Predsjednik Venecuele Hugo Chavez u četvrtak je razgovarao s građanima Venecuele uživo na nacionalnoj televiziji, osvrćući se na nedavne zdravstvene probleme s kojima se suočio, a koji uključuju tumor raka koji su uspješno uklonili medicinski stručnjaci u Havani na Kubi.
Obraćanje predsjednika Huga Cháveza venecuelanskom narodu:
"Polažem nadu na vrijeme. Njegova ogromna materica nosi više nade nego prošli događaji, a budući događaji će biti superiorniji od prošlih." Simon Bolívar.
Vrijeme i njegov tempo; vrijeme i mandati; vrijeme i njegov dizajn, kao što je navedeno u Ecclesiastesu, tjeraju me da pročitam ovo saopštenje venecuelanskoj naciji i međunarodnom javnom mnijenju, jer čekaju da saznaju o napretku u mom zdravstvenom stanju, budući da je prošlo nekoliko sedmica otkako je počelo da se pokazuje pogoršanje.
Nakon naše vrhunske turneje po Brazilu i Ekvadoru, između petog i sedmog dana prošlog juna, stigli smo na Kubu koja nam je uvijek pružala podršku da završimo turneju sa završetkom i potpisivanjem novih sporazuma o saradnji. Moram priznati da sam, što se zdravlja tiče, planirao samo da pregledam lijevo koleno, koje se skoro oporavilo od povrede koja se dogodila početkom maja.
Kroz svoj život uvijek sam činio jednu od onih grešaka koje bi se savršeno mogle uklopiti u kategoriju koju je neki filozof nazvao fundamentalnim greškama – zanemarivanje zdravlja i nerad na preglede i medicinske tretmane. Kakva zaista fundamentalna greška! Posebno u revolucionaru sa skromnim odgovornostima poput onih koje mi je povjerila revolucija prije više od 30 godina.
Bez obzira na navedeno, u srijedu uveče, 8. juna, u Havani, opet smo bili, sa Fidelom, sa takvim divom koji je prevazišao sva vremena i mjesta. Zasigurno Fidelu nije bilo teško primijetiti i neku nelagodu, pored mog lijevog koljena, koju sam pokušavao prikriti nekoliko sedmica. Raspitivao se o nelagodi, gotovo kao da je doktor; i ja sam dao svoje priznanje, skoro kao da sam pacijent. Iste noći nam je stavljen na raspolaganje cijeli medicinski iskorak koji je kubanska revolucija ostvarila za dobrobit svog naroda i za veći dio svijeta i započeo je set dijagnostičkih testova.
Stoga je pronađena strana masa u području zdjelice, što je dovelo do hitne operacije suočenih s nadolazećim rizikom od širenja infekcije. Bilo je to u subotu, 11. juna, vrlo rano ujutro, nekoliko sati prije čitanja obraćanja zemlji i svijetu, što je izazvalo brojne izraze solidarnosti, koji me ne prestaju ganuti svakog trenutka.
Nakon te operacije koja je u početku uspjela da drenira apsces, krenulo se sa intenzivnim antibiotskim tretmanom uz pozitivnu ocjenu, mislim pozitivno napredovanje, što je dovelo do značajnog poboljšanja. Ipak, uprkos opštem povoljnom napretku, tokom procesa drenaže i lečenja, pojavile su se neke za koje se sumnjalo da su do sada neotkrivene dodatne ćelijske mase.
Zbog toga je sproveden još jedan set specijalnih citokemijskih, citoloških, mikrobioloških i anatomskih patoloških studija i potvrđeno je postojanje apscesiranog tumora sa ćelijama raka. Zbog toga je bila neophodna druga operacija koja nam je omogućila da u potpunosti uklonimo navedeni tumor. Bila je to velika operacija bez komplikacija. Nakon toga, nastavio sam da se razvijam na zadovoljavajući način, dok primam dodatne tretmane za borbu protiv različitih pronađenih ćelija i na taj način idem ka svom potpunom oporavku.
U međuvremenu, pratio sam i nastavljam da budem informisan i komandujem o akcijama bolivarske vlade, u direktnom kontaktu sa potpredsednikom, druže Elíasom Jauom, i svim mojim vladinim osobljem.
Neizmjerno sam zahvalan na brojnim i entuzijastičnim izrazima solidarnosti koje su primili od venecuelanskog naroda i drugih sunarodnika, kao i od šefova država i vlada brojnih zemalja širom svijeta, uvjereni da su sva ta ljubav, sva ta solidarnost najvise energije koja pokreće i koja će pokretati moju spremnost da pobijedim u ovoj novoj bitci koju je život stavio ispred mene. I posebno sam zahvalan kubanskom narodu, kubanskoj naciji, Fidelu, Raulu, cijeloj toj medicinskoj legiji koja je bila ispred ove bitke na zaista uzvišen način.
Međutim, bio sam oštro svjestan određenog stepena tjeskobe i neizvjesnosti koji je bio neodoljiv ovih dana, ovih noći, u duši i tijelu venecuelanske nacije. Mislim da su mimo pokušaja manipulacije nekih poznatih sektora takva osjećanja bila i jesu neizbježna. One čine dio samog ljudskog stanja kojim je i priroda okružena, svojim okolnostima i mnogo puta se otrese, kao u ovom slučaju.
Od samog početka preuzeo sam svu odgovornost u vezi s striktnom brigom o istinitosti informacija koje treba dostaviti, na osnovu dvostrukog niza razloga – prvo, medicinsko-naučnog razloga i drugo, i sa najvećom, posebnom pažnjom od strane dno moje duše i savjesti, ljudski razum, razum ljubavi. Da budem precizniji; Razlog ljubavi.
Razgovarali smo nešto o prvom razlogu. Bio je to spor i pažljiv proces pristupa i dijagnoza, napretka i otkrića kroz nekoliko faza, gdje je primijenjen rigorozna naučna procedura, koja ne dopušta ni žurbi ni pritiska. Vrhovno pravilo koje upravlja ovim moćnim razumom je potpuna naučna verifikacija izvan bilo kakvih indicija i sumnji koje bi se mogle pojaviti.
Što se tiče razloga ljubavi, sada se osjećam obaveznim da vam se obratim duboko u sebi. U ovom trenutku se sećam 4. februara te gromoglasne 1992. Tog dana nisam imao izbora nego da se obratim Venecueli sa svog pada, sa puta za koji sam osećao da me vodi u ponor bez dna. Iz neke vrste mračne pećine moje duše, izronilo je "za sada"; nakon toga sam zaronio.
Takodjer, ti nesretni sati od 11. aprila 2002. pamte mi upravo sada. Zatim sam svom voljenom narodu Venecuele poslao i poruku napisanu iz pomorske baze Turiamo, gdje sam bio zarobljenik, srušeni predsjednik postao zarobljenik. Bilo je to kao bolno pjevanje sa dna drugog ponora za koje sam osjećao da me oteče u svom grlu i tone me, i potopio me.
Opet, u ovom novom vremenu nevolja i iznad svega, otkako mi je baš taj Fidel Castro, isti onaj iz Vojne kasarne Moncada, isti onaj iz Granme, isti onaj od Sijera Maestre, vječnog giganta, došao da mi da tešku vijesti o nalazu raka. Počeo sam moliti mog Gospodina Isusa; Bog mojih roditelja, kako bi rekao Simon Bolivar; Bogorodičina haljina, kako bi rekla moja majka Elena; duhovi savane, kako bi rekao Florentino Coronado, da mi daju mogućnost da razgovaram s tobom, a ne iz ponora ili mračne pećine ili noći bez zvijezda. Hteo sam da razgovaram sa tobom sa suncem zore koje osećam kako izlazi. Mislim da smo to postigli, hvala Bogu.
I na kraju, drage moje sugrađanke i zemljakinje; moje voljene kćeri i sinove; dragi moji drugovi; mladi ljudi, momci i devojke mog naroda; drage moje rodoljubice; moj narode, svi i jedini u mom srcu, kažem vam da to što želim da razgovaram s vama danas dok se još jednom spremam za povratak nema veze sa mnom, nego sa vama patriotski ljudi, dobri ljudi, sa vama.
Nisam želio i uopće ne želim da mi se pridružiš na bilo kojem putu koji vodi u bilo kakav ponor. Pozivam vas da nastavite zajedno, da se penjete na nove vrhove, "jer tamo su trešnje, na brdu i lijepa pjesma da se pjeva", kako nam od vječnosti priča narodni pjevač, naš dragi Ali Primera .
Hajdemo, dakle, s našim ocem Bolivarom, u prethodnici, da nastavimo penjanje do vrha, Chimborazo! Hvala bogu; hvala ljudi moji; hvala ti zivote moj. Do pobede uvek! Pobedićemo! Havana, ova voljena i herojska Havana, 30. juna 2011.
Kažem vam iz velike domovine, iz srca svoga, iz cijele duše, iz svoje vrhunske nade koja je nada naroda, sada i zauvijek. Živjet ćemo i pobijediti. Hvala vam puno. Do mog povratka.
Hugo Chavez Frias
Predsjednik Bolivarske Republike Venecuele
30 juni 2011
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati