„Sada ste svi čitaoci! Idi čitaj da učiš o prošlosti, da učiš o sadašnjosti i da se boriš za budućnost.” Ovim je riječima predsjednik Hugo Chávez početkom 2000-ih poželio dobrodošlicu stotinama diplomaca Venecuelanskog programa opismenjavanja Misija Robinson. Zatim bi ih poslao u svijet sa besplatnim knjigama pod rukama kao vojnike spremne za bitku.
Čavezova kulturna revolucija i njen oslobađajući uticaj na ljude mogli bi se opisati samo kao vekovi napretka kondenzovanog u nekoliko godina, sa izvlačenjem cele zemlje iz mraka. Nije tajna da je prije Bolivarskog procesa preraspodjela naftnog bogatstva bila nagnuta prema eliti i sve je bilo privatizirano ili nedostižno, čak i znanje koje je stizalo kroz obrazovanje i knjige.
Kada je Chávez došao na vlast 1998. godine, postavio se da preokrene ove društvene nepravde. Prvi, i rekao bih najvažniji, korak bio je demokratizacija obrazovanja i podsticanje ljubavi prema čitanju kako bi se dekolonizirali naši umovi, dajući istinsku moć ljudima.
Venecuelanski vođa je i sam bio proždrljiv čitalac, često recitujući svoje omiljene tekstove tokom prenosa uživo, od poezije do književnih klasika, revolucionarne teorije i neizostavnih istorijskih knjiga o emancipaciji Latinske Amerike.
Naša kulturna revolucija krenula je s misijom Robinson u julu 2003. godine, kada su hiljade volontera preuzele zadatak podučavanja oko 1.5 miliona ljudi kako čitati i pisati koristeći poznatu kubansku metodu učenja „Da mogu“. Uspjeh programa bio je zahvalan naporima vođenim od strane građana da dopre do geografski izolovanih i istorijski isključenih članova društva, kao što su grupe starosjedilaca i afro-potomaka, stanovnici urbanih barija, osobe s invaliditetom, žene iz radničke klase, starije osobe, pa čak i stotine logoraša.
Emancipatorski projekat se isplatio time što je Venecuela proglašen “Teritorija bez nepismenosti” od strane Uneska u oktobru 2005. Chávez je pokrenuo misiju Robinson II, misiju Ribas i misiju Sucre za osnovno, srednjoškolsko i univerzitetsko obrazovanje.
Moja mama je bila Misija Robinson II i Misija Ribas je ponosna diplomirala. Nakon decenija nepremostivih prepreka, konačno je mogla nastaviti obrazovanje sa besplatnim pristupom knjigama, medicinskom njegom, očnim pregledima, naočalama, pa čak i stipendijom. A časovi su bili na udaljenosti od 10 minuta hoda. To je ono što je revolucioniranje sistema.
Gledao sam je kako postaje žena koja govori sa mnogo više samopouzdanja, komentarišući političku i ekonomsku stvarnost oko sebe. Ona je samo pozitivno sijala kroz te godine.
Chávez je znao da će samo nacija čitalaca izazvati kritičko razmišljanje i revolucionarnu svijest. Zbog toga je, pored obrazovnih programa, uložen i ogroman napor da se poveća pristup knjigama o istoriji i kulturi Venecuele kako bi se spasili naši autohtoni i afrički korijeni, kao i antikolonijalističke borbe, nakon decenija nastojanja elite da se izbijeli naš identitet.
U rasponu od nekoliko godina, popularne biblioteke i knjižare su se pojavile u hodu po gradovima koji oslobađaju umove, s milionima naslova dostupnih besplatno ili po niskim cijenama. Državni urednici i Venecuelanski međunarodni sajam knjiga (Filven) također su osnovani kako bi oživjeli knjige i dali platformu za objavljivanje većem broju venecuelanskih autora.
Tekstovi su krenuli od vođe venecuelanske nezavisnosti Simona Bolivara do revolucionarne teorije marksističkog filozofa Ludovika Silve i Servantesovog epskog romana Don Kihot. Svrha je bila naoružavanje ljudi za bitku ideja i kulturnu transformaciju usred svijeta bijede kapitalističkog dizajna. Chávezovim vlastitim riječima:
“Ne zaboravimo sliku koju je opisao Viktor Igo, koja je izuzetno realistična i oštra. Kaže da postoji mračna soba, siromaštvo, ali postoji mračnija i to je beda. I dodao bih još jedno: pakao! Svi moramo izaći iz pakla, iz mraka i bijede!”
Još se sećam da je Čavez izgovorio te reči dok ga je gledao na televiziji, iako u to vreme nisam znao da opisuje francuski roman iz 1862. godine Le Misérables. Možda ga je to bio trenutak koji ga je inspirisao da stvori „Operaciju Kozeta“, divan projekat koji mi je ostao veoma blizak srcu.
Kada mi je bilo šesnaest godina, moj tata je kući doneo trotomno izdanje proganjajuće priče Viktora Igoa o korumpiranim sistemima koji haraju siromašnima. Ove knjige su bile dio prvog lota od 500,000 primjeraka distribuiranih besplatno 2006. godine.
Godinama su Les Miserables postali moje sunce i voda, što je uvelike doprinijelo mom vlastitom procesu emancipacije, u kojem su društvene nepravde, prošle i sadašnje, postale kristalno jasne. Kako ne bih prepoznao mnoge Jean Valjeans i Fantinene oko sebe? Žudio sam za njima da dobiju pravdu i navijao sam za Cosette jer ju je saosećanje spasilo od života u bedi.
Nakon demokratizacije knjiga i obrazovanja i možda zatvaranja savršenog kruga, u travnju 2009. Chávez je pokrenuo Revolucionarni plan čitanja (PRL) koji je vidio stvaranje čitalačkih grupa unutar radničkih, seoskih i studentskih organizacija, vijeća zajednice [susjedskih kolektiva], fabrika društvene proizvodnje. , škole, vladine institucije i još mnogo toga.
PRL je postavio višu fazu u venecuelskoj kulturnoj revoluciji: razmjenu znanja, jačanje socijalističkih vrijednosti i izoštravanje umova protiv medijske manipulacije seciranjem glavnih medijskih članaka i slika.
“Toliko otrova se svakodnevno ubrizgava u društvo, privatnim medijima i medijskim kampanjama, ne samo u Venecueli nego u cijelom svijetu. Moramo ubrizgati protuotrove i ništa bolje od oslobođenja koje dolazi od čitanja!” objasnio je tada Čavez.
Gotovo 15 godina kasnije, Revolucionarni plan čitanja, popularne biblioteke, besplatne knjige i čitalački krugovi izgledaju kao stvar prošlosti. Najvjerovatnije je sve izblijedjelo usred ekonomske krize Venecuele i smrtonosnih američkih sankcija, ali ovo su upravo vremena kada nam treba više "protuotrova" za borbu protiv političke apatije i nemilosrdnog ratovanja medija.
Gdje je danas kulturna revolucija Venecuele? Još uvijek postoje vrijedni događaji koji se redovno organizuju i neke inspirativne inicijative popularnih organizacija, kao što su komune, ali čini se da je naša nedavna tradicija sačuvana više u formi nego sadržaju.
Uzmite ovogodišnji međunarodni sajam knjiga i njegove lijepe hodnike postavljene u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Karakasu, istom mjestu gdje je Chávez pokrenuo Revolucionarni plan čitanja još 2009. godine. Ovogodišnji slogan je čak bio prikladno odabran: „Čitanje dekolonizira“, ali ovo nije bilo duže forum za mase.
Dok sam prolazio po policama skupih knjiga, pitao sam se da li je naša nekada cvetajuća kulturna emancipacija svedena na godišnji sajam, čak i ako se na njemu pojavljuju divni autori poput venecuelanske antropologinje Iraide Vargas čiji je rad o komunama i socijalizmu neprocenjiv. Čini se da je to preuzak put za borbu ideja.
Sa trenutnom imperijalističkom opsadom naše zemlje koja koristi medijsku manipulaciju kao jedno od svojih glavnih oružja i ponovnim oživljavanjem kapitalističke logike u ekonomiji, hitno nam je potrebno više kritičkog razmišljanja i revolucionarne svijesti za protunapad. Vratimo "Operaciju Cosette" i pomnožimo je hiljadu puta.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati