George W. Bush tvrdi da želi donijeti demokratiju na Bliski istok. Ali dokazi pokazuju da Bush voli demokratiju samo kada izbori prođu njegovim putem.
Palestinci, koji su bili podvrgnuti nemilosrdnoj okupaciji od strane Izraela skoro četiri decenije, održali su demokratske izbore u januaru. Na Bushevu užasnutost, izabrali su Hamas da vodi njihov parlament.
Isto tako, birači u Libanu su demokratski izabrali predstavnike Hezbolaha u parlament.
Ipak, Bush i njegovi miljenici čine sve što mogu da ponište te izborne rezultate.
Nakon Hamasovog izbora, Izrael i Sjedinjene Države su predvodile uvođenje strogih ekonomskih sankcija protiv Palestinaca koje su praktički osakatile njihovu infrastrukturu. Izrael, koji nastavlja da kontroliše ekonomiju Gaze, zadržava oko 50 miliona dolara palestinskih mesečnih poreskih prihoda.
Kada su Palestinci u Gazi zarobili izraelskog vojnika, a pripadnici Hezbolaha u Libanu dva izraelska vojnika, Izrael je pokrenuo masovne oružane napade na narod Gaze i Libana.
Iako opravdan kao neophodno za oslobađanje zarobljenih vojnika, Izrael se zaista nada da će uništiti Hamas i Hezbolah u tom procesu.
Izraelska vojska je srušila bolnice, aerodrome, autoputeve, elektrane, skladišta goriva i čitave zgrade sa svojim stanovnicima u Libanu i Gazi. Stotine nevinih je ubijeno, a hiljade ranjeno. Izrael je oteo desetine lidera Hamasa.
Otkako je Izrael započeo svoje napade na Gazu i Liban, Bush je bodrio Izrael.
Sjedinjene Države opskrbljuju Izrael sofisticiranim oružjem koje koristi za klanje palestinskih i libanonskih civila, kršeći američki Zakon o kontroli izvoza oružja. Taj zakon zahtijeva da se vojni predmeti koje SAD prebace stranim vladama koriste isključivo za unutrašnju sigurnost i legitimnu samoodbranu.
“Po mom sudu, najbolji način da se zaustavi nasilje je razumjeti zašto je do nasilja uopće došlo”, razumno je primijetio Bush. Ali onda je nastavio: “A to je zato što je Hezbolah lansirao raketne napade iz Libana na Izrael, i zato što je Hezbolah zarobio dva izraelska vojnika. Zato imamo nasilje.”
Pogrešno.
"Akcije Izraela ni na koji način se ne mogu smatrati legitimnim odgovorom na napade malih razmjera iz Hamasa i Hezbolaha", napisao je Robert Dreyfuss u ponedjeljak na TomPaineu. “Umjesto toga, ono što je Izrael učinio koristio je izgovor za te napade iglom – nekoliko graničnih napada i nekoliko zalutalih raketa – da pokrene strateški napad čiji su ciljevi da slomi Hamas i preostale institucije palestinske samouprave i obezglaviti i uništiti Hezbolah politički i vojno u Libanu.”
Kada su Hamas i Hezbolah zarobili izraelske vojnike, namjeravali su ih iskoristiti za pregovore o oslobađanju stotina zatvorenika, uključujući žene i djecu, koji su godinama čamili u izraelskim zatvorima u varvarskim uvjetima bez ikakvih optužbi protiv njih.
Ali Izrael je, uz blagoslov američke vlade, reagirao ogromnom vojnom silom, ubivši stotine ljudi i osakativši infrastrukturu u Gazi i Libanu.
Ovo nije samoodbrana. To je rat agresije koji krši Povelju Ujedinjenih naroda. Izrael se upušta u kolektivno kažnjavanje kršeći Ženevske konvencije.
Sjedinjene Američke Države bile su jedina zemlja koja je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti koja bi optužila Izrael za "nesrazmjernu upotrebu sile" u Gazi. Ovo šalje jasnu poruku da Izrael može da radi šta god želi i da će to Vašington podržati.
Američki ambasador John Bolton ponovio je ovo mišljenje kada je rekao da nema "moralne ekvivalencije" između civilnih žrtava u izraelskim napadima na Liban i onih ubijenih u Izraelu u "zlonamjernim terorističkim napadima". Drugim riječima, život Izraela vrijedi više od života Libana, u očima našeg ambasadora pri Ujedinjenim nacijama.
Oba doma američkog Kongresa spremna su izraziti svoju podršku Izraelu i osuditi Hezbolah, Iran i Siriju. Bush tvrdi da Iran i Sirija povlače konce u Gazi i Libanu. Iako je dio oružja koje Hezbollah koristi proizvedeno u Iranu, mnogi analitičari sumnjaju da su Iran ili Sirija odgovorni.
Pa odakle dolaze Hamas i Hezbolah?
Ova dva islamska pokreta otpora nastala su 1980-ih kao reakcija na izraelsku invaziju, okupaciju i ugnjetavanje.
Kada je okončan građanski rat u Libanu, Hezbolah je postao politička stranka, koja je osvojila mjesta u parlamentu i nastavlja funkcionirati u glavnom libanonskom društvu. Hezbolah je bio uspješan 2000. godine u prisiljavanju Izraela da se povuče iz južnog pojasa Libana koji je Izrael okupirao od svoje invazije 1982. godine.
Prije 1994., Hamas je ograničio svoje gerilske akcije na političke i vojne ciljeve na okupiranim palestinskim teritorijama. Dana 25. februara 1994. godine, Baruch Goldstein, jevrejski naseljenik, ubio je 29 muslimanskih vjernika u Patrijarhovoj džamiji u Hebronu. Hamas se osvetio novim oružjem – bombašem samoubicama.
Jedan od najsmrtonosnijih napada bio je bombaški napad na autobus u Tel Avivu u oktobru 1994. u kojem su poginule 23 osobe. Na plakatima na univerzitetima na Zapadnoj obali i Gazi piše: “Izrael ima nuklearne bombe, mi imamo ljudske bombe.” Zaista, šeik Hasan Jusef iz Hamasa rekao je za Journal of Middle East Affairs 2002. godine: “Nemamo F-16, ali imamo jedno oružje koje je moćnije od F-16 ili bilo čega drugog. To je oružje koje je nekonvencionalno i istovremeno moćnije od bilo koje nuklearne bombe. To je mučenički bombaš.”
James O. Goldsborough, bivši kolumnista San Diego Union-Tribune, povezao je povećanje broja bombaša samoubica sa pojačanim nasiljem Izraela protiv palestinskog naroda.
Hamas i Hezbolah uživaju široku podršku naroda jer se suprotstavljaju izraelskoj agresiji. Oba kombinuju političku akciju i militantni džihad sa humanitarnim, socijalnim i obrazovnim programima.
Kako je Robin Wright napisao u subotnjem Washington Postu, Hezbolah „vodi veliku bolnicu, kao i škole, apoteke s popustom, namirnice i sirotište. Ona vodi uslugu odvoza smeća i program rekonstrukcije kuća oštećenih tokom izraelske invazije. Podržava porodice mladića poslatih u smrt. Sveukupno, koristi oko 250,000 Libanonaca i drugi je najveći poslodavac u zemlji.”
Lider Hezbolaha Hasan Nasralah rekao je Rajtu da se pridružio Hezbolahu nakon izraelske invazije na Liban 1982. godine. „Razgovarali smo o pitanjima među sobom“, rekao je. “Ako želimo da protjeramo izraelsku okupaciju iz naše zemlje, kako to učiniti? Primijetili smo šta se dogodilo u Palestini, na Zapadnoj obali, u pojasu Gaze, na Golanu, na Sinaju. Došli smo do zaključka da se ne možemo osloniti na države Arapske lige, niti na Ujedinjene nacije”, dodao je. “Jedini način koji imamo je da uzmemo oružje u ruke i borimo se protiv okupacionih snaga.”
Među Arapima postoji ogromna podrška Hezbolahu. Abdel-Menem Mustapha, šef egipatskog biroa pan-arapskog dnevnika Asharq al-Awsat, rekao je: “Arapska ulica osjeća snažnu simpatiju prema Hezbolahu i Nasralah, jer je njen ponos pretučen i umorna je od decenija ustupaka da bi Izrael od strane arapskih vlada.”
Novinar Dahr Jamail, koji je ove sedmice izvještavao sa libanonsko-sirijske granice, rekao je da su desetine hiljada arapskih demonstranata izašle na ulice, osuđujući izraelsku invaziju na Liban i pojas Gaze. Jamail je također izvijestio da su hiljade bijesnih Iračana marširali u Bagdadu u znak solidarnosti s Nasralahom i osudili Izrael i Sjedinjene Države zbog napada.
Bush je odlučan da kontroliše cijeli Bliski istok – potaknut neokonzervativcima koji traže ekonomsku i političku hegemoniju nad regijom, i kršćanskim cionistima koji čekaju drugi Kristov dolazak u Izrael. William Kristol, urednik neo-con Weekly Standard, rekao je: "To je naš rat."
Bush je žudio za izgovorom da proširi svoj rat protiv Iraka na Iran i Siriju.
„Američka strateška komanda, uz podršku Ratnog vazduhoplovstva, sastavlja planove, prema predsednikovom naređenju, za veliku kampanju bombardovanja Irana“, napisao je Sejmor Herš u prošlonedeljnom New Yorkeru. Visoki vojni komandanti upozorili su administraciju da "kampanje bombardovanja vjerovatno neće uspjeti uništiti iranski nuklearni program" i da bi "mogla dovesti do ozbiljnih ekonomskih, političkih i vojnih posljedica za Sjedinjene Države", uključujući ugrožavanje naših trupa u Iraku, dodao je Hersh .
U subotu je pan-arapski dnevnik al-Hayat tvrdio da je Izrael, uz podršku Sjedinjenih Država, dao Siriji 72 sata da izvrši pritisak na Hezbolah da oslobodi dva zarobljena izraelska vojnika i zaustavi njihove prekogranične napade na sjeverni Izrael. Vašington nije ni potvrdio ni demantovao izveštaj.
Phyllis Bennis, saradnica na Institutu za političke studije, kaže: „Eskalacija u Gazi odražava neuspjeh izraelskog unilateralizma, neuspjeh 'Mape puta' koju podržava kvartet, neuspjeh isključenja UN-a koje je orkestrirao SAD, neuspjeh međunarodne zajednice da okonča okupaciju i neuspjeh UN-a da intervenišu i pruže međunarodnu zaštitu u međuvremenu.”
Prava tragedija nedavne izraelske agresije na Gazu je ta što prijeti da će prekinuti pregovore o izraelsko-palestinskom mirovnom sporazumu. Hamas-Fatahova “izjava zatvorenika” ograničila bi oružani otpor izraelskoj okupaciji na palestinske teritorije okupirane 1967. godine, a ne unutar Izraela.
Američki korporativni mediji su glasnogovornik izraelske vanjske politike. Na primjer, dopisnik Fox News-a Bill Hemmer, koji je prije neki dan bio stacioniran u Kiryat Shmona, Izrael, blizu Golanske visoravni, mogao je isto tako raditi za izraelsku televiziju. Izvijestio je: “Ovdje smo uzeli više raketa”, misleći na primitivne Katjuše koje je lansirao Hezbolah.
Džordž V. Buš, šampion demokratije, igra se vatrom. Ako nastavi sa svojom nekritičkom podrškom izraelskoj agresiji, i slijedi njegovo "Bring 'em on!" strategije u Iraku s Iranom i Sirijom, on bi mogao samo pokrenuti Armagedon za kojim čezne.
Marjorie Cohn, profesorica na Pravnoj školi Thomas Jefferson, izabrana je predsjednica Nacionalnog saveza pravnika i predstavnica SAD-a u Američkom udruženju pravnika.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati