Dana 11. maja, dok su milioni stajali u redovima na velikoj vrućini da daju svoj glas, prkoseći talibanskim prijetnjama, Pakistan je ušao u istoriju. Po prvi put je tranzicija vlade omogućena putem glasanja. Odlazeća koaliciona vlada, predvođena Butoovim PPP-om [Pakistanska narodna partija], bila je prva izabrana vlada koja je završila svoj mandat. Ovo je pozitivan znak.
Međutim, ishod izbora teško da ostavlja prostora za slavlje progresivnim snagama. U kući od 272, desničarska pakistanska muslimanska liga-Nawaz frakcija [PMLN] dobila je skoro većinu [128 mandata/35% glasova]. Predvođen bivšim premijerom Nawazom Sharifom, PMLN je dobio većinu mjesta iz Punjaba, najveće od četiri provincije zemlje. Sam Pendžabi, Sharif je svrgnut u vojnom udaru i prognan u Saudijsku Arabiju 1999. godine. Vratio se u Pakistan 2008. kada se pojavila situacija nalik arapskom proljeću. Industrijski tajkun s konzervativnim društvenim pogledima i neoliberalnom ekonomskom agendom, Sharif nije bio u mogućnosti da svoju stranku vodi na vlast na izborima 2008. godine. Međutim, njegova stranka je formirala vladu u provinciji Pendžab. U ostale tri pokrajine, iu Centru, koalicija predvođena JPP došla je na vlast i začas postala ozloglašena po korupciji i neefikasnosti. Nasuprot tome, vlada Pendžaba bila je relativno efikasna. Bilo je evidentno da će na svakim novim izborima PPP biti desetkovan. Stoga je Sharif pametno čekao u krilima.
U međuvremenu se pojavio još jedan faktor. Imran Khan, bivša zvijezda kriketa koji je doveo Pakistan do njegove jedine pobjede na Svjetskom prvenstvu 1992., počeo je privlačiti ogromnu publiku. Politički marginalizovan od formiranja svog Pakistanskog pokreta za pravdu [PTI], Khan je izražavao pritužbe srednje klase i protiv PPP i PMLN. Urbana srednja klasa bila je ključna u rušenju Mušarafove diktature 2008. Eksplozija privatnih TV kanala [sada ih ima više od 80] od 2001. godine, pomogla je u pokretanju njihovog cilja u anti-Mušarafovom pokretu. Mnogi TV kanali su pojačali zabrinutost srednje klase, jer su urbane srednje klase ciljna publika. Khan je putem TV-a uspio pridobiti srednju klasu. Khanov opis problema ove zemlje je jednostavan. Korupcija i utaja poreza, kaže on, koče zemlju. Obećao je da će okončati korupciju po dolasku na vlast za 90 dana i kroz bolju naplatu poreza obećao je da će izgraditi sistem socijalne pomoći na švedskom principu. Njegova politička poruka bila je oblikovana u islamskoj terminologiji. Prema Imranu, švedski sistem socijalne zaštite je, na primjer, modeliran po islamskim učenjima. Nekada (ne)poznat po svom plejbojskom načinu života, Khan je liberalan, ali politički konzervativan. Međutim, po ekonomskoj politici on se jedva razlikuje od Šarifa ili Zardarija, udovca Benazir Buto. Jedina razlika je u tome što Khanova karijera nije ukaljana korupcijskim prevarama. On također vodi ogromnu dobrotvornu mrežu koja se sastoji od jedine bolnice za rak u zemlji i univerziteta. Takođe, bio je najglasniji protiv američkih napada dronovima. Njegova retorika protiv bespilotnih letelica donela mu je ogroman broj sledbenika u provinciji Khyaber Pakhtoonkhwa koja je, s jedne strane, izložena američkim napadima dronovima, a s druge strane razorena talibanskim terorom. Njegov PTI će formirati vladu u ovoj pokrajini i postao je druga najveća stranka na nacionalnom nivou (33 mandata/17 posto glasova).
Šta Nawaz Sharif i Imran Khan kažu o talibanima? Dok Sharif ili izbjegava ili izbjegava kritike talibana, Imran ih implicitno hvali kao 'borce za slobodu'. Obojica žele održati mirovne pregovore kako bi smirili talibane. U ovom slučaju, oboje su u sinhronizaciji sa pakistanskom vojskom. Kao da priznaju Sharifovo i Khanovo prijateljstvo, talibani su uoči izbora 11. maja najavili da neće dozvoliti PPP-u i njegovim saveznicima, Narodnoj nacionalnoj partiji (ANP) i Ujedinjenom nacionalnom pokretu (MQM), bilo kakvo premetanje. ANP, nastavak Ghandhijeve kongresne stranke iz kolonijalnih dana, jedina je glavna sekularna stranka. Nekada uporno antiimperijalistički, ANP je preskočio ideološku ogradu i smatra se pro-američkom strankom. Godine 2008. pobijedila je na izborima u pokrajini i formirala vladu. Branila je i podržavala američku politiku u 'ratu protiv terorizma', i kao rezultat toga, bila je pod stalnim napadom talibana od 2008. Tokom svojih predizbornih napora uoči izbora 11. maja, njene sastanke su talibani napali 31 put. Za otprilike pet godina, talibanski teror odnio je živote 800 aktivista i vođa ANP-a.
Što se JPP-a tiče, ono je svedeno na provinciju Sindh [31 mandat u nacionalnom parlamentu, ali većina u parlamentu Sindh]. Sindh, dom Butoa, je druga najveća provincija Pakistana. U provinciji Beludžistan, gdje su naoružani pobunjenici koji se bore za nezavisnost pozvali na izborni bojkot. Čini se da je njihov poziv poslušan. Izlaznost je bila jedva 20 posto. Različite nacionalističke frakcije koje su se takmičile na izborima pobijedile su na ovim takmičenjima s malim izlazom.
Dvije glavne lijeve struje, nedavno formirana radnička partija Awami [nakon spajanja tri stranke] i IMT [Međunarodna marksistička tendencija], iznijele su preko pedeset kandidata za različite parlamente. Kandidat IMT-a je pobijedio, ali su rezultati prvo bili namješteni, a kasnije je najavljen ponovni izbor, kako bi mu se uskratila pobjeda. Natjecao se na izborima iz Južnog Vaziristana, središta talibana i glavne mete američkih dronova. Uprkos skromnom učešću ljevice, to je bio korak naprijed što je ljevica uspjela dati toliko kandidata.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati