Nicholas Kristof je u New York Timesu 19. novembra prikazao žrtve u ratu: “...po dosadašnjoj cijeni od 400 američkih života i (jedna studija sugerira) najmanje 11,000 života Iračana”.(1) Zapanjilo me je očigledno rasizam. Kristof to ne spominje, ali broji američke trupe i iračke civile. 30,000 iračkih vojnika koji su poginuli u ratu nemaju status ljudskih bića. Kristof je krotki liberal, ali okrećući se radikalnijim izvorima, bio sam uznemiren što sam našao isti stav. Na primjer, pišući za Counterpunch, David Vest je tvrdio da bi beneficije za rekonstrukciju trebale biti dodijeljene američkim trupama i iračkim civilima.(2)
Američka vlada je postavila uslove diskursa za diskusiju o cijeni rata. “Nismo htjeli ubijati njihove civile, ali oni koji su se naoružavali protiv naših dječaka zaslužili su smrt. Ne usuđuješ se predložiti drugačije”. Antiratni pokret, pokazujući rijetku jednoglasnost, prihvatio je ova pravila. U mejnstrim, kao iu alternativnim medijima, pročitao sam desetine članaka koji govore o teškom položaju američkih trupa. Gotovo je smiješno pomisliti na članak posvećen mukama iračkih militanata. Čini se da smo prihvatili da su nelegitimni teroristi. Vjerujem da je ovo dio većeg problema s kojim se moramo uhvatiti u koštac: naš odnos prema američkoj vojsci i iračkom otporu.
Desno krilo se jako trudilo da prisvoji trupe. Sjećam se da su prije rata kontraprosvjednici na antiratnim skupovima vikali na mene da 'podržim trupe'. Michael Moore ukazuje na ovo: „Jedno je bilo sigurno — ako ste rekli bilo šta protiv rata, BOLJE je bilo da odmah nastavite sa ovom linijom: 'ALI JA PODRŽAVAM TROPE!'”(3) Bush, svojim pohodom na rat. USS Abraham Lincoln i njegova odvažna posjeta Iraku, jako se trudio da se poveže sa trupama. Ova tendencija je zapažena i kritikovana.
Ono što nije zabilježeno je da je antiratni pokret također pokušao prisvojiti trupe. Da neko ne bi posumnjao u Moorea za bogohuljenje, on brzo dodaje: “ljudi poput vas UVIJEK su podržavali ’trupe’.” Moore je tipičan ogranak antiratnog pokreta koji nastavlja s vrlo romantiziranim pogledom na američku vojsku. U tom pogledu, 'naša djeca' se protive okupaciji i željela bi se vratiti kući.
Ovo gledište ima svoje prednosti. Neosporno je da je vojna služba oblik ugnjetavanja. Da ponovo citiram Mura: “Oni su naša sirotinja, naša radnička klasa”. Štaviše, istina je da mnoge trupe govore protiv okupacije. Organizacije poput Vojnih porodica govore [MFSO], važan su dio pokreta protiv okupacije.
Međutim, ovo gledište ne može da pristane na desetnika Ryana Duprea koji je citiran tokom rata: „Čekaj dok se ne dočepam jebenog Iračanina... Samo ću ga ubiti“(4) ili oholost uhvaćenu na čuvenoj fotografiji ukopanih američkih trupa na Sadamovom tronu. Ne uzima u obzir ni činjenicu da su okupacione trupe sada krive za svaki zločin u knjizi, od silovanja i ubistva do sitne krađe. Ne prođe dan a da se ne pojavi nova priča o sadističkim podvizima 'trupa'. Desetine hiljada Iračana su poginule. 'Trupe' su ih ubile.
Po mom mišljenju, romantična perspektiva je neodrživa. Smatram da je to posebno problematično jer nas zasljepljuje za prave žrtve. To mi je donijelo kući kada sam posjetio Vijetnamski memorijal u Washingtonu dok sam prisustvovao mitingu protiv okupacije 25. oktobra. Ovo je sramotno očigledan propagandni spomenik. Nije izgrađena iz simpatije prema trupama, već radi razbuktavanja patriotskih osjećaja i usmjeravanja bijesa ljudi dalje od teških pitanja u opipljiv simbol tragedije. Međutim, nevjerovatno je da ljudi mogu pogledati ovaj spomenik, a ne postaviti očigledno pitanje: „Zašto nema spomenika koji je oko 60 puta veći u spomen na Vijetnamce koji su poginuli u ratu? Zaista, zašto im ni jedan inč nije posvećen?" Kratak je korak od ove odvratne strukture do proglašenja SAD žrtvom rata u Vijetnamu. “Uništenje je bilo obostrano”, objasnio je predsjednik Jimmy Carter.(5)
Muči me i argument da se moramo koncentrirati na američke žrtve, jer to predstavlja najefikasniju propagandu. Ako je to istina, potopljeni smo. Ne samo da ovo implicira masovni rasizam unutar stanovništva, već znači i da se nikada nećemo moći organizirati protiv ratova kao što je rat na Kosovu, koji je, kako je Vesli Klark ponosno istakao nedavno, procesuiran bez ijedne američke žrtve.(6)
Ne poričem da i dalje trebamo organizirati vojnike, pomoći im da dezertiraju i podržati ih u njihovim naporima protiv okupacije. Ali to treba učiniti s obzirom na stvarnost američke vojske. Štaviše, vjerujem da bi naš primarni apel trebao biti humanistički apel koji se fokusira na narod Iraka.
Teško je doći do detalja o iračkom otporu. Mediji su prešutjeli ulogu organiziranog rada koji je odlučio da se fokusira na militante. Želio bih razgovarati o odnosu antiratnog pokreta prema iračkom otporu u cjelini, a zatim se specijalizirati za militante. U obje zemlje su pokreti izuzetno raznoliki, pa sam oprezan prema generalizacijama.
U nedavnom članku, urednici Monthly Review-a podsjetili su da Kipling, na rubu aneksije Filipina, ohrabruje SAD da preuzmu svoje nove rasne odgovornosti.(7) Kipling je napisao:
“Vaši novi uhvaćeni mrzovoljni narodi,
Pola đavo a pola dijete.”
Lako je analizirati Bushovu administraciju u okviru “Bremena bijelog čovjeka”. Međutim, predlažem da se ova paradigma jednako dobro primjenjuje i na dijelove antiratnog pokreta.
Može se raspravljati da antiratni pokret, kroz javno mnijenje SAD-a, ima pravo glasa u upravljanju Irakom. Pokret je prihvatio ovu čudnu moć bez napora i počeo je žestoko raspravljati o budućnosti Iraka. Ova tendencija je istaknuta među pristalicama Howarda Deana. Njima je očigledno da SAD moraju nastaviti da vladaju Irakom. Samo što Bush i njegovi prijatelji u Halliburtonu rade loš posao; bili bi bolji. U ovom svjetonazoru, irački otpor je manji iritant.
Velike grupe aktivista nastavljaju s idejom da ponovno oslobođenje Iraka u velikoj mjeri zavisi od njih. Ovo također daje vrlo malo poštovanja prema iračkom otporu. [Protuprimjer se opet može naći u organiziranom radu. Američki Laburisti protiv rata [USLAW] uspostavili su odlična partnerstva sa iračkim sindikatima.]
U nedavnom članku za Signs, Iris Marion Young tvrdi da je privlačnost rata proizašla iz imidža 'maskulinističke zaštite' na koju se pozivala Bushova administracija.(8) Ova paradigma se također primjenjuje na mirovni pokret. Dijelovi pokreta zauzimaju zaštitnički stav prema Iraku. „’Moramo’ da zaštitimo ‘njih’ od Bušovog čudovišta”. Ova hipoteza je doduše daleka, ali ja bih rekao da je to jedan od razloga zašto se mirovni pokret fokusira na iračke civile. Oni pobuđuju njegove zaštitničke instinkte, dok irački militanti ne.
Prvo i najvažnije, moramo priznati pravo iračkog naroda da se odupre imperijalizmu na bilo koji način koji smatra prikladnim. Ovo uključuje pravo na nasilni otpor.
Ne odbacujem ulogu nenasilnog otpora. Samo vjerujem da je donekle uzaludno da antiratni pokret raspravlja o strateškim prednostima i nedostacima militantnog otpora u Iraku. Nismo u Iraku. Moramo se fokusirati na naše odgovornosti u SAD-u.
Jasno je da će nasilje i dalje biti važno u otporu. Također je jasno da će administracija iskoristiti ovo nasilje kao izgovor za perpetuiranje okupacije. Stoga je obaveza antiratnog pokreta da zauzme javni stav o ovom pitanju. Moramo objasniti razloge nasilja američkom narodu.
Prije nekoliko dana, osoba s kojom sam razgovarao mi je rekla da su “Iračani gadni ljudi jer dižu u zrak trupe”. Bitno je da vodimo propagandnu bitku protiv ovog načina razmišljanja. Bez obzira vjerujemo li da je nasilna taktika efikasna ili ne, naša je odgovornost da javno istaknemo da militantni otpor nije sastavljen od 'terorista', već je to legitiman, osnovni pokret protiv okupacije. Naš cilj bi trebao biti da sljedeći put kada Bush bude koristio frazu 'teroristički napadi na naše trupe', svi se udvostruče od smijeha.
Militanti dobijaju dodatni legitimitet kada prepoznamo da je otpor usmjeren protiv američkih vojnih ciljeva uz mjere opreza – kao što su znakovi upozorenja na arapskom – kako bi se izbjegle iračke žrtve. Ne želim dehumanizirati američke trupe ubrzo nakon što sam istaknuo da američka vlada dehumanizira strane trupe. Međutim, vjerujem da američki vojnik nema pravo hodati ulicama Bagdada s pištoljem, ponižavati ili na bilo koji način vršiti vlast nad domorodačkim stanovništvom. Također čvrsto vjerujem da narod Iraka ima pravo na samoodbranu.
Jedino rješenje za ovu dilemu, uz poštovanje ljudskih prava iračkog naroda i okupacionih trupa, je vraćanje trupa kući.
bilješke
1. Safety First, Nicholas Kristof, New York Times, 19. novembar 2003.
2. Bush skida masku, David Vest, Counterpunch, 11. decembar 2003: http://www.counterpunch.org/vest12112003.html
3. Pisma koje su mi trupe poslale, Michael Moore, 19. decembar 2003: http://www.michaelmoore.com/words/message/index.php
4. Američki marinci otvaraju vatru na civile na mostu smrti, Mark Franchetti, Sunday Times (London), 30,2003. mart XNUMX.
5. „Pa, uništenje je bilo obostrano. Znate, otišli smo u Vijetnam bez ikakve želje da zauzmemo teritoriju ili da nametnemo američku volju drugim ljudima. Otišli smo tamo da branimo slobodu Južnog Vijetnama, i ne smatram da se trebamo izvinjavati ili kažnjavati da bismo preuzeli status krivca.” Transkript predsjednikove novinske konferencije o vanjskim i domaćim pitanjima, New York Times, 25. mart 1977. Vidi također: Industrija holokausta, Norman Finkelstein, Verso (2000), str. 84.
6. Novi pristup Iraku, Wesley Clark, Harvard Crimson, 8. decembar 2003.: http://www.thecrimson.com/article.aspx?ref=356666
7. Kipling, 'Teret bijelog čovjeka' i američki imperijalizam, Monthly Review, novembar 2003: http://www.monthlyreview.org/1103editors.htm
8. Logika maskulinističke zaštite: Refleksije o trenutnom stanju sigurnosti, Iris Marion Young, Znakovi, Vol.29, jesen 2003.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati