] ali teče paralelno sa povećanjem strukturalni nasilje globalnog klasnog rata koji je rezultirao rastućom nejednakosti unutar i između zemalja, sistematskim oduzimanjem ogromnog broja, široko rasprostranjenom zapljenom zajedničkih dobara, velikim migracijama, rastućim gradovima sirotinjskih četvrti, povećanim etničkim tenzijama i antiislamskim žarom, namjerno podstaknutim u problematično, prijemčivo okruženje, masovno zatvaranje manjinskog stanovništva i glasnije opozicione snage i kod nas i u inostranstvu.21] Ovo ne predstavlja „nasilje“ u Pinkerovom računovodstvenom sistemu.
Pinkerov “Hladni rat”
Iako Pinker pokriva veliki dio terena od najranijih ljudi do danas, s brojnim brojkama i naučenim citatima, Bolji anđeli je u velikoj mjeri ideološko djelo, s predrasudama koje se otkrivaju na svim nivoima – izvorima, jeziku, okvirima, istorijskom i političkom kontekstu i sadržaju – i na svim temama.
Razmotrimo ovaj primjer:
Pomislili biste da je nestanak najteže prijetnje u istoriji čovječanstva [tj. nuklearni rat NATO-a i Varšavskog pakta] izazvao bi uzdah olakšanja među komentatorima svjetskih poslova. Suprotno predviđanjima stručnjaka, nije bilo invazije sovjetskih tenkova na Zapadnu Evropu, nije bilo eskalacije krize na Kubi ili Berlinu ili na Bliskom istoku do nuklearnog holokausta. Gradovi svijeta nisu isparili; atmosfera nije bila zatrovana radioaktivnim padavinama ili zagušena krhotinama koje su zatamnile sunce i poslale homo sapiens put dinosaurusa. I ne samo to, ujedinjena Njemačka se nije pretvorila u četvrti rajh, demokratija nije otišla putem monarhije, a velike sile i razvijene nacije nisu zapale u treći svjetski rat nego u dugi mir, koji je sve duži. . (295)
Ovo je naravno retorika, ali je zasićena političkom pristrasnošću, slamnatim osobama i bukvalnim greškama: nuklearna ratna prijetnja nije nestala, a dva grada svijeta su ispario, sa četvrt miliona civila ubijenih u dva brza udara, ali to je uradila Pinkerova matična država, baš kao što nuklearni rat ostaje „na stolu“ i nuklearno oružje i dalje je sastavni dio arsenal Sjedinjenih Država, NATO-a, Izraela i Indije (posljednji zaštićen izvan Ugovora o neširenju nuklearnog oružja novim “strateškim partnerstvom” između Sjedinjenih Država i Indije od jula 2005.22])—i sve uprkos obećanju Sjedinjenih Država i ostale četiri izvorne države nuklearnog oružja iz 1968. da će raditi na eliminaciji nuklearnog oružja.[23]
Pinker je također pogrešno informiran da su “prognozanja stručnjaka” bila da će sovjetski tenkovi okupirati Evropu – on brka mišljenje stručnjaka i hladnoratovsku propagandu. Sovjetski Savez je bio razoren tokom Drugog svetskog rata i tražio je zajmove od Sjedinjenih Država u posleratnim pregovorima; bio je konzervativan i oprezan međunarodni akter i nije imao nuklearno oružje do 1949. I sam John Foster Dulles je primijetio da „ne poznajem nijednog odgovornog visokog zvaničnika, vojnog ili civilnog... koji vjeruje da Sovjeti sada planiraju osvajanje otvorenom vojnom agresijom“ (tj. preko Pinkerove „invazije sovjetskih tenkova na Zapadnu Evropu“). [24] Pišući 1946-1947, američki državni sekretar James F. Byrnes očito nije očekivao nikakve sovjetske vojne napade na zapadnu Evropu.25] On, Dulles i drugi zvaničnici su uglavnom bili zabrinuti zbog sovjetskog političkog uticaja na zapadnu javnost, lokalne lidere, i „infiltraciju“ i „subverziju“, čemu su se suprotstavljali novcem, oružjem, sporazumima sa lokalnim vođama i sopstvenim „infiltratorima“ i "subverzija." Malo je, ako ikakvih pravih stručnjaka, očekivalo da će se nastala Savezna Republika Njemačka pretvoriti u “četvrti Rajh”, ali neki su možda bili iznenađeni kada su Sjedinjene Države i Zapadna Njemačka narušeno rano obećanjes Mihailu Gorbačovu i njegov ministar vanjskih poslova Eduard Shevarnadze početkom 1990 da se ne proširi NATO dalje u istok, u zamenu za prećutno pristanak Moskve na ponovno ujedinjenje Istočne i Zapadne Nemačke kasnije 1990. godine.[26] Pinker propušta da razgovara o ovom razvoju koji ugrožava mir, pa čak ni da spomene postojanje rano obećanje Moskvi. Zaista, on komentariše da ponovno ujedinjenje Njemačke i širenje NATO-a “nisu imali primjetan učinak na Dugi mir među razvijenim zemljama, a nagovještavalo je Novi mir među zemljama u razvoju”. (674)
U drugom očitom prikazu internalizirane hladnoratovske ideologije, Pinker piše da je „romantični, militarizirani komunizam inspirirao ekspanzionističke programe Sovjetskog Saveza i Kine, koji su htjeli pružiti ruku pomoći dijalektičkom procesu kojim će proletarijat ili seljaštvo pobijediti buržoazije i uspostaviti diktaturu u zemlji za zemljom. Hladni rat je bio proizvod odlučnosti Sjedinjenih Država da zadrže ovaj pokret na nečemu blizu njegovih granica na kraju Drugog svjetskog rata.” (244-245) Dakle, kao što nijedan američki političar ne bi predložio „osvajanje“ druge zemlje, američki spoljnopolitički režim je bio striktno defanzivni, obuzdavajući ekspanzionističkog neprijatelja.
Ovo je orvelovska inverzija stvarne istorije, budući da ni Sovjetski Savez ni Kina nisu pokazivali nikakav „ekspanzionistički program“ nakon Drugog svetskog rata – Sovjetski Savez se nikada nije proširio izvan svojih posleratnih granica i naselja na Jalti. Dali su skromnu, uglavnom retoričku podršku ljevičarskim i antiameričkim snagama na distanci, ali Sjedinjene Države nisu samo planirale poslijeratnu imperijalnu ekspanziju tokom Drugog svjetskog rata u svojim strategijama „Grand Area“,[27] to zapravo učinio proširila se širom svijeta, jer se borila da obuzda autohtone nacionalističke, neovisne i socijaldemokratske pokrete, podržavajući kontrarevoluciju i brojne desničarske i autoritarne režime na svim kontinentima.28] Postoje važni javno dostupni dokumenti koji opisuju američke planove i programe za destabilizaciju, subverziju i zamjenu Sovjetskog Saveza,[29] i intervenirati kako bi oblikovali i preoblikovali Treći svijet na način koji bi Pinker sigurno nazvao subverzijom i razbijanjem demokratije ako se to može pripisati komunističkim silama.30] Ali Pinker ih ne pominje. A za Pinkera, Sjedinjene Države nikada nisu slijedile "romantičnu" ili sebičnu agendu tokom "Dugog mira" i nisu pružile "ruku pomoći" onima koji, poput Mobutua u Zairu, Ferdinanda Markosa na Filipinima, Suharta u Indonezija i Augusto Pinochet u Čileu podržali bi "slobodno [čak i korumpirano] tržište" i prava investitora. Sjedinjene Države su odgovorile samo na komunističke planove i prijetnje.
Ali Sovjeti nisu napravili nikakve daleke poteze koji bi se mogli porediti sa američkim svrgavanjem Mosadeha i uspostavljanjem šahovske diktature u Iranu 1953.31] njeni korejski i indokineski ratovi, njena bliska podrška indonezijskom vojnom puču i masakrima 1965.-1966., podrška južnoafričkim režimima aparthejda u Angoli, Namibiji i Mozambiku, kao i samoj Južnoj Africi (sjetite se uloge CIA-e u zarobljavanju i zatvaranje Nelsona Mandele), i njegovo veliko učešće u uspostavljanju vojnih i terorističkih režima u Brazilu, Čileu i širom Latinske Amerike u eri posle Drugog svetskog rata.32] U slučaju središnje uloge SAD-a u nasilnom rušenju demokratske vlade Gvatemale 1954., postojala je glasna tvrdnja zvaničnika i medija o sovjetskoj prijetnji, ali to je bila lažna propagandna paravan za želju da se kontroliše i uspostavi potpuno podređen klijent umjesto onog koji je osporio ogroman uticaj United Fruit Company na politiku.33] Ali u američkom establišmentu ideologija Hladnog rata, koju je Pinker internalizovao i ponavlja u cijeloj svojoj Bolji anđeli, Sjedinjene Države su jednostavno branile Slobodni svijet od komunističkog ekspanzionizma!
Imperijalizam koji nestaje, vojno-industrijski kompleks i institucionalni imperativi
Pinkerova izvanredna inverzija stvarnost u prikazivanju perioda posle Drugog svetskog rata kao „Dugi Pe
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati