Izvor: Organizing Upgrade
Hipoteza br. 1. Ne možemo razumjeti ove izbore ako ne počnemo sa priznavanjem potiskivanja birača: Od 2008. godine republikanska strategija se sve više fokusira na potiskivanje birača. Slabljenje, ako ne i evisceracija, Zakona o biračkim pravima bio je jedan značajan dio toga. U predvodstvu do 2020. republikanci su, pod Trumpom, to dodatno pogurali potkopavajući osnovno pravo glasa; otežavanje; podsticanje zastrašivanja; podrivanje američke pošte, dugi redovi za glasanje, manje birališta u crnim četvrtima, itd.
1.1 Dakle, ovi izbori su bili o rasizmu i revanšizmu: Politika ove rase nema nikakvog smisla osim ako se ne čini rasizam i revanšizam, traženje osvete. Trumpova poruka o navodnom održavanju Amerike velikom bila je poruka protiv tradicionalno marginaliziranog stanovništva, uključujući, ali ne ograničavajući se na Afroamerikance, neimigrante Latinoamerikanca, žene i imigrante sa globalnog juga. Tramp je nastavio da izaziva strah među belcima, dok je igrao na „kolonijalni mentalitet“ među nekim obojenim populacijama. Činilo se da je njegova poruka latino@ imigrantima implicirala da je glas za njega glas za to da oni imaju šansu da postanu 'bijeli'. Ali izbori su se odnosili na širi osjećaj revanšizma. Postojao je antikomunizam usmjeren na Kubu i Venecuelu. Bio je to i revanšizam usmjeren na promjenu rodnih uloga.
POSTOJI POKRET DESNOG KRILA
Hipoteza br. 2. Nema sumnje da postoji desničarski masovni pokret: Veliki dio američke ljevice pokušao je poreći ili dvosmisleno osporiti postojanje i snagu desni populista pokret. O tome se više ne može raspravljati. Ovaj pokret postoji i ima naoružano krilo. Zajedno sa otvoreno fašističkim grupama u svojoj srži. To je pokret protiv pobeda napretka 20. veka. Činjenica da se bilo ko mogao uvjeriti da je Bajden bio socijalista ne samo da ilustruje iracionalnost pokreta, već nas treba podsjetiti da Sandersu ne bi bilo lakše da je on bio kandidat. Desničarski pokret vidi sve progresivne reforme kao jednake socijalizmu. Dok su mnogi na ljevici upali u zamku da misle ili žele da je to istina, moramo biti u kontaktu sa stvarnošću i priznati da reforme u demokratskom kapitalizmu nisu jednake socijalizmu.
2.1 Trampovo glasanje je bilo glas protiv stvarnosti: Ovo je jedan od najtežih zaključaka sa ovih izbora. Suočeni s najgorom globalnom pandemijom od 1918-1919; u kojoj je potpuna nesposobnost Trumpove administracije bila prikazana, milioni su bili spremni živjeti u apsolutnom poricanju, mnogi od njih i dalje vjeruju da COVID-19 nije ništa drugo do loša gripa. Ovo odbacivanje stvarnosti prenosi se na druga područja, uključujući, ali ne ograničavajući se na, rasne odnose, vanjsku politiku i ekološku katastrofu. Ovo je pokret čiji slogan zaista treba da bude završni red komičara Džordža Volasa koji bi rekao: „Tako ja to vidim, i tako bi trebalo da bude“.
2.2 Svaki glas se mora prebrojati: U kontekstu masovnog potiskivanja birača, svaki glas mora biti prebrojan, bilo da je glas ponuđen lično, putem pošte ili u sandučićima. Nema ustavnog razloga da se prebrojavanje glasova zaustavi.
2.3 Ne postoji monolitni latinski@ glas; ima Latin@ glasača: izborni rezultati pokazuju da nema kohezivnog glasanja Latin@. Glasanje u Portoriku na Floridi, na primjer, nije imalo nikakve sličnosti s kubanskim ili venecuelanskim glasanjem. Razlozi zbog kojih su različite populacije došle u SAD i klasni karakter mnogih od onih koji su ovdje stigli, pomogli su u oblikovanju njihove politike. Trump je poigrao strah među mnogim latino imigrantima s Florida u vezi sa socijalizmom i komunizmom. To nije dobro funkcionisalo sa Portorikancima. Takođe su igrali na društveni konzervativizam među Chican@ glasačima u Teksasu. Iako je ovo bila lukava politika s Trumpove strane, mi s ljevice ne smijemo upasti u zamku vjerovanja da tamo postoji monolitno stanovništvo. Ipak, demokrate su napravile značajnu grešku u svom radu na Floridi i Teksasu jer nisu uložile veće resurse u dopiranje i mobilizaciju Latin@ glasača.
OCJENA KAMPANJE DEMOKRATSKE STRANKE
Hipoteza br. 3. Glavni problem na ovim izborima nije bio rukovodstvo Demokratske stranke; strateška situacija se znatno zakomplikovala: na ljevici već ima onih koji smatraju da je glavni problem na ovim izborima bilo vodstvo establišmenta Demokratske stranke. Iako je učinjeno mnogo grešaka, uključujući pitanje glasanja (koje treba proučiti da bi se greške razumjele), i nedovoljnu podršku i provjeru kandidata za državno predstavništvo, (nisu postignuti dobici) širem nizu masovnih inicijativa, Objašnjenje zašto nije bilo većih pobjeda na izborima ne može se spustiti jednostavno na DP. Gore navedeni faktori su daleko značajniji, posebno snaga desnog populizma u osnovi. Uz to, moraju se napraviti velike promjene, uključujući projekt ruralnog organiziranja DP-a, kontinuirani pristup, jaču organizaciju na županijskoj razini i podršku izbornim naporima među tradicionalno marginaliziranim skupinama (uključujući, ali ne ograničavajući se na Afroamerikance i Latinoamerikance). Iako je DP platforma vjerovatno bila među najprogresivnijim u istoriji DP-a, stranka mora zastupati progresivnu, populističku poruku koja je i anti-neoliberalna, ali i anti-desničarska populistička. Ovo je kritična borba koju treba voditi unutar DP-a, i ona će ojačati snage inspirisane Bernijem u bazi nad centristima Trećeg talasa.
3.1 Ovo je trenutak kada moramo pokrenuti masovnu kampanju „jedna osoba, jedan glas“: Izborni kolegijum je stvoren kako bi se podržale robovlasničke države i ograničila snaga nacionalne države. To je arhaična institucija kojoj se mora stati na kraj. U skoro svakoj drugoj zemlji na ovoj planeti, osoba koja dobije najviše glasova pobjeđuje...tačka. Naše oslanjanje na Izborni koledž znači da su, u stvari, samo određene države zaista važne. Borba za „jedna osoba, jedan glas“ treba da bude nacionalna kampanja za širenje demokratije. Ovo uključuje alternativne metode za raspodjelu glasova, npr. proporcionalne delegate umjesto da država sve svoje delegate posveti najvećem dobitniku glasova, kao i nove i konkretne napore da se potkopa potiskivanje birača.
“ZGRADA POKRETANJA”?
Hipoteza br. 4. O ovim izborima moramo razmišljati u širem kontekstu ideja vezanih za strategiju i taktiku. Možemo početi sa 'izgradnjom pokreta.'
4.1 'Izgradnja pokreta' je pogrešan koncept. Ali možete ga pronaći na kraju gotovo svakog članka ili govora. Toliko se često pojavljuje da ima više koristi od aspirina kao lijek za naše bolesti. Ali moramo to ostaviti po strani, ili dobiti dublje razumijevanje. Zašto? Zato što ih mi ne gradimo. Masovni pokreti su uglavnom izgrađeni kapitalističkim napadima koji su nam naneseni, a kapitalizam će tako nastaviti, bilo da je u pitanju još jedno policijsko ubistvo, i invazija u inostranstvo, ili trovanje gradskog vodovoda. U najboljem slučaju, možemo raspirivati vatru, što je u redu, ali sekundarno. Naš pravi zadatak je da izgradimo organizacije i kampanje unutar masovnih pokreta.
4.2 Ali moramo znati teren. Tlo trenutne konjunkture je u pokretu. Kao i sve ostalo u svemiru, društveni pokreti se kreću u talasima. One teku i oseke. Možete računati na to. Ono što je važno jeste da znamo kada da bacimo svoje mreže, sklapajući široke saveze i široku agitaciju kada one teku, a kada povlačimo naše mreže, okupljajući nove regrute i vršimo dublje obrazovanje kada počnu da padaju. Na ovaj način, sa svakim talasom, jašući od vrha jednog do drugog, jačamo ili jačamo kao organizacija, stječući mnogo novih prijatelja, sve dok ne promijenimo odnos snaga za pobjede.
4.3 'Izlazak na ulice' ima ozbiljna ograničenja. Taktički volimo uličnu vrućinu. Ali kao strategija to je sranje. Zašto? Zato što njegov skriveni podtekst ima jednu od dvije mane. Prvo, ima za cilj masovni pritisak na liberale u vladi da urade pravu stvar. Ovo često funkcioniše, ali kao strategiju, liberali to odobravaju. Zašto? Zato što izbjegava zadatke preuzimanja političke vlasti za sebe, zamjene liberala u vladi sa socijalistima AOC-a i njene sorte 'odreda'. Štaviše, 'ulična vrućina' se često zagovara kao alternativa izbornoj strategiji, a ne kao njen vitalni dio. Ukratko, postaje varijanta militantnog liberalizma.
Drugo, ako se 'ulična vrućina' drži kao strategija, onda postaje ono što se može nazvati 'uličnu sindikalističkom devijacijom.Njegovo projektovano sredstvo za preuzimanje vlasti je uglavnom kroz masovni politički štrajk ili generalni štrajk. Nastoji da izbjegne iscrpljivanje postojećih parlamentarnih sredstava zaobilazeći ih embrionalnim instrumentima dvojne moći koji će odvući mase od izbora u lokalne masovne skupštine. Kada bi trenutna konjuktura bila na ivici oružane pobune, ovo bi bilo korisno. Ali najčešće nije, au ovim uslovima, to je jednostavno mit o generalnom štrajku kao paravan za preskakanje organizacije sredstava za preuzimanje vlasti u vladi. Dobijanje mesta u vladi, samo po sebi, takođe je ograničeno. Ali njihovo držanje nam omogućava da zaoštrimo kontradikcije i vodimo bitke na mnogo višem nivou.
4.4 Ni pokretna zgrada ni ulično grijanje nisu manje bitne stvari. Oni su bili zadanu poziciju ljevice i širih progresivnih snaga najmanje 50 godina. Jedan od glavnih razloga je porezni kod, koji dozvoljava izuzeća grupama koje su označene 501C3. Kvaka je u tome što im nije dozvoljeno da govore ljudima da glasaju za ovog ili onog kandidata, ili za ovaj ili onaj zakon. Moraju povući svoje udarce do granice 'obrazovanja, ali bez odobrenja'. Ovo predstavlja povučenu federalnu subvenciju ulično-sindikalističkoj devijaciji, držeći ljude u njihovom odvojenom silosu i uvijek im nedostaje formiranje i instrument koji može pobijediti na izborima i postaviti socijaliste i njihove bliske saveznike na mjesta vlasti. Još uvijek možemo formirati i raditi sa 501C3 grupom, ali moramo pobjeći iz slijepe ulice u kojoj nas mogu zadržati bez alternativnih oblika organizacije.
KO SU NAŠI PRIJATELJI? KO SU NAŠI PROTIVNICI?
Hipoteza br. 5. Ključno pitanje strategije, 'ko su naši prijatelji, ko su naši protivnici', kada se pažljivo pročita, zahtijeva tri odgovora. Ono što se često zanemaruje je 'Ko' je 'Mi' koje implicira 'Naši'? Je li to jednostavno revolucionarna stranka? Lijevo šire? Radnička klasa? Sve ovo može biti, ali djelotvoran odgovor je 'sile koje zahtijevaju promjenu i novi poredak'. Zatim ga podijelimo na dva, kritična sila i glavna snaga.
5.1 Kritična snaga je militantna manjina, obično mlad, koji poduzima radikalnu akciju, često ometajuću, protiv nepravde, i drži ogledalo u društvu, izjavljujući 'to ste postali. Da li je ovo ono što želite da podržite? Ili skinuti?' Pomislite na originalne Woolworthove sjedenje, ili Johna Lewisa na mostu, ili vijetnamskih veterinara koji preuzimaju Kip slobode, ili bacaju svoje medalje nazad na Kongres. Mogu biti moćan izraz, čak i spektakl koji se proteže širom svijeta.
5.2 Ali kada se sve kaže i uradi, militantna manjina još nije glavna snaga, milioni svih potlačenih, zajedno sa radnicima i njihovim bliskim saveznicima. Korak po korak, oni formiraju pobunjenik i buđenje progresivna većina, onaj koji prestaje da bude predmet istorije i počinje da pronalazi svoju agenciju, da stvara istoriju. Počinju sa manje drame, uglavnom odlaskom na sastanke, debate i glasanje na izborima. Ali oni počinju da budu protagonisti. Kritična sila koja se ujedini s njima će napredovati. Ako ne mogu, bit će zarobljeni u slijepoj ulici i nestati.
5.3 Sada, hajde da se okrenemo dva očigledna pitanja o protivnicima i prijateljima. Naš protivnik se obično definiše kao kapitalizam u njegovom neoliberalnom modusu. Ovo je u redu, ali je na veoma visokom nivou apstrakcije. Korisno je analizirati kapitalizam na različitim nivoima apstrakcije, kao što to čini Marx sa genijalnošću kapital. Ali mi radimo nešto drugačije. Želimo da srušimo određeni kapitalizam koji je ukorijenjen u našoj zemlji i koji nas sadašnji oblici sputavaju danas gdje jesmo. U našem svijetu postoji niz kapitalizama, i iako imaju mnogo toga zajedničkog, razlikuju se od mjesta do mjesta. Naš kapitalizam u SAD je počeo kao a rasnom kapitalizmu od početka, i onaj koji je proveo najmanje pola svog života rastući od a naseljenička-kolonijalna robovska republika u današnji hibrid rasnog neoliberalnog kapitalizma sa globalnom i nacionalnom dimenzijom.
5.4 Ali kako se to danas kvari na terenu? Sigurno je da se ne želimo boriti protiv svih naših protivnika odjednom. Gdje napraviti prvi rez? Jedna od istaknutih karakteristika naših posljednjih 40 godina i njegovih bijeda je ogromna ekspanzija finansijskog sektora, gdje kapitalizam često 'zarađuje novac', a ne stvara novo bogatstvo. Zamislite finansijski kapital kao globalizovanog kanibala koji proždire druge sektore i kao vampira koji piruje krv kreatora bogatstva, radničke klase, ovde i drugde. Tako pravimo prvi rez između finansijskog kapitala i proizvodnog kapitala.
5.5 Proizvodni kapital se takođe deli na dva dela, veliki put i niski put. Niskoputni kapital nam je poznat kao protivnik. Oni su nam donijeli Rđavi pojas, izvozna radna mjesta, klimatsku krizu, sindikate sa manje od 10 posto radne snage i paušalne plate četrdeset godina. Glavni grad autoputeva je manje poznat, ali postoji. Žele da zarade novac od stabilne, kvalifikovane i sindikalne radne snage. Ne smeta im zaštita okoliša, pa će čak pokušati pronaći načine da zarade novac radeći to kroz zelene inovacije. Ali oni će i dalje voditi tešku pogodbu sa svojim radnicima radi vlastite zarade. Ono što se tada počinje oblikovati kao naš ključni protivnik rasizovani finansijski kapital i njegovi partneri na niskom putu ovdje i širom svijeta. Veliki kapital u mnogim slučajevima – stvaranje radnih mjesta za Green New Deal – može biti taktički saveznik. Isto tako, u finansijskom sektoru se nedavno formirao 'Zeleni blok' koji misli da je zelena industrijska revolucija mudra opklada za buduće dugoročne investitore. Čak i ako je većina njihove vrste umotana u dnevne kockarnice čiste špekulacije bez ulaganja, oni su spremni istražiti novi poduhvat. Da bismo brzo preuzeli hitne slučajeve zbog klimatskih promjena, oni će morati biti dio rješenja.
5.6 Pa zašto je 'rasno' važno? Ne radi se samo o tome da je kapitalizam na ovom kontinentu započeo eksproprijacijom afričke radne snage i zemlje domorodaca, zajedno sa eksploatacijom najamnih evropskih radnika. Radi se o tome da su svaku karakteristiku kapitalističke proizvodnje oblikovala 'rasa' – lančane bande za 'skitnice' nakon poraza rekonstrukcije, dug za crnce i Meksikance i Chicanos, kineski 'coolie' rad na željeznicama praćen isključenjem, konfiskacijom resursa od Zavičajne zemlje, i Jim Crow koji se proteže do 1960-ih i dalje. Apstraktno, ovdje postoji samo jedna radnička klasa. Ali u svakodnevnom životu, rasne hijerarhije su postojale i još uvijek postoje u glavnim industrijama i radnim mjestima, a da ne spominjemo naselja i škole. To nije daleka prošlost, već prošlost koja traje na razne načine, stari i novi, sve do današnjih dana.
'BIJELA RASA'
Hipoteza br. 6. Naši protivnici, kako nas je Gramši naučio, ne vole da vladaju samo silom. Oni imaju za cilj da kombinuju prinudu sa pristankom, koristeći ubeđivanje, direktno i skriveno. U našem rasnom kapitalizmu, primarni put je bio kroz 'pronalazak' ili društvenu konstrukciju 'bijele rase' zajedno sa svim podređenim 'obojenim rasama' koje su se s njom udružile. Ustupajući neopravdane prednosti evropskim radnicima rano, čineći ih 'bijelima' kao nečim što su dijelili s gornjom korom, kolonijalna elita je bila u stanju da formira bijeli ujedinjeni front sa radom u bijeloj koži. Dakle, sve dok ste mogli zadržati 'zdrav razum' da postoji takva stvar kao što je 'bijela rasa' i da su oni sa blijedom evropskom kožom bili njeni članovi, vladajuće elite su imale oblik društvene kontrole. Imali su oblik pristanka, svjesnog ili nesvjesnog, koji je mogao odvojiti bijelce od ostalih, pa čak i 'crvene', 'žute' i 'smeđe' jedni protiv drugih. 'Zdrav razum' bijele rase omogućio je afričkom ropstvu i rasejanju domorodaca da rastu i napreduju. Čak i nakon što je 13. amandman djelomično ukinuo ropstvo, 'bijela rasa' je nastavila svoj zahvat u sukobljenoj svijesti masa i dozvolila reformaciju ropstva u drugim oblicima i nazivima sve do danas.
6.1 Ako ukinemo 'bijelu rasu', zar ne ukidamo i 'crnu rasu'? To je plodno pitanje koje se često postavlja. Jasan odgovor je 'da'. Potomci Afrikanaca ovdje nisu više 'rasa' nego potomci Evropljana. Biološki gledano, postoji samo jedna rasa, ljudska. Ali ovo otvara jedno važno pitanje. Šta su Afroamerikanci? Zbog uslova ropstva i ugnjetavanja na dubokom jugu, Afrikanci su dovedeni ovamo iz različitih plemena, jezika i religija razvili se u novi i poseban narod sa svojom kulturom, jezikom, ekonomskim položajima i religijom. Različito su ih zvali Obojeni, Crni, Crni, a sada i Afroamerikanci. Ali baš kao što Amerikanci irskog porekla više nisu nalik svojim irskim precima, isto važi i za Crnce i Čikano. Svi su oni sastavni dijelovi demografije Sjedinjenih Američkih Država, ali su također različite nacionalnosti unutar višenacionalne zemlje. Prvobitno nacionalno porijeklo, odavde ili drugdje, nije 'rasa'. I što se prije možemo osloboditi ove kategorije starog poretka u našem razmišljanju, lakše će se demokratskija klasa i nacionalna svijest pojaviti iz onoga što je Marx nazvao 'svo staro blato'.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati