U kriznim vremenima, mnogi kreatori politike i novinari posebnu pažnju posvećuju uredništvu iz najuticajnijih američkih listova. Izvještaj u vijestima i mješavina pojedinačnih stavova obično ukazuju na izglede medijskog establišmenta, ali uvodnici moćnih novina prenose direktnije poruke.
S obzirom da je pokolj svakodnevnica u Izraelu i na Zapadnoj obali, neki uvodnici su bili potpuno predvidljivi. Wall Street Journal, veran ideološkoj formi, pozdravlja izraelsku gvozdenu pesnicu i poziva Belu kuću da čvrsto stane iza izraelskih lidera. Nasuprot tome, profinjeniji uvodnici Washington Posta i New York Timesa govore nam mnogo o uobičajenim reakcijama američkih medija.
Za uredničke pisce Posta i Timesa, nepobitna je činjenica da Yasser Arafat mora biti smatran odgovornim za bombaške napade samoubice posljednjih sedmica. “Ne može se zaboraviti da je gospodin Arafat odbio da preduzme ozbiljne mjere kako bi zaustavio bolesni val samoubilačkih bombaških napada na Izrael, i da Izrael ima pravo na samoodbranu”, objavio je urednički tekst Posta 3. aprila.
Bezbrojni drugi komentari također odjekuju zvaničnicima u Washingtonu. Malo ko ima koristi od tačke koju je Zbignjev Bžežinski izneo na PBS “NewsHour” na početku ovog meseca. “Apsolutno je licemjerje tvrditi da Arafat može zaustaviti terorizam”, rekao je bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost. “I to je – blago rečeno – loša informacija od strane predsjednika da to drži. Ovaj tip (Arafat) sjedi izolovan. Sharon pokušava potisnuti Palestince, a terorizam ne prestaje. Kako Arafat to treba zaustaviti?”
Obično se i Post i Times fokusiraju na stratešku efikasnost izraelske vojne ofanzive, a ne na njenu flagrantnu nezakonitost i žestoku okrutnost. “Poput prethodnog pokušaja gospodina Sharona da uništi palestinske nacionalne aspiracije invazijom na Liban, ova strategija je osuđena na neuspjeh,” piše Post. Dan ranije, Times je začuo da Sharon greškom „izgleda odlučna da okonča terorizam samo vojnim sredstvima“.
The Times nije mogao odoljeti da ne zazvoni zastarjelim zvonom o teroristima koji “imaju za cilj otjerati Izrael i njegove jevrejske stanovnike pravo u more”. Takva hiperretorika udara stara emocionalna dugmad. (Prikažite holivudski “Egzodus.”) Ali kao što je Michael Lerner, aktivista američki rabin, prije nekoliko dana primijetio u otvorenom pismu, “Izrael nije u opasnosti da nestane – on je četvrta najveća vojna sila na svijetu, i suočava se s palestinskim narodom koji nema tenkove, avione, tešku artiljeriju.” Lerner je bio uvjerljiv: “Budimo jasni da Izrael danas koristi svoju moć da sačuva okupaciju, a ne da sačuva svoju sigurnost.”
Iako sasvim ispravno pozivaju na trenutno zaustavljanje užasnih samoubilačkih bombaških napada, urednici New York Timesa su izrazito strpljivi i prilično dvosmisleni u pogledu okončanja izraelske okupacije. U prvom paragrafu uvodnika od 30. marta, Times je preporučio “opredjeljenje za povlačenje s okupiranih zemalja”. U završnom pasusu, novine su objavile: “Izrael mora jasno dati do znanja da priznaje potrebu da se odrekne većine teritorija koje je zauzeo 1967. godine.”
Prijevod: Čak i na ovaj kasni i krvavi datum, New York Times ne može se natjerati da otvoreno poziva na hitan i potpuni kraj okupacije. Umjesto toga, rad pribjegava dvosmislenosti; Izrael bi trebao prepoznati potrebu da napusti “većinu teritorija”. Da je strana sila okupirala vaš dom 35 godina, kako biste se osjećali u vezi sa idejom da bi trebala “prepoznati potrebu” da napusti veći dio – samo da zadrži kontrolu, recimo, nad svim hodnicima i vratima?
Čini se da je većina pisaca uredništva odlučna da zaobiđe očigledne paralele sa Južnom Afrikom iz doba aparthejda. Utaje i apologetika osnovnih elemenata izraelske politike toliko dominiraju američkim medijskim pejzažom da su pronicljivi komentari Bžežinskog bili upadljivi: „Izraelci postaju sve sličniji Južnoafrikancima koji su naklonjeni bijeloj rasi, na Palestince gledaju kao na niži oblik života, bez oklijevanja da pobije veliki broj njih.”
Visoko selektivna medijska upotreba oznake "terorizam", poput papagaja, daje najvišim američkim i izraelskim zvaničnicima neprocjenjivu propagandu. U međuvremenu, Bžežinski je u pravu: „Ne možete definisati gubitak ljudskih života u smislu broja Izraelaca ubijenih brutalnim, divljim, neoprostivim palestinskim terorom. I to se dešava. Činjenica je da je ubijeno tri puta više Palestinaca, a relativno mali broj njih su zaista bili militanti. Većina su bili civili. Nekoliko stotina djece.”
New York Times je završio uvodnik od 3. aprila ovom rečenicom: „Samo najbankrotiranije rukovodstvo — duhovno, intelektualno i politički — dozvoljava da ovaj jezivi, samoobmanjujući čin propasti prođe bez mučne osude.“ Te riječi su se odnosile na nedavni samoubilački bombaški napad. Ali oni se odnose i na američku vladu i glavne medije koji nastavljaju da namiguju i klimaju glavom dok izraelska vojska kolje palestinski narod.
Najnovija knjiga Normana Solomona je “Navike vrlo obmanjujućih medija”. Njegova sindicirana kolumna se fokusira na medije i politiku.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati