Ljudsko tijelo nikada nije oslobođeno društvenih i istorijskih odnosa moći. Dugo nakon što mnogi pretpostavljaju da je istorija prošlost, ona živi i ostavlja tragove na telima.
Razmotrite ove dvije fotografije koje su objavljene na internetu:
Dvije mlade žene, ponosne na diplomu i sreću sa svojim bebama. Žena s lijeve strane dobila je toliko osuda zbog nepristojnosti, toliko poruka mržnje, pa čak i prijetnji, da je uklonila fotografiju; žena s desne strane bila je preplavljena poštom u kojoj se hvali kao ljepotica, Madona. Ovaj klasični američki rasizam nastavlja da utiče na borbu za reproduktivnu pravdu danas.
Kada je efikasna kontracepcija postala dostupna početkom 20. stoljeća, kombinacija pravne i ekonomske nejednakosti stvorila je dvostruki klasni standard u pristupu. Moderni kontraceptivi kao što su pesari i dijafragme prvi put su bili dostupni u evropskim socijalističkim i sindikalnim zdravstvenim klinikama, a bogati Amerikanci koji su putovali u Evropu krijumčarili su ih u SAD, gde je kontrola rađanja bila ilegalna.
Ubrzo su privatni liječnici smatrali da je isplativo svoje prosperitetne pacijente opremiti kontracepcijskim sredstvima i saznali su da mogu nekažnjeno kršiti zakone o kontroli rađanja. Radnička klasa i seoski Amerikanci nisu imali takav pristup. Članica Socijalističke partije Margaret Sanger, koja se obično smatra osnivačem modernog pokreta za kontrolu rađanja, došla je do ovog pitanja kroz svoj rad oko 1910. godine kao patronažna sestra. Pohađala je imigrantsku sirotinju u New Yorku, gdje su je majke molile za abortuse i, povremeno, za "prevencije" za koje su čule da se priča. Ubrzo su Sanger i drugi ljevičari, svojom klasnom analizom nejednakosti, pokrenuli pokret za kontrolu rađanja koji se brzo širio između 1914. i 1920. Ali isti problemi koji danas koče progresivne društvene promjene su ih sputavali: vjerski žar, neprijateljstvo prema ženskim pravima od oba Ljevica i desnica, nedostatak izborne demokratije. (Ovaj pokret je djelovao u vrijeme kada su sve žene, 95% afroameričkih muškaraca i veliki dio muškaraca imigranata bili lišeni prava glasa.)
Sanger je tražila podršku gdje god je mogla dobiti, a vidjela je dva potencijalna saveznika: liječnike i eugeniste. Lekari su pomogli pod uslovom da zadrže kontrolu nad kontrolom rađanja, što se ranije nije smatralo medicinskim problemom. Imajte na umu da nije potrebna medicinska obuka da bi se uklopila žena sa vaginalnom dijafragmom; svako bi mogao da nauči da ovo radi uz nekoliko sati treninga, i bez obzira šta uradite pogrešno, dijafragma vas ne može povrediti. Osim toga, to je artikal masovne proizvodnje i mogao je biti dostupan kao artikal bez recepta po niskoj cijeni, poput kondoma, koji su bili dostupni, legalni i jeftini. Umjesto toga, medikalizacija kontracepcije radila je na sprječavanju pristupa siromašnima, a to je zauzvrat dodatno ojačalo američku nejednakost.
Jednako štetan bio je i savez sa eugenikom. Ova pseudonauka o uzgoju ljudi predstavljala je konsenzus razmišljanja početkom 20. stoljeća, iako je počivala na onome što sada znamo da je pogrešna genetika. Tokom 1920-ih eugenika je bila obavezan predmet na mnogim američkim univerzitetima. Američki intelektualci su propovijedali da su obojeni ljudi i katolički i jevrejski imigranti genetski inferiorni; jedan od mojih omiljenih primjera ovakvog razmišljanja bio je uobičajeni stav u to vrijeme da Kinezi i Japanci nisu u stanju da se obrazuju. Eugenisti su u pokretu za kontrolu rađanja vidjeli priliku da smanje broj ovih podređenih grupa, dok su se Sanger i njeni saveznici nadali da će podrška eugenista pomoći cilju kontrole rađanja. Na kraju, ta podrška je malo pomogla njenom cilju, pogotovo jer je eugenika promovirala krajnje reakcionarne ideje o autonomiji žena.
Ali savez za kontrolu rađanja/eugenika proizveo je barem jednu izuzetno negativnu posljedicu: strah od kontrole rađanja kod obojenih ljudi. U to vrijeme, ovaj strah je bio razumljiv, iako su svi progresivni afroamerički lideri podržavali kontrolu rađanja.
Budući da sam ja bio istoričar koji je prvi otkrio i pisao o ovom nesvetom savezu, u mojoj istoriji politike kontrole rađanja, mene je lično proganjala ova istorija. Prvo, 1980-ih, zagovornici planiranog roditeljstva osudili su me zbog razotkrivanja saveza o kontroli rađanja sa eugenistima, jer su branili Margaret Sanger. (Čežnja za herojima koji moraju biti savršeni uvijek je problem za istoričare poput mene. Dio zadatka istoričara je da jasno stavi do znanja da čak i najveći heroji imaju mane i da ne mogu izbjeći ograničenja svog miljea.) Drugo, počevši od u. 1990-ih, kršćanska desnica citira moje spise kako bi dokazala da je kontrola rađanja “rasistička zavjera”. (Ovo je naravno licemjerje, budući da je rasizam široko rasprostranjen na američkoj desnici.) Danas desnica ubrizgava ovu nepoštenu poruku u mnoga siromašna naselja putem velikih — i skupih — bilborda koji prikazuju slike djece uz prateći tekst: „Najopasnije mjesto jer je afroamerička beba u maternici.” U latino naseljima natpisi su glasili: "El lugar mas peligroso para un latino es el vientre de su madre."
Eugenisti su preferirali sterilizaciju od kontracepcije jer je ona bila trajna i lišila žene mogućnosti da same odlučuju. Mnogo prije nego što su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, američke državne i savezne vlade izvršile su masovnu prisilnu sterilizaciju obojenih ljudi. Tokom 1920-ih, oko 64,000 navodno "genetski defektnih" ljudi bilo je prisilno sterilizirano. U Portoriku između 1930-ih i 1970-ih godina, jedna trećina svih žena je sterilizirana. To je postignuto uz malo sofizma od strane tamošnje katoličke hijerarhije koja je nastavila da se protivi kontracepciji, ali je odobravala sterilizaciju. Sterilizacija je izokrenula klasne dvostruke standarde: bijele žene srednje klase koje su željele sterilizaciju nisu je mogle dobiti sve dok ne rode "tačan" broj djece; dok su siromašne žene, posebno Afroamerikanke i američki Indijanci, bile prisilno sterilizirane, od njih se često tražilo da potpišu dozvole dok su na porođaju, ili kao uslov za zadržavanje socijalne pomoći ili posla.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka pokret za oslobođenje žena borio se protiv ove klasne i rasne nepravde. Socijalističko-feminističko krilo tog pokreta shvaćalo je ne samo da su siromašni često imali poteškoća da dobiju kontracepciju, već i da je mogućnost rađanja i odgajanja djece u zdravlju i sigurnosti sama po sebi klasna privilegija. Koalicija socijalističkih feministkinja – uključujući Nacionalnu crnačku feminističku organizaciju, Portorikansku socijalističku partiju, Young Lords i Nacionalnu žensku zdravstvenu mrežu – formirala je Komitet za prava na pobačaj i protiv zloupotrebe sterilizacije. Razvio je program reproduktivne pravde koji danas zaslužuje našu pažnju. Njegov osnovni princip je bio da “izbor” mora uključivati pravo na rađanje kao i na nerađanje djece. Štaviše, da je pravo na bezbedno rađanje dece i mogućnost njihovog održavanja u dobrom zdravlju jednako reproduktivno pravo žena koliko i sloboda upuštanja u seksualne odnose bez rađanja dece. Kao što je Carol McDonald iz Planned Parenthood nedavno istakla, reproduktivna pravda mora uključivati podizanje crnih sinova bez straha da će ih policija ubiti.
U ovoj etici možemo vidjeti ne samo utjecaj pokreta za kontrolu rađanja, uključujući pokret za prava na abortus, već i utjecaj Nacionalne organizacije za prava blagostanja, važne grupe pokreta žena iz 1960-ih. Predvođene prvenstveno crnim majkama, njihove kampanje počivale su na pretpostavci da je podizanje djece ljudsko pravo i da je rad na odgoju djece društveno neophodan rad koji treba poštovati i podržavati.
To je etika koja nam je potrebna ako želimo ublažiti nejednakost ukorijenjenu u današnju situaciju reproduktivnog zdravlja. Ako reproduktivni izbor treba da bude pravo, a ne privilegija elite, on se mora posmatrati kao deo sveukupnog programa ukidanja rasizma i ublažavanja nejednakosti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati