Kada je Ban Ki-moon prošlog mjeseca pozvao na "prekid nasilja" u Gazi, njegov poziv je pao na gluhe uši. Kada je pozvao na „kraj ludila“, Izrael je zijevnuo. Izraelska vlada je prekinula tek kada je Vijeće sigurnosti UN-a izdalo blagu predsjedničku izjavu u kojoj se poziva na "trenutni humanitarni prekid vatre".
Iako izjava nije ispunila palestinske i arapske zahtjeve, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvao je šefa UN-a Ban Ki-moona u znak protesta zbog pristrasnosti izjave prema Hamasu. On mu je držao predavanja o pravima i greškama njegovih formulacija, iako se u izjavi nikada poimenično nije pominjao Izrael ili Hamas, a osim toga, Ban Ki-moon nije odgovoran za izjave Vijeća sigurnosti UN-a.
Predsjednik Mahmoud Abbas nije uputio takav poziv generalnom sekretaru, ali mu je grupa uglednih naučnika i nevladinih organizacija u otvorenom pismu rekla da bi se trebao ili zalagati za zakon i pravdu ili podnijeti ostavku.
Podsjetili su kako je u nizu izjava Ban Ki-moon zanemario da imenuje Izrael kao počinitelja nasilja, ne praveći razliku između okupatora i okupatora.
Bivši korejski ministar vanjskih poslova, koji je dva puta biran na mjesto UN-a, javnosti je pokazao drugačija lica: ljutitog diplomatu koji je zahtijevao da stranke „stanu, prestanu, prestanu da se bore“ i da „ovo ludilo mora prestati“; ili pragmatičan diplomata koji slijedi vodstvo američkog State Departmenta; ili slabašni krezubi generalni sekretar koji predsedava Ujedinjenim nacijama.
Kao i većina njegovih prethodnika, generalni sekretar može biti efikasan samo kada su UN ujedinjene. Avaj, organizacija, koja se pokazala posebno nezamjenjiva u raznim dijelovima svijeta, užasno je nefunkcionalna kada je Palestina u pitanju.
Žargon UN-a
U posljednjih nekoliko decenija, Izrael je zanemario stotine rezolucija, “ocjenjujući”, “žaleći”, “pozivajući protiv”, “preporučujući protiv” ili “osuđujući” njegove napade, naselja, deportacije, okupacije, itd.
U žargonu diplomatije UN-a, čini se da rezolucija koja “požuruje” znači “nismo sretni, ali nećemo ni prstom mrdnuti”; “žali”, znači “mi ne odobravamo, ali slobodno možete nastaviti sa svojim nestašlucima”; “osuđuje” znači “veoma smo nesretni, ali nećemo ništa učiniti po tom pitanju, nada”; i "prestani" znači "ako ne prestaneš, podsjetit ćemo te ako nas neko sljedeći put podsjeti."
Avaj, najnovije Vijeće sigurnosti UN-a izjava čak i ne doprinosi kritici: “Vijeće sigurnosti je izrazilo ozbiljnu zabrinutost zbog pogoršanja situacije na Bliskom istoku kao rezultat krize u vezi s Gazom i gubitka civilnih života i žrtava.”
Štaviše, izjava jedva da zagrebe površinu, a kamoli da otpočne proces okončanja okupacije Gaze i Palestine, koje su 2012. stekle status posmatrača u UN-u.
Palestina kao diplomatski fudbal
Nijedan cilj nije potrošio toliko papira UN-a kao teško stanje raseljenih i okupiranih Palestinaca. Ali nakon šest decenija, stotine njegovih rezolucija o Palestini tek treba da se poštuju ili implementiraju.
Nigdje ideali UN-a nisu toliko zaglibili u politiku moći kao u Palestini. Hladnoratovska rivalstva su također doprinijela paralizi UN-a u palestinsko-izraelskom sukobu, što objašnjava zašto je više od polovine od 690 rezolucija koje je Generalna skupština usvojila od 1947. do 1990. ignorirano. Ali šta opravdava odstranjivanje UN-a od tada?
SAD su zagovarale napore da se neutralizira intervencija UN-a za okončanje okupacije u Palestini; Washington je stavio veto na više od 40 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su kritikovale politiku Izraela, od kojih su neke izradili njegovi evropski saveznici.
Takva opstrukcija uspjela je umanjiti, pa čak i umanjiti sva očekivanja da UN mogu odigrati glavnu ulogu u okončanju okupacije i rješavanju sukoba. Nažalost, krajnji rezultat nije poslužio nijednoj strani, niti je pomogao miru i sigurnosti u regionu.
Poučno je da je većina velikih sukoba nakon hladnog rata bila direktno uključena UN-a, uključujući: Bosnu, Kosovo, Somaliju, Kuvajt, Irak, Afganistan, Siriju/Liban, a odnedavno i Južni Sudan. Ali ne najstariji među njima, Palestina.
Isto tako, svi molbi i zahtjevi za humanitarnim i političkim intervencijama naišli su na gluhe uši. Jedini put kada je UN bilo dozvoljeno djelovati bilo je 1997. godine kada je poslao nekoliko međunarodnih nenaoružanih posmatrača u okupirani grad Hebron. Nažalost, nisu imali ni mandat da javno govore o kršenjima koja su u toku.
Tek nakon užasnog neuspjeha mirovnog procesa koji je sponzorirao Washington, UN-u je „dopušteno“ da igra političku ulogu; postala je mlađi partner SAD-a u Međunarodnom kvartetu zajedno sa EU i Rusijom.
Besramna impotencija
U protekle četiri decenije, Izrael je prekršio sve relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kao što je rezolucija 465 iz 1980. godine koja snažno osuđuje sve mjere koje je Izrael poduzeo da promijeni fizički karakter, demografski sastav, institucionalnu strukturu statusa palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih od 1967. uključujući i Jerusalim.
Također je odbacila Rezoluciju 476, koja je potvrdila neophodnost okončanja izraelske okupacije arapskih teritorija od rata 1967. godine. Sistematski je kršena i jedina Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koju su SAD i Izrael prihvatile kao osnovu diplomatskog procesa, odnosno 242 iz 1967. godine. Izrael je proširio svoju naseobinsku aktivnost kada se u rezoluciji navodi "neprihvatljivost sticanja teritorije silom".
Ali takozvana “međunarodna zajednica” koja je ušla u diplomatski žargon otprilike u isto vrijeme kada je Izrael postao stvarnost, a Palestina tragedija, nije bila ni “međunarodna” niti se ponašala kao “zajednica” kada su Izrael i Palestina u pitanju. Još gore, oni koji imaju tendenciju da govore u ime “međunarodne zajednice”, naime na Zapadu, su sile koje su opstruirale implementaciju rezolucije UN-a u Palestini.
U tom kontekstu, Izrael je stvoren preporukom UN-a, te je primljen u članstvo na osnovu opredijeljenosti da poštuje rezolucije UN-a, a posebno UNGA 194 o povratku palestinskih izbjeglica. Više od milion tih izbjeglica nastavlja da se zadržava i pati pod izraelskom opsadom pojasa Gaze.
Vijeću sigurnosti UN-a potrebno je mnogo hrabrosti da se pozabavi još jednim izraelskim ratom protiv Palestinaca u Gazi kao da je između dva ravnopravna partnera i bez podsjećanja na gorku činjenicu da je desetljećima iznevjerio palestinske izbjeglice.
Kako je tvrdio bivši generalni sekretar Kofi Annan, njegov neuspjeh u rješavanju palestinsko-izraelskog sukoba i okončanju decenije okupacije "nastavit će štetiti ugledu Ujedinjenih naroda i postavljati pitanja o njihovoj nepristrasnosti".
Što je još važnije, njegov neuspjeh i dalje vodi ka većoj patnji i nestabilnosti u Palestini i šire.
Marwan Bishara je viši politički analitičar u Al Jazeeri.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Uprkos činjenici da nijedan cilj nije potrošio toliko papira UN-a kao nevolja raseljenih i okupiranih Palestinaca, toliko je tragično da nakon šest decenija stotine njegovih rezolucija o Palestini tek treba da se poštuju ili implementiraju. Ovo je sramota. Ona razotkriva nesposobnost, nesposobnost i nefunkcionalnu prirodu UN-a kao međunarodne organizacije od koje se očekuje da očuva i unaprijedi mir, pravdu i razvoj na globalnom nivou.
Duboko je razočaravajuće što su ideali UN-a toliko zaglibili u politiku moći u Palestini. To je jasno ilustrovano činjenicom da su hladnoratovska rivalstva doprinijela paralizi UN-a u palestinsko-izraelskom sukobu, što pokazuje zašto je više od polovine od 690 rezolucija koje je Generalna skupština usvojila od 1947. do 1990. godine ignorisano. Ovo nikada nije trebalo dozvoliti da se desi.
Opstrukcionistički napori SAD-a da neutraliziraju intervenciju UN-a za okončanje okupacije Palestine u kojoj je Washington stavio veto na više od 40 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kritične prema politici Izraela, od kojih su neke izradili njegovi evropski saveznici, tragično su smanjili, pa čak i umanjili sva očekivanja da će UN mogu igrati glavnu ulogu u okončanju okupacije i rješavanju sukoba. Nažalost, zbog ovog opstrukcionizma od strane SAD-a koji je ključni dio njihove strategije unilateralizma i odbacivanja, koju podržava Izrael, krajnji rezultat nije poslužio nijednoj strani, niti je pomogao miru i sigurnosti u regionu.
Nažalost, takozvana “međunarodna zajednica” koja je ušla u diplomatski žargon otprilike u isto vrijeme kada je Izrael postao stvarnost, a Palestina postala tragedija, doživjela je nesretan neuspjeh jer nije bila ni “međunarodna” niti se ponašala kao “zajednica” kada je u pitanju u Izrael i Palestinu. Još tragično gore, oni koji su skloni da govore u ime “međunarodne zajednice”, odnosno na Zapadu, su sile koje su opstruirale implementaciju rezolucije UN-a u Palestini.
Potpuno je jasno i bez sumnje da predstavlja bezobrazluk za Vijeće sigurnosti UN-a da se pozabavi još jednim izraelskim ratom Palestincima u Gazi kao da se vodi između dva ravnopravna partnera i bez podsjećanja na gorku činjenicu da je nesrećno iznevjerio palestinske izbjeglice decenijama.
Stoga je bivši generalni sekretar UN-a Kofi Annan svakako u pravu kada je tvrdio da će neuspjeh UN-a da razriješi palestinsko-izraelski sukob i okonča deceniju okupacije “nastaviti da šteti ugledu Ujedinjenih naroda i postavlja pitanja o njihovoj nepristrasnosti”.
Što je još značajnije, njegov neuspjeh nastavlja rezultirati mnogo većom patnjom i nestabilnošću u Palestini i šire.