Demonstranti demokratije u Egiptu još nisu srušili Mubarakovu diktaturu kada su američki stručnjaci izdavali strašna upozorenja. “Jedan čovjek, jedan glas, jedan put” postala je njihova mantra, koja ukazuje da će ekstremističke islamske snage doći na vlast u Egiptu i nikada neće dozvoliti drugi krug izbora. (Nije iznenađujuće što slogan pretpostavlja da su birači muškarci.)
Izraelski lideri i nepokajani neokonzervativci u SAD bili su posebno glasni. Ova fraza igra na opravdanim strahovima da bi antidemokratske snage mogle oteti narodni ustanak. Ovi ljudi tvrde da bi Egipat mogao završiti s vjerskom zasnovanom diktaturom gorom od Mubaraka.
Postoji samo jedan problem sa frazom. Nikad se nije dogodilo!
Ekstremisti koji koriste ime islama stvorili su brutalne režime u današnjem Iranu i za vrijeme vladavine talibana u Afganistanu. Ali oni su došli na vlast kao rezultat nasilnih preokreta – ne narodnih izbora. Kada samoproglašene islamske stranke zaista pobede na poštenim izborima, one takođe igraju po parlamentarnim pravilima, čak i kada izgube. Pogledajmo zapisnik:
Konzervativne islamske stranke u Maleziji osvojile su kontrolu nad pokrajinskom vladom i mjesta u nacionalnom parlamentu. Nisu preuzeli vlast i nastavljaju da se pridržavaju parlamentarnih normi.
Abdurrahman Wahid, vođa velike islamske stranke, izabran je za predsjednika Indonezije 1999. godine i napustio je funkciju 2001. godine.
Turska vladajuća Partija pravde i razvoja, s korijenima u konzervativnom islamu, danas vlada poštujući parlamentarna pravila. Niko ne sumnja da će, ako izgubi poštene izbore, mirno odstupiti.
Hezbolah stalno osvaja mjesta u libanonskom parlamentu i učestvuje u koalicionim vladama. Ponekad je bio dio većine, a ponekad dio manjine. Hezbolah priznaje da multireligijski Liban nikada neće postati islamska država. Ponekad je Hezbolah koristio svoju oružanu miliciju da izvrši pritisak na vladu, ali isto tako i proameričke stranke koje također održavaju svoje, manje organizirane naoružane grupe. Američki i izraelski lideri prigovaraju Hezbolahu ne zbog njegove unutrašnje uloge u libanonskoj politici, već zato što je Hezbolah vojna prepreka budućim izraelskim invazijama na Libanon.
Hamas je pobijedio na slobodnim i poštenim izborima Palestinske uprave 2006. Američki i izraelski lideri ocrnili su izbore i podstakli podjele među Palestincima. Na kraju su izbile oružane bitke između Hamasa i Fateha (glavne stranke unutar PLO-a). Upravo su SAD i Izrael dozvolili samo “jedne izbore, jedan put” u Gazi. Oni nemaju namjeru dozvoliti više slobodnih izbora dok njihove stranke ne pobijede.
Iran je komplikovaniji. 1979. široka, narodna revolucija zbacila je šaha (kralja) kojeg podržavaju SAD. Ajatolah Ruholah Homeini igrao je istaknutu ulogu u revoluciji i njegove snage su na kraju nametnule desničarski, represivni režim, koristeći islam kao opravdanje. Iranski izbori nikada nisu bili istinski demokratski jer su verske vođe imale stvarnu moć. Homeini je na vlast došao nasilnim preokretima, a ne izborima.
I zato Egipat neće postati „još jedan Iran“. Muslimansko bratstvo ima popularnu bazu, ali nije pokušalo da preuzme političku inicijativu tokom narodnog ustanka. U stvari, nije podržala narodne demonstracije prvih nekoliko dana.
Bratstvo nema naoružanu miliciju i decenijama je učestvovalo na parlamentarnim izborima. Iako unutar Bratstva možda postoje frakcije koje se zalažu za nedemokratsku, islamsku državu vođenu ekstremističkom verzijom šerijatskog zakona, te snage nisu dobile podršku javnosti tokom ustanka.
Čini se da je rukovodstvo Bratstva opredijeljeno za učešće na poštenim izborima i, ako ne osvoji većinu, raditi u koaliciji sa drugim strankama. Ako pokuša da preuzme vlast, isti ljudi koji su okupirali trg Tahrir ponovo će izaći na ulice.
SAD namjerno preuveličava prijetnju ekstremističkog islama, baš kao što su iskrivile prijetnju komunizma tokom Hladnog rata. U stvari, argument da bi “totalitarne komunističke partije” mogle pobijediti na jednim izborima i nikada ih više ne dozvoliti počeo je tokom Hladnog rata.
Istorijski gledano, američki lideri su malo marili za izbore u arapskom svijetu, a mnogo više o američkim korporativnim i vojnim interesima. Nafta, vojne baze i podrška Izraelu su daleko važniji od demokratskih institucija.
U stvarnosti, SAD ne zahtijevaju ni jednu osobu, ni jedan glas ni izbore.
Niko ne zna šta tačno nosi budućnost Egipta. U trenutku pisanja ovog teksta, Egiptom vlada hunta Mubarakovih vojnih vođa, koja je raspustila parlament i ukinula nedemokratski ustav. SAD rade prekovremeno kako bi pronašle nekog novog, proameričkog vojnog vođu koji bi vladao zemljom pod maskom "tranzicije" u demokratiju.
SAD se plaše Egipta sa istinski slobodnom štampom, slobodom organizovanja sindikata i građanskih organizacija i slobodom formiranja nezavisnih političkih partija. Mnoge od tih institucija oštro će se suprotstaviti američkoj bliskoistočnoj politici i vršiti pritisak na Izrael da postigne rješenje o dvije države s Palestincima.
Sedmice koje su pred nama će odrediti napredak ka pravoj demokratiji u Egiptu. Glavna opasnost ne dolazi od radikalnih islamista koji namjeravaju nametnuti novu diktaturu, već od proameričkih generala koji žele zadržati staru.
Reese Erlich je veteran iz inostranstva i autor nove knjige, “Razgovori s teroristima: lideri Bliskog istoka o politici, nasilju i carstvuVidi www.reeseerlich.com
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati