Dakle, teturamo dalje. Grčka je privremeno pošteđena svog neizbježnog silaska u dublji krug pakla, banke daju simboličan doprinos, političari se pretvaraju da misle da su pronašli rješenje, a 'tržišta' pokazuju svoj uobičajeni ciklus pijanstva i mamurluka, iako u prigušeniji oblik od onog na koji smo navikli. Za grčke radnike, omladinu, djecu, male firme i male farmere, ništa se bitno nije promijenilo. Od njih će se i dalje tražiti da plaćaju za krizu koja nije njihova. Poreski obveznici Njemačke, Francuske, Holandije i drugih prosperitetnih zemalja eurozone također će morati zaroniti u svoje džepove, ali njihov novac neće pomoći da ublaže rastuće siromaštvo u Grčkoj, Portugalu ili Irskoj. Umjesto toga će otići u džepove francuskih, njemačkih i američkih bankara.
Za federaliste sve ide manje-više po planu. Iako su jedva planirali krizu, dugo su bili spremni da je u potpunosti iskoriste, a mnogi su znali da će ona jednog dana sigurno doći. Nekadašnje socijaldemokratske partije kontinenata evrofilski centar - 'levi', na primer, pune su ljudi koji su proučavali Marksa u mladosti i tako znaju negde duboko u sebi da kapitalistički sistem bez periodičnih finansijsko-ekonomskih kriza može postojati samo u fantaziji. svijet.
Oni federalisti koji ne nastanjuju takav svijet dovoljno su dobro znali da je razlog zašto je Europska ekonomska zajednica uspjela stvoriti unutrašnje tržište na kojem su se barijere trgovini postepeno uklanjale taj što su nacionalne vlade zadržale visok stepen kontrole nad makroekonomskim politike, omogućavajući im da odgovore na ekonomske šokove čiji je uticaj na različite nacionalne ekonomije bio veoma varijabilan. Mogući odgovori na takve promjenjive šokove uključuju mobilnost radne snage, ali to je ograničeno jezikom i kulturnim faktorima koji natjeraju radnike da se kreću, ako uopće, bez svojih porodica i na samosvjesno privremeni način, kao što smo vidjeli posljednjih godina. Oni su takođe uključivali, do 1990-ih, devalvaciju (ili revalvaciju) valute, manipulaciju kamatnim stopama i ograničenu, ali ipak važnu nacionalnu industrijsku i regionalnu politiku dozvoljenu Rimskim ugovorom pre Mastrihta.
Sve je to sada istorija i teško je pobjeći od zaključka da je to uvijek bila namjera. Grčka, Irska i Portugal su pokazale da nacionalni suverenitet u potpunosti zavisi od toga da možete platiti svoje račune, osim ako, poput Velike Britanije – koja je u stvarnosti duboko u smeđim stvarima kao i bilo koja od njih – niste 'preveliki da biste propali' . Udarite u krizu i bićete primorani da idete kap pod ruku svojim gospodarima u Frankfurtu, Briselu i Berlinu, čak i ako je dotična kriza bila izazvana istom neoliberalnom politikom koju su ovi ljudi dugo promovisali i, gde god je to moguće, sprovodili.
Sljedeći korak će vjerovatno biti euroobveznice, papir izdati u ime ECB. Značaj ovoga bi bio da bi Grčka mogla da pozajmljuje novac po istoj kamatnoj stopi kao Nemačka ili Holandija. Posljedica bi, međutim, bila da bi ispunjenje federalističkog sna o jedinstvenoj ekonomskoj politici nametnutoj odozgo postalo neizbježno. To bi značilo da se kamatne stope i kurs eura određuju ili manipulišu tako da odgovaraju najjačim državama članicama. To bi značilo ograničenje javne potrošnje utvrđeno u Briselu, uz u najboljem slučaju ogroman pritisak na odluke nacionalnih vlada o tome kako da troše svoje naknade. One industrije i preduzeća koja nekako ostanu u javnom vlasništvu biće rasprodata po Eurodiktatu. Privatne korporacije će preplaviti da popune prazninu nastalu zbog sve manjeg broja zdravstvenih usluga, brige o starima i deci, javno finansiranog obrazovanja i svih onih osnovnih usluga koje smo izvukli od naših kapitalističkih vladara u dva veka borbe. Popunite prazninu, odnosno za one koji mogu da plate.
Šta će nam ostati od demokratije? Nekoliko stvari, možda: sloboda govora, na primjer, ne predstavlja nikakvu prijetnju eliti i omogućava im da drže na oku ono što mislimo i prema tome prilagođavaju svoja sranja. Možda nam se i dalje može dozvoliti, kroz naše inače impotentne parlamente, da odlučimo da li žene koje mogu priuštiti da plate za njih – ili koje mogu pronaći dobrotvornu organizaciju koja je voljna to učiniti – mogu imati abortuse i do koje tačke u trudnoći. To je otprilike najvažnije pitanje za koje mogu zamisliti da je i dalje pod bilo kakvim uticajem naroda, ali može biti i drugih: tretman etničkih, vjerskih, seksualnih i drugih manjina, na primjer. Koliko god ova društveno-moralna pitanja bila važna, oni se malo brinu za korporativni kapital, koji se može vrlo rado prilagoditi uslovima u seksističkoj paklenoj rupi kao što je Saudijska Arabija ili zemlja u kojoj su žene stekle veliku mjeru slobode i jednakosti. . Naravno, ako ova jednakost uključuje obaveze koje poslodavcima nameće država, kao što je plaćeno porodiljsko odsustvo, to će biti druga stvar.
Socijalisti – pravi socijalisti, mislim, ne DSK ili Britanska laburistička partija ili, zaboga, PASOK – imaju veliku odgovornost u tome. Ljudi konačno mogu vidjeti čemu služi Evropska unija i šta nam radi. Njihov verovatan odgovor, međutim, neće biti izlazak na ulice, podignute crvene zastave ili formiranje Saveta radničkih i seljačkih poslanika. Bit će to da se uključi najnoviji žrtveni jarac. Za Jevreje 1930-ih, čitajte muslimane sada. Bilo bi duboko neukusno praviti politički kapital od nasilnih postupaka jednog poremećenog mladića u zemlji koja nije čak ni članica EU, a kamoli eurozone, ali nije iznenađujuće da je njegova mržnja izgleda bila usmjerena kod muslimana i onih koji su ih 'puštali unutra'. Međutim, od daleko većeg značaja je uspon ljudi poput Geerta Wildersa i Marie Le Pen, i sve veći poremećaj onoga što je ostalo od evropske demokratije prisustvom nacista iz centralne i istočne Evrope u jedinoj izabranoj instituciji EU, jednoj sada zarobljen u korupciji i izložen kao nebitan za bilo koju od težnji dvadeset sedam naroda Unije.
U takvim okolnostima moramo pronaći način da uđemo u dijalog sa širim radničkim pokretom i onim društvenim snagama koje imaju potencijal da formiraju osnovu pobune protiv samog kapitalizma. To je težak zadatak, ali jednostavno ne postoji drugi način. Najviša tačka koja bi se mogla postići reformom sistema razlikuje se od zemlje do zemlje, ali je svuda odavno prošla. Tako je, međutim, nastupila epoha u kojoj je mala partija sa briljantnim vođom mogla zauzeti Zimsku palatu i naći se na vlasti. Nadam se da će se iz događaja u Atini, Madridu ili dalje u Kairu ili Tunisu pojaviti nešto što će činiti jezgro tipa organizacije sposobne da mobiliše mase ljudi u potrazi za humanom i racionalnom alternativom kapitalizmu. Alternativa je, iako mnogo vjerovatnija, jednostavno nezamisliva.
Steve McGifen je urednik Spectresinea.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati