In svoj članak o novoj Trumpovoj inicijativi da uhapse roditelje osumnjičene da su uz pomoć krijumčara dogovorili dovođenje svoje djece u Sjedinjene Države, The New York Times izvijestio je o Joseu, čovjeku iz Salvadora. Prije više od 10 godina, on i njegova supruga emigrirali su u Sjedinjene Države, ostavljajući svog malog sina Henryja na brigu rođacima. Kada je Henry postao tinejdžer, članovi lokalne bande počeli su mu prijetiti zbog odbijanja da im se pridruži. U strahu za život svog sina, José je poslao novac u svoju domovinu i dogovorio da Henry bude prokrijumčaren preko američko-meksičke podjele.
„Nemoguće je bez pomoći“, izjavio je José, misleći na naporan put preko kopna do Sjedinjenih Država. “Moj sin nije znao put i bilo je opasno. Bio sam zabrinut“, priznao je, „ali moja veća briga je bila da moj sin neće biti siguran u El Salvadoru. Ostati tamo bilo bi fatalno.” A pustiti ga da ostane tamo – da José ne bi pružio sredstva da pomogne Henryju da pronađe put do sigurnosti u Sjedinjenim Državama – predstavljalo bi napuštanje njegovih roditeljskih obaveza.
Uskratiti Joséovo pravo da zaštiti svog sina pomažući mu da emigrira na sigurno je jednostavno okrutno. Kao Michelle Brané, direktorica programa za prava migranata i pravdu u Ženska komisija za izbjeglice, ističe, administracija “kažnjava roditelje zbog pokušaja spašavanja života svoje djece”. To je okrutnost koja se često maskira pozivanjem na navodnu svetost zakona – i na potrebu da se on podržava.
Šef američkog Ministarstva domovinske sigurnosti (DHS) i penzionisani marinski general John Kelly objašnjava, na primjer, da njegova agencija ima “obavezu da osigura da oni koji se zavjere da krše naše zakone o imigraciji to ne čine nekažnjeno.” Kao što je to često bio slučaj sa takvim represivnim mjerama – preduzmite napori države da zaustavi "trgovinu ljudima"— zvaničnici ih opravdavaju time što se postavljaju kao čvrsti, vrli zaštitnici nevinih. Jennifer Elzea, zamjenica sekretara za štampu DHS-ovog Službe za imigraciju i carinu (ICE), na primjer, izjavljuje da oni “koji su djecu doveli direktno u opasnost povjeravajući ih nasilnim kriminalnim organizacijama će odgovarati.”
Američki zvaničnici ponekad priznaju teške okolnosti koje primoravaju ljude da napuste Centralnu Ameriku, posebno zemlje njenog takozvanog sjevernog trougla (El Salvador, Gvatemala i Honduras), i dođu u Sjedinjene Države. U svom svjedočenju prošlog mjeseca pred Komitetom za aproprijacije Predstavničkog doma, na primjer, Govorio je vršilac dužnosti direktora ICE Thomas Homan o radu agenata ICE-a: „Oni su profesionalci za provođenje zakona, ali imaju srca. Da li se osjećaju loše zbog onoga što se dešava u Centralnoj Americi? Da. Bio sam u Centralnoj Americi, te zemlje nisu tako lijepe kao Sjedinjene Države, mnogo su ljepše i ne mogu kriviti nikoga što želi doći ovdje.”
Homan, međutim, krivi one koji su postupili u skladu sa svojim željama i emigrirali u Sjedinjene Države van službenih kanala: „Ne možete htjeti biti dio ove zemlje i ne poštovati ove zakone. Ne možete imati oba načina. Ako želite da budete dio ove zemlje, slijedite zakon, poštujte zakon i mi ćemo to prihvatiti. Ali ne možete imati oba načina. Ne možete reći, želim da budem dio najveće zemlje na svijetu, ali želim da ignorišem njihove zakone. Ne možete imati oba načina. To nije Amerika u kojoj sam odrastao.”
Amerika u kojoj je Homan odrastao bila je i ostala zemlja koja pruža malo ili nimalo smislenih pravnih kanala za one koji bježe od nesigurnosti i nasilja svakodnevnog života na mjestima kao što je Henryjeva domovina da bi migrirali u Sjedinjene Države. To je, naravno, i zemlja čija je vlada prekršila sve vrste zakona (uključujući svoje) u provođenju svoje politike u inostranstvu, ne samo u El Salvadoru, koja je mnogima zagorčala život.
U tom smislu, pozivanje na zakon od strane direktora ICE-a je prazno — barem u odnosu na sugestiju da postoji izvodljiv pravni put za ljude poput Henryja da migriraju u Sjedinjene Države. U isto vrijeme, Homanove riječi su od velikog značaja: one otkrivaju kako zakon često služi kao oruđe tlačitelja, kao zgodno oruđe za pravdanje nepravednih – u ovom slučaju, uskraćivanje prava na mobilnost u lice ugnjetavanja i uskraćenosti. Na kraju krajeva, šta je američki aparat isključivanja – ono što se službenim jezikom naziva granična sigurnost – osim instrumenta da se globalna sirotinja zadrži na njihovom mjestu (i izvan “naših”), dio projekta održavanja svijeta grube socioekonomske nejednakosti?
I Nisam mogao a da ne pomislim na ovo u svjetlu nove knjige koju sam nedavno pročitao: Radikalna vjera: Ubistvo sestre Maure od Eileen Markey. Naslov se odnosi na Maura Clarke, časna sestra Maryknoll brutalno ubijen u El Salvadoru od strane pripadnika vojske te zemlje koju podržava SAD u decembru 1980. Rođen i odrastao u radničkoj porodici u dijelu Rockaway njujorške općine Queens, Clark je radio kao katolički misionar u Centralnoj Americi za 20 godina, skoro svi u Nikaragvi za vreme Somozinog režima.
Markeyjeva prekrasna knjiga je višestruka – o imigraciji Iraca u Sjedinjene Države i asimilaciji, o transnacionalnim vezama raznih vrsta, te o katoličanstvu i crkvi promijenjenim doktrinarnim promjenama unutar same institucije i širim vjetrovima teologija oslobođenja. Štaviše, to je istorija revolucije i biografija žene koja se radikalizirala kroz život i rad sa siromašnima u Centralnoj Americi u okolnostima ekstremne političko-ekonomske i vojne represije. Ova iskustva su joj pomogla da uvidi da je „zakon“ na koji se pozivaju državni organi često oruđe nasilja, koje se koristi da se racionalizuje i podržava nepravedno, a samim tim i neophodnost vođenja politike definisane višim zakonima – posebno odanosti Bogu koji se solidariše sa siromašnima i njihovom borbom za pravedan svet.
U avgustu 1980. godine, nešto više od godinu dana nakon trijumfa revolucije u Nikaragvi, Clarkeova posvećenost ovim višim zakonima motivirala ju je da se preseli u Salvador, zemlju koju muče ogromna nejednakost, siromaštvo i sistematski zločini. Učinila je to sa strepnjom, znajući da bi mogla izgubiti život.
Njen potez bio je odgovor na jedan od dva poziva koja je Oscar Romero, nadbiskup San Salvadora orijentiran na socijalnu pravdu, uputio početkom godine. Prvi je bio otvoreno pismo predsedniku Džimiju Karteru tražeći prekid američke vojne i ekonomske pomoći Salvadoru, što bi, tvrdi Romero, "nesumnjivo pogoršalo nepravdu i represiju koju su pretrpjeli" oni koji se bore "za svoja najosnovnija ljudska prava". Drugi je bio šefu sestara Maryknoll da pošalje još časnih sestara.
U roku od nekoliko sedmica od objavljivanja pisma Carteru, koji nikada nije odgovorio, Romero će biti mrtav, ubijen od strane pripadnika odreda smrti uz podršku vojske dok je služio misu u San Salvadoru. Stanovnici najbogatijih kvartova glavnog grada proslavili su ubistvo te večeri, izvještava Markey, pucajući iz pušaka u zrak.
Clarke je stigao u El Salvador pod opsadom iznutra jer su njegove vladajuće porodice i brutalni vojni aparat iza njih počinili teška zvjerstva protiv narodnog pokreta u zemlji. „Smrt je bila posvuda“, piše Markey. “Tijela ljudi koje su ubili vojska i eskadroni smrti ostavljena su da trunu pored puta ili na poljima gdje su bačena – naredba sudije je bila potrebna prije nego što se tijelo moglo premjestiti.” Leševi su često bili užasno osakaćeni. Nedugo nakon što je stigla, Clarke će vidjeti zujake kako se hrane tijelima. "Izgleda neverovatno, ali to se dešava svaki dan", napisala je drugoj sestri Maryknoll.
Kako je blisko sarađivala sa ljudima u oblasti Chalatenango, Clarke i njegove kolege svećenici i časne sestre bili su pod sumnjom vojske kao saradnici gerilskih snaga u zemlji. Uskoro će uslijediti prijetnje smrću. U noći 2. decembra 1980. pripadnici salvadorske vojske presreo je Clarkea, sestru Itu Ford, sestru Dorothy Kazel i Jean Donovan, katoličku radnicu laiku, dok su se vozile blizu glavnog grada. Dan i po kasnije, njihova tijela su pronađena u plitkom grobu; dvije žene su pokazale znakove silovanja.
Kao odgovor, Carterova administracija je brzo obustavila svu pomoć El Salvadoru, da bi je vratila nekoliko sedmica kasnije nakon što je salvadorska vojna istraga oslobodila oružane snage zemlje svake umiješanosti u ubistva četiri žene. Markey pripovijeda da je jedno od posljednjih Carterovih radnji na vlasti bilo obnavljanje vojne pomoći, uz dodatnih 5 miliona dolara za borbu protiv ofanzive koju je pokrenula FMLN, El Salvadorova gerilska vojska, u januaru 1980. Tokom mračnih dana Reganove administracije , koji učinio sve što je u njegovoj moći da zaustavi ozbiljnu istragu ubistava i odbacio psovke što se tiče časnih sestara, američka podrška salvadorskoj vojsci se samo povećala.
Građanski rat u El Salvadoru će doći do 1992. godine dogovoreni kraj. Prema državnoj komisiji za istinu, više od 75,000 Salvadoraca izgubilo je živote tokom rata - velika većina njih u rukama države i njenih zastupnika.
Iako se mnogo toga dogodilo od tog vremena - ne samo transformacija FMLN-a u političku stranku koja sada upravlja državom - El Salvador ostaje zemlja obilježena višestrukim oblicima nasilja i nesigurnosti, primoravajući mnoge da migriraju u Sjedinjene Države. Sa jednom od najvećih stopa ubistava na svijetu—jedan podstaknut američkom deportacijom navodnih članova bande u El Salvador—to je opasna zemlja, posebno za mlade muškarce. Kombinovano sa destabilizujućih efekata sporazuma o „slobodnoj trgovini“. (DR-CAFTA) nametnut maloj zemlji prije više od jedne decenije od savez salvadorske elite i američke vlade, rezultiralo je situacijom koja mnogima život čini neodrživim. .
Apelacije na navodnu nepovredivost zakona kojim se legitimira vašingtonski aparat granične i imigracione policije prikrivaju ulogu Sjedinjenih Država u stvaranju faktora koji tjeraju ljude poput Henryja da bježe iz svojih domovina. To također zamagljuje kako masovni rast američkog aparata isključenja od sredine 1990-ih znači da većina onih koji traže utočište u Sjedinjenim Državama moraju da se oslone na krijumčare da bi stigli u zemlju. Zaista, povećane naknade krijumčarima – vjerovatno zbog povećane potražnje za njihovim uslugama – jedan su od “indikatora” uspjeha koje je tvrdila američka granična patrola u svoj planski dokument iz 1994. godine koji leži u osnovi struje policijska strategija odvraćanja.
Uveliko ograničavajući mobilnost ljudi koji se nađu u situacijama u kojima su njihova osnovna ljudska prava ugrožena – bilo direktnim nasiljem ili velikim siromaštvom – takozvana granična sigurnost i zakoni na kojima ona počiva sami su u suprotnosti sa ljudskim pravima. Oni su takođe sastavni deo nepravednog svetskog poretka. To je onaj u kojem relativno privilegirana globalna manjina manje-više lako prelazi nacionalne granice. U međuvremenu, siromašna i ugrožena većina je ili primorana da živi na mjestima gdje život u blagostanju nije održiv, ili su ilegalni u svojim naporima da zaobiđu sve strašnije prepreke koje privilegovani postavljaju kako bi spriječili njihovo kretanje.
U jednom od svojih posljednjih pisama prije nego što je ubijena, Maura Clarke je napisala: “Ljudska porodica će uvijek tražiti i žudjeti za oslobođenjem.” Upravo ta potraga i želja motiviraju napore mnogih roditelja da svoju djecu dovedu u Sjedinjene Države. A to je potraga i želja koju nijedan zakon ne može, niti treba da traži, da porekne.
Joseph Nevins predaje geografiju na Vassar koledžu. Među njegovim knjigama su Umiranje za život: priča o američkoj imigraciji u doba globalnog aparthejda (City Lights Books, 2008) i Operacija Gatekeeper and Beyond: Rat protiv “ilegala” i preinaka granice između SAD-a i Meksika (Routledge, 2010). Pratite ga na Twitteru @jonevins1
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati