Iako su se poplavne vode povukle, narod Pakistana i dalje pokušava da se izbori sa smrću i razaranjem koje su poplave ostavile iza sebe. Poplave koje su zahvatile zemlju između juna i septembra ubijen više od 1,700 ljudi, povrijeđeno više od 12,800, i raseljeni miliona od 18. novembra.
Razmjere razaranja u Pakistanu i dalje su bile očigledne dok je svijet krenuo na klimatsku konferenciju Ujedinjenih naroda COP27 u Šarm el Šeiku u Egiptu u novembru. Pakistan je bio jedna od dvije zemlje pozvani da kopredsedava samitom. Takođe služio kao predsjedavajući Grupe 77 (G77) i Kine za 2022., igrajući ključnu ulogu u osiguravanju da osnivanje Fonda za gubitke i štete konačno je bio na dnevnom redu samita, nakon decenija otpora Globalnog sjevera.
"Distopija je već došla na naš prag", pakistanska ministrica za klimatske promjene Sherry Rehman rekao je Reutersu.
Čeka se pomoć
Do prve sedmice septembra, molbe za pomoć su popuštale protesti kao što su preživeli, koji su živeli pod otvorenim nebom i na ivicama autoputeva, umirali glad, bolesti nedostatak sklonište.
Dijelovi provincije Sindh, koji su pogođeni najteže, uključujući okruge Dadu i Khairpur ostala poplavljena do sredine Novembar. U međuvremenu, određena područja osiromašenog i pretežno ruralnog Beludžistana, gdje su zajednice pozivanje u pomoć od jula, čekalo se mjesecima pomoć.
„U početku su poplave pogodile Lasbelu, bliže Karačiju [u Sindu], tako da su ljudi mogli da pruže pomoć, ali kako su se poplave proširile na druge delove Beludžistana, situacija je postala strašna“, Khurram Ali, generalni sekretar Radničke partije Awami ( AWP), rekao je Peoples Dispatch. “Infrastruktura Beludžistana je zapuštena, putevi su oštećeni, a brane i mostovi nisu popravljeni.”
Poplave su izazvale ogroman infrastrukturni kolaps koji i dalje ometa napore spašavanja i pomoći – više od 13,000 kilometara puteva i 439 mostova su uništeni, prema izvještaju Nacionalne uprave za upravljanje katastrofama (NDMA) Pakistana od 18. novembra.
Govoreći za Peoples Dispatch u septembru, Taimur Rahman, generalni sekretar stranke Mazdoor Kissan (PMKP), rekao je da vlada „nije bila u stanju da efikasno pruži pomoć u bilo kom velikom obimu, niti da osigura da ona stigne tamo gde je trebalo da idi.” To je također dovelo do pojave profiterstva, jer bande grabe pomoć iz kamiona i prodaju je, dodao je Rahman.
U ovim okolnostima, lijeve i progresivne organizacije kao što su AWP i PKMP pokušale su da popune praznine pokušavajući ljudima pružiti osnovne pogodnosti za preživljavanje nakon ove katastrofe.
Kaskadne krize
SZO je 17. septembra upozorila na “druga katastrofa” u Pakistanu – “val bolesti i smrti nakon ove katastrofe, povezane s klimatskim promjenama.”
SZO je procijenila da “više od 2,000 zdravstvenih ustanova potpuno ili djelimično oštećeni” ili uništeni širom zemlje, u vrijeme kada su bolesti poput COVID-19, malarija, denga, kolera, dizenterija i respiratorne bolesti pogađaju sve veći udio stanovništva. Više nego 130,000 trudnica trebaju hitne zdravstvene usluge u Pakistanu, koji je već imao a visoka stopa smrtnosti majki čak i prije poplava.
Šteta u poljoprivrednom sektoru, sa Uništeno je 4.4 miliona hektara useva, podstakao je strah od predstojeće masovne gladi. U julskom izvještaju Svjetskog programa za hranu, 5.9 miliona ljudi u provincijama Balochistan, Khyber Pakhtunkhwa i Sindh je već bilo Procijenjeno biti u "krizi" i "vanrednom stanju" faze nesigurnosti hrane u periodu od jula do novembra 2022.
Trenutno, an Procijenjeno 14.6 miliona ljudi će trebati hitnu pomoć u hrani od decembra 2022. do marta 2023. godine, prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova. Neuhranjenost već jeste prekoračio prag za hitne slučajeve nivoa u nekim okruzima, posebno u Sindu i Beludžistanu.
Ne samo da je letnja berba uništena ali rabi ili ozimi usevi poput pšenice su takođe u opasnosti, jer bi stajaćoj vodi mogli biti potrebni mjeseci da se povuče u nekim područjima, poput Sinda. Otprilike 1.1 miliona stoka je do sada stradala zbog poplava.
Ovaj gubitak života i sredstava za život dogodio se u pozadini jednog ekonomska kriza, koju karakteriše a deficit tekućeg računa i sve manje deviznih rezervi.
Zatim je došao Međunarodni monetarni fond (MMF). Kao dio pokušaja da se nastavi sa zastojem Program spašavanja od 6 milijardi dolara sa fondom, pakistanska vlada nametnuto povećanje cijena goriva i povlačenje subvencija sredinom juna.
„Uslovi koje nam je MMF postavio pogoršali su inflaciju i krizu troškova života“, objasnio je Rahman. “Oni su Pakistanu nametnuli poreznu politiku koja bi s jedne strane pokušala uravnotežiti vladin budžet, ali s druge strane zaista potkopavala dobrobit ljudi i izazvala tako katastrofalan rast troškova života da bi milione ljudi osudilo na siromaštvo i glad.”
Do kraja avgusta, MMF je odobrio a spas od više od 1.1 milijardu dolara. Do tada je pakistanski indeks potrošačkih cijena imao skočio na 27.3 posto, najviši u skoro 50 godina, i inflacija hrane porasla je na 29.5 posto godina za godinom. Do septembra su cijene povrća bile porasla za 500 posto.
“Otišli smo kod MMF-a za 1.1 milijardu dolara, dok je šteta po pakistansku ekonomiju najmanje 11 milijardi dolara”, rekao je Rahman. Brojka za štetu nastalu u poplavama sada je tačna $ 40-milijardi, prema podacima Svjetske banke. „MMF nam stalno govori da smanjimo tarifne barijere, da ukinemo subvencije, da liberalizujemo trgovinu, učinimo državnu banku autonomnom, da deregulišemo privatni kapital i bankarstvo i da uravnotežimo budžet“, dodao je.
“Sjekira uvijek pada na najranjivije”, rekao je Rahman. “Više od polovine budžeta, što je samo po sebi mali dio BDP-a, ide na otplatu duga, druga četvrtina ide na vojsku i onda više ništa ne ostaje. Vlada je u osnovi bankrotirala.”
“Savjet MMF-a je uvijek isti – izvadite državu, pustite privatno tržište da radi šta radi. Pa, pogledajte šta je uradio: uništio je pakistansku ekonomiju. ... Nametanje štednje u vrijeme kada se Pakistan nosi s tako velikim poplavama, a ekonomija je u slobodnom padu, ekvivalent je onome što je britanska kolonijalna država uradila za vrijeme bengalske gladi – oduzela je hranu.”
Pakistan će biti primoran da pozajmi više novca kako bi vratio svoj rastući dug, dok uslovi MMF-a ometaju bilo kakav značajan oporavak za siromašne i marginalizirane. Fond je sada nametnuo čak i težim uslovima o Pakistanu da oslobodi 3.5 milijardi dolara kao odgovor na poplave, što nije ni približno dovoljno za rješavanje $ 30-milijardi vrijedna ekonomske štete. The uslovi uključuju povećanje cijena plina i struje, kao i smanjenje potrošnje za razvoj.
U tom kontekstu su i aktivisti zahtjevno potpuno otkazivanje duga i klimatske reparacije za Pakistan.
Globalni sjever mora platiti
Između 2010. i 2019. bilo je 15.5 miliona Pakistanaca raseljeni prirodnim katastrofama. Pakistan ima doprinijela manje od 1 posto na globalne emisije stakleničkih plinova, ali ostaje na čelu klimatske krize.
Iznoseći uvodnu riječ G77 i Kine na COP27, pakistanski ambasador Munir Akram naglasio je, „Živimo u eri u kojoj su mnoge zemlje u razvoju već svjedoci neviđenih razornih uticaja klimatskih promjena, iako su tome doprinijele vrlo malo…”
„Pojačana solidarnost i saradnja u rješavanju gubitaka i štete nije dobročinstvo – to je klimatska pravda.”
U svom februarskom izvještaju, Međuvladin panel UN-a za klimatske promjene priznat da su „istorijski i tekući obrasci nejednakosti kao što je kolonijalizam“ pogoršali ranjivost na klimatske promjene. Ipak, čak i dok se globalni jug suočava s egzistencijalnom prijetnjom, globalni sjever aktivno ometa napore ka ispravljanju.
“Reparacije se odnose na vraćanje [onog što] vam se duguje”, rekao je za Peoples Dispatch advokat za zaštitu okoliša Ahmad Rafay Alam. „Kako klimatska kriza raste... ovaj diskurs [o reparacijama] će postati jači. Neće doći samo iz Pakistana, čućemo ga iz mjesta poput Afganistana gdje ljudi nemaju infrastrukturu i smrzavaju se zimi... Čut ćemo to kada Maldivi i Sejšeli počnu tonuti.”
Iako se ova borba odvija globalno, postoji i opravdana ljutnja unutar Pakistana zbog vlade neuspjeh pripremiti se za krizu, posebno nakon nje smrtonosne poplave 2010-a.
"Svi su očekivali da će ovaj monsun biti katastrofalan, a Nacionalna uprava za upravljanje katastrofama imala je dovoljno vremena da se pripremi", rekao je Ali. “Međutim, ne možete pronaći ništa što [pokazuje šta je] NDMA uradio da se pripremi za ove monsune. Zapravo, nemaju čak ni odjel za poduzimanje mjera predostrožnosti.”
Smatrati vladu odgovornom za njen nedostatak spremnosti, koji je mogao obuzdati štetu, ključno je, rekao je Alam. Međutim, s obzirom na obim uticaja klimatske krize na globalni jug, razgovor o adaptaciji ima svoja ograničenja. Kako je Alam naglasio – „Jednostavno ne postoji način da se prilagodite 100-kilometarsko jezero koja se formira u sredini provincije.”
Aktivisti skreću pažnju na infrastrukturni projekti država i kako oni ugrožavaju životnu sredinu i zajednice. “Kako se rekonstrukcija odvija, važno je ne ponoviti greške iz prošlosti”, rekao je Alam.
“Projekti koji utiču na riječna korita i druga osjetljiva područja su sami razvojni projekti”, rekao je Ali. On je istakao da se razvoj često odvija na poljoprivrednom ili ekološki osjetljivom zemljištu kao što su šume, što povećava ozbiljnost budućih kriza.
“Sada je to vrlo opasna situacija jer imperijalističko sticanje profita razara klimu, pogađajući regije koje su već nerazvijene. Živimo u polufeudalnim, polukolonijalnim uslovima u Pakistanu, sa jakom vezom između imperijalističkih sila i kapitalista, svi zarađuju novac od naše bijede”, naglasio je Ali.
“Nemamo druge opcije osim da se borimo protiv ovih snaga; nema druge opcije osim narodne revolucije.” •
Ovaj članak je nastao u partnerstvu od strane Peoples Dispatch i globetrotter.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati