U četvrtak bivši službenik Agencije za nacionalnu sigurnost i zviždač William E. Binney i ja ću debatovati Stewart A. Baker, bivši generalni savetnik NSA, PJ Crowley, bivši glasnogovornik State Departmenta i medijski stručnjak Jeffrey Toobin. Debata na Oksfordskom univerzitetu će se usredsrediti na to da li je curenje podataka Edvarda Snoudena pomoglo ili naštetilo javnom dobru. Propozicija se pita: "Da li je Edvard Snouden heroj?" Ali, na dubljem nivou, debata će se vrteti oko gubitka slobode naše nacije.
Vladini zvaničnici koji, zajedno sa svojim udvornicima u štampi, osuđuju Snowdena, insistiraju da kongresni i sudski nadzor, pravo na privatnost, vladavina zakona, sloboda štampe i pravo na izražavanje neslaganja ostaju nepovredivi. Koriste stare riječi i stare fraze, stare zakone i stare ustavne garancije da našem korporativnom totalitarizmu daju demokratski izgled. Insistiraju da sistem funkcioniše. Kažu nam da smo i dalje zaštićeni Četvrtim amandmanom: „Pravo ljudi da budu zaštićeni u svojim licima, kućama, papirima i stvarima, od nerazumnih pretresa i zapljena, neće biti povrijeđeno, niti će se izdavati nikakvi nalozi, ali iz vjerojatnog razloga, potkrijepljenog zakletvom ili potvrdom, a posebno s opisivanjem mjesta koje će se pretražiti i osoba ili stvari koje treba zaplijeniti.” Ipak, obećanje te rečenice u Povelji o pravima je u suprotnosti s činjenicom da se svaki telefonski poziv koji obavimo, svaka e-pošta ili poruka koju pošaljemo ili primimo, svaka web stranica koju posjetimo i mnoga naša putovanja prate, snimaju i pohranjuju u državnim kompjuterima . Četvrti amandman napisan je 1789. kao direktan odgovor na proizvoljne i neprovjerene ovlasti pretraživanja koje su Britanci koristili putem općih naloga nazvanih nalozima pomoći, koji su igrali značajnu ulogu u podsticanju američke revolucije. Tehnički sistem nadzora dizajniran za praćenje onih koji se smatraju opasnim za državu je, prema riječima Binneya, „okrenut protiv vas“.
Živimo u onome što nemački politikolog Ernst Fraenkel nazvano "dvojno stanje". Totalitarne države su uvijek dvojne države. U dvojnoj državi građanske slobode se ukidaju u ime nacionalne sigurnosti. Politička sfera postaje vakuum "što se prava tiče", napisao je Fraenkel. Ne postoji zakonska provjera moći. Službeni organi rade nekažnjeno mimo zakona. U dvojnoj državi vlada može osuditi građane na osnovu tajnih dokaza na tajnim sudovima. Može lišiti građane pravog postupka i pritvoriti ih, mučiti ili ubiti, služeći kao sudija, porota i krvnik. Vlada u skladu sa svojim proizvoljnim hirovima i prerogativima. Spoljašnji oblici demokratskog učešća – glasanje, konkurentske političke stranke, sudski nadzor i zakonodavstvo – su šuplje, političke scene. Fraenkel je one koji imaju ovu nekontrolisanu moć nad građanstvom nazvao "prerogativnom državom".
Mase u totalitarnoj strukturi žive u onome što je Fraenkel nazvao “normativnom državom”. Normativna država je, kako je rekao, bespomoćna protiv zloupotreba prerogativne države. Građani su podvrgnuti drakonskim zakonima i propisima, kao i proizvoljnim pretresima i hapšenjima. Policija i unutrašnja bezbednost su svemoćni. Unutrašnje djelovanje moći je tajno. Sloboda izražavanja i opoziciona politička aktivnost gurnuta su na rub društva ili zatvorena. Oni koji osporavaju zloupotrebe vlasti od strane prerogativne države, oni koji, poput Snowdena, razotkrivaju zločine koje je izvršila vlada, pretvaraju se u kriminalce. Totalitarne države uvijek izvrću moralni poredak. Zli su ti koji vladaju. Pravednici su prokleti.
Rečeno nam je da se Snouden mogao reformisati iznutra. Mogao je otići svojim pretpostavljenima ili Kongresu ili sudovima. Ali Snowden je imao brojne primjere – uključujući progon zviždača Thomas Drake, koji je prvobitno pokušao da prođe kroz takozvane prave kanale - da ga podseti da je rad unutar sistema fatalan. Gledao je kako visoki zvaničnici, uključujući Baracka Obamu, lažu javnost o internom nadzoru. Znao je da je predsjednik bio nepošten kada je uvjeravao Amerikance da je Sud za nadzor stranih obavještajnih službi, koji se sastaje u tajnosti i sluša samo od vlade, "transparentan". Znao je da je izjava predsjednika da Kongres “nadgleda cijeli program” lažna. Znao je da je sve što je direktor Nacionalne obavještajne službe James Clapper rekao štampi, Kongresu i javnosti o nadzoru Amerikanaca laž. I znao je da će to morati učiniti preko nekoliko novinara u čiji integritet može vjerovati, ako se ta informacija učini dostupna javnosti.
Bio sam tužitelj pred Vrhovnim sudom u predmetu Clapper protiv Amnesty Internationala, koji je osporio Zakon o izmjenama i dopunama FISA-e iz 2008. godine. Ovaj akt dozvoljava nadzor bez dokaza ili vjerovatnog razloga da je ciljana osoba agent strane sile. Sud je odbio našu tužbu jer je, kako je rečeno, ideja da smo mete nadzora „previše zasnovana na spekulacijama“. Tu presudu Vrhovnog suda je zatim iskoristio 2. okružni apelacioni sud da ospori kredibilitet ili ugled ostalih tužitelja i mene kada je čuo žalbu Obamine administracije na naše uspješno osporavanje Člana 1021 Zakona o nacionalnoj odbrani (NDAA). ), odredba koja dozvoljava američkoj vojsci da zadržava građane u vojnim objektima, liši ih dužnog postupka i drži ih na neodređeno vrijeme. Vlada, u oba sudska slučaja, nije pokušala da odbrani programe nadzora i pritvora kao ustavne. U njemu je pisalo da ja i ostali tužioci nemamo pravo da iznesemo predmete na sud. I sudovi su se složili.
Ovaj smrtonosni ćorsokak, stezanje korporativne totalitarne petlje, nastavio bi se da Snowden nije probudio naciju otkrivanjem zločina prerogativne države. Snowdenova otkrića pokrenula su, po prvi put, pravu javnu debatu o masovnom nadzoru. Od objelodanjivanja, troje sudija presudilo je o programu nadzora NSA, jedan ga je branio kao zakonit, a dvoje optužuje NSA za kršenje Ustava. Predsjednički odbor kritizirao je sveobuhvatni nadzor agencije i pozvao na reformu. Neki članovi Kongresa — iako je to tijelo odobrilo Patriotski zakon i njegov odjeljak 215, koji je tobože dopuštao ovaj sveobuhvatni nadzor javnosti — izrazili su zaprepaštenje obimom aktivnosti NSA i slabostima obećanih reformi. Možda lažu. Možda nisu. Možda će reforme donijeti poboljšanja ili će možda biti samo kozmetičke prirode. Ali prije Snowdena nismo imali ništa. Snowdenova otkrića su nas osvijestila. I kao što je Džordž Orvel napisao u svom distopijskom romanu „1984”: „Dok ne postanu svesni, nikada se neće pobuniti. …”
"Sada smo svi upoznati s najdramatičnijim neuspjehom nadzora Kongresa", rekao je Ben Wizner, direktor projekta za govor, privatnost i tehnologiju američke unije za građanske slobode i Snowdenov pravni savjetnik, u nedavnoj debati o Snowdenu s R. James Woolsey, bivši direktor Centralne obavještajne agencije. “A ovo je bilo u ozloglašenoj razmjeni između senatora Rona Wydena i direktora Nacionalne obavještajne službe Jamesa Clappera. Wyden je pitao da li je NSA prikupila bilo kakvu vrstu podataka o milionima ili stotinama miliona Amerikanaca? Clapperov odgovor je bio: 'Ne, gospodine.' Ova drska laž se najčešće opisuje kao Clapperova laž Kongresu, ali to nije ono što je bilo. Wyden je znao da Clapper laže. Samo mi nismo znali. A Kongresu je nedostajalo hrabrosti da ispravi evidenciju – dozvolio je da nas direktor nacionalne obavještajne službe prevari.”
Društva koja su nekada imala demokratske tradicije ili periode kada je otvorenost bila moguća, često su zavedena u totalitarne sisteme jer oni koji vladaju nastavljaju da plaćaju vanjsku odanost idealima, praksi i oblicima starih sistema. To je bilo tačno kada je car Avgust razbio Rimsku republiku. Bila je to istina kada su Lenjin i boljševici preuzeli kontrolu nad autonomnim sovjetima i nemilosrdno centralizirali vlast. Bila je to istina nakon raspada Vajmarske republike i uspona nacifašizma. Thomas Paine opisao je despotsku vlast kao gljivu koja raste iz korumpiranog građanskog društva. I to je ono što nam se dogodilo.
Ne može se opisati kao slobodan niko ko živi pod stalnim nadzorom, ko je u bilo kom trenutku podložan pritvoru, čiji se razgovori, poruke, sastanci, sklonosti i navike snimaju, čuvaju i analiziraju. Odnos između američke vlade i američkog državljanina sada je odnos gospodara i roba. Ipak, prerogativna država nas uvjerava da su naša prava sveta, da se pridržava volje naroda i saglasnosti onih kojima vlada.
Odbrana slobode, koju je Snowden pokazao kada je bacio svoje bogatstvo, svoju sigurnost i svoj život na stranu kako bi informirao javnost o snagama koje se suprotstavljaju ustavnim pravima, uključuje ozbiljne rizike u dvojnim državama. Zahteva ličnu žrtvu. Snouden nas je pozvao na ovu žrtvu. Dozvolio nam je da vidimo ko smo i šta smo postali. On nam je dao šansu. Takođe nam je pokazao visoku cenu prkosa. Na nama je da iskoristimo ovu šansu i razgradimo prerogativnu državu. To znači uklanjanje sa vlasti onih koji su nam ukrali slobodu i lagali nas. To znači odbiti naivno povjerenje u njihovu obećanu reformu – jer reforma nikada neće doći od onih koji su saučesnici u takvim zločinima. Doći će kroz američku izgradnju masovnih pokreta i alternativnih centara moći koji mogu vršiti stalni pritisak. Ako ne uspijemo prekinuti ove lance, postat ćemo, poput mnogih koji nisu na vrijeme ustali da spasu svoja građanska društva, ljudska pokretna stvari.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati