Ne nedostaje primjera povijesnih tačaka trvenja između Islamske Republike Iran i Sjedinjenih Država na kojima se može osloniti kako bi se ilustrovala geneza trenutnog nivoa napetosti. Može se ukazati na islamsku revoluciju koja je odbacila čvrstog saveznika Amerike, Rezu Shaha Pahlevija, period reakcionarnog izvoza islamske "revolucije" koji je uslijedio, preuzimanje američke ambasade i kasnije držanje Amerikanaca kao taoce (prepuno neuspjelog spašavanja misija), iransko korištenje proksija za suočavanje s američkim vojnim angažmanom u Libanu, uključujući bombardovanje kasarni marinaca i kompleksa američke ambasade, američku podršku Sadamu Huseinu tokom osmogodišnjeg rata između Irana i Iraka, 'vrući' sukob između Irana i Sjedinjenih Država krajem 8-ih, ili stalna podrška Irana Hezbolah partiji u Libanu. Lista bi se mogla nastaviti.
Sa izuzetkom trenutne situacije u Libanu, većina ovih „tačaka trenja“ datira, datira skoro tri decenije unazad. A kada se ispitaju 'korijenski' uzroci ovih prošlih tačaka trenja, otkrivamo da ne postoji jednostavan 'crno-bijeli' uzročno-posljedični odnos koji Iran čvrsto stavlja u krivu. Veliki dio ranog animoziteta između Islamske Republike Iran i Sjedinjenih Država proizašao je iz ogorčenosti koju je većina Iranaca osjećala zbog američke podrške brutalnom, represivnom režimu. Ova ogorčenost, zajedno s beskompromisnim pristupom Sjedinjenih Država prema održavanju srdačnih odnosa sa Iranom nakon šaha, manifestirala se u jačanju antiameričkih aktivnosti u Iranu, što je zauzvrat učvrstilo stav američke vlade prema Iranu, što je dovelo do ciklusa devolucije koji je na kraju rezultirao prekidom svih veza između dva naroda.
Neprijateljstvo između Sjedinjenih Država i Irana dodatno je pogoršano američkom podrškom Sadamu Huseinu tokom krvavog osmogodišnjeg rata između Irana i Iraka. Ova podrška, koja se manifestovala tako što je američku vojsku zapravo uvukla u vatreni rat sa elementima iranske vojske tokom ponovnog postavljanja kuvajtskih naftnih tankera kasnih 8-ih, zauzvrat je stvorila uslove koji su doveli do politike „dvostrukog obuzdavanje” Irana i Iraka od 1980. godine, nakon prvog Zaljevskog rata. „Dvojno zadržavanje“ je više bio proizvod nedostatka politike između Sjedinjenih Država i Irana nego što je predstavljalo jedinstveni politički pravac. Krajnji rezultat, odnosno neuspeh u postizanju bilo kakvih uočljivih rezultata, stvorio je uslove za „pomeranje politike“, što je do 1991. dovelo do usvajanja politike promene režima u Iraku, i prihvatanja ideološki vođenih strategija nacionalne bezbednosti koje su se proširile. promjena režima uključuje Islamsku Republiku Iran. Ovi politički pravci od strane Sjedinjenih Država odvijali su se u atmosferi lišenoj virtuelne stvarnosti, vođeni su više iz perspektive domaće američke perspektive zasnovane na netačnostima i pogrešnim percepcijama Irana nego iz bilo koje teške, činjenične analize istinske stanje stvari u Iranu. U velikoj mjeri zbog ovog sistemskog nedostatka intelektualne radoznalosti u vezi s Iranom, mnogi u Americi, uključujući glavne medije, pronalaze modele nacionalnog ponašanja koji proističu iz akcija i događaja prije više od 1998 godina.
Iranski nuklearni program, daleko od toga da je “osnovni uzrok” iransko-američkog animoziteta, samo je pomoćnik za one koji su predisponirani da prihvate sve što Iran prikazuje u negativnom svjetlu. Isto se može reći za skoro svaki napor koji je američka vlada poduzela nakon 1998. u vezi s Iranom. Glavni poticaj iza ovog trenda prema retorički zasnovanom negativizmu u vezi s Iranom je utjecaj koji na proces donošenja odluka o nacionalnoj sigurnosti SAD-a vrši vlada Izraela i oni elementi unutar Sjedinjenih Država, kako vladini tako i nevladini, koji lobiraju u ime Izraela. Izrael je, više od jedne decenije, naveo Iran kao svoju najozbiljniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, i intenzivno je lobirao da navede Sjedinjene Države da prihvate sličan smjer politike.
Preokupacija Irakom Sadama Huseina tokom 1990-ih do 2003. onemogućila je takvu promjenu politike. Međutim, dok je pogoršanje situacije u Iraku od invazije u martu 2003. i okupacije od strane Sjedinjenih Država dominiralo američkom hijerarhijom donošenja odluka o nacionalnoj sigurnosti, eliminacija Sadama Huseina, zajedno sa manje nego zadovoljavajućim ishodom u vezi s privođenjem odgovornosti počiniocima zločina Teroristički napadi na Sjedinjene Države 11. septembra 2001. stvorili su ideološki vođen jaz u modelima prijetnji koje su forsirali oni koji kreiraju politiku u Sjedinjenim Državama, a od 2004. Izrael je uspješno vršio pritisak na američke političke pozicije u odnosu na Iran da bliže modelirati pozicije koje je zauzeo Izrael, sve do i uključujući karakterizaciju Irana kao nacije koja teži nuklearnim ambicijama, djeluje kao državni sponzor terora i posjeduje vladu koja je u osnovi nespojiva s regionalnim i globalnim mirom i sigurnošću.
Izraelska perspektiva Irana vođena je dvama primarnim faktorima: “nultom tolerancijom” za nabavku nuklearnog oružja od strane bilo koje nacije za koju se smatra prijetnjom, bilo stvarnom ili potencijalnom, što je tako strogi čak i programi povezani s nuklearnom energijom dozvoljeni prema Ne- Sporazum o proliferaciji (za koji Iran tvrdi, a IAEA se slaže, da je slučaj u vezi s njegovim nuklearnim aktivnostima) smatraju se neprihvatljivim, a nemogućnost da se diplomatski riješi stvarnost libanonske Hezbolah stranke na njenim sjevernim granicama.
Izraelsko držanje u vezi s iranskim nuklearnim programom i američka bespogovorna podrška izraelskom stajalištu poništili su svaku šansu za smislenu diplomatiju u tom pogledu, budući da je diplomacija barem nominalno zasnovana na vladavini prava kako je navedeno u relevantnim ugovorima i sporazumima, a realnost Izrael odbija da prizna kao legitimnu u pogledu iranskih nuklearnih ambicija. Hezbolah je dodatno zakomplikovao pitanje s obzirom na činjenicu da a) prima značajnu podršku, finansijsku i materijalnu, od Irana, i b) pokazao je sposobnost da osramoti hvaljenu izraelsku vojnu mašinu na bojnom polju. Nacionalna oholost, više od legitimnih zabrinutosti za nacionalnu sigurnost, pokreće nepopustljiv stav Izraela prema Hezbolahu, što zauzvrat boji izjave američke politike u kojima se Iran navodi kao državni sponzor terora, iako postoji malo konkretnih dokaza koji bi potkrijepili takve tvrdnje osim stalnog statusa Irana kao glavnog dobrotvora Hezbolaha.
Ali ključni faktor u proračunu onoga što služi kao osnovni uzrok sukoba između Irana i Sjedinjenih Država je energija, odnosno status Irana kao jednog od vodećih svjetskih proizvođača nafte i prirodnog plina. Sjedinjene Države već neko vrijeme stavljaju veliki naglasak na naftu i plin Bliskog istoka i Centralne Azije kada je u pitanju određivanje budućih trendova ekonomskog razvoja. U globalnoj ekonomiji vođenoj fosilnim gorivima, energetski resursi su postali jedan od glavnih faktora u određivanju koja će nacija ili grupa nacija moći dominirati ne samo ekonomski, već i vojno i politički.
U "jednačini snage" koja je uključena u donošenje odluka o nacionalnoj sigurnosti ovdje u Sjedinjenim Državama, fosilna goriva igraju dominantnu ulogu. Američki interes da dominira bliskoistočnim regionom vođen je gotovo isključivo energetskim resursima te regije. Iransku situaciju dodatno pogoršava stvarnost da iranska nafta i plin predstavljaju kritični dio budućeg ekonomskog rasta dvije najveće svjetske ekonomije u ekspanziji, naime Kine i Indije. Koristeći svoju kontrolu nad iranskom proizvodnjom energije, kao i nad drugim glavnim centrima za proizvodnju fosilnih goriva na Bliskom istoku i centralnoj Aziji, Sjedinjene Države se pozicioniraju tako da mogu kontrolirati tempo ekonomske ekspanzije u Kini i Indiji, a sposobnost koja se smatra vitalnom kada je u pitanju nacionalna bezbjednosna pozicija Sjedinjenih Država u odnosu na ove dvije nacije i ostatak svijeta.
Ukratko, postoji mnogo faktora koji su uključeni u ono što bi se moglo nazvati "korijenskim uzrokom" iransko-američkog animoziteta. Ali realnost je da se sve tačke trvenja između Irana i SAD mogu lako riješiti održivom diplomatijom, osim dvije: trenutni nivo nepokolebljivog neprijateljstva Izraela prema Iranu i američka ovisnost o globalnim energetskim resursima. Ova dva faktora garantuju da će između Irana i Sjedinjenih Država još neko vrijeme biti napetosti, a krivicu za nastavak tenzija čvrsto stavljaju na stranu Sjedinjenih Država.
Scott Ritter bio je obavještajni oficir marinaca od 1984. do 1991. i inspektor za oružje Ujedinjenih naroda u Iraku od 1991. do 1998. Autor je brojnih knjiga, uključujući „Iraq Confidential” (Nation Books, 2005.) , “Ciljajte Iran” (Nation Books, 2006.) i njegov najnoviji, “Vođenje mira: Umijeće ratovanja za antiratni pokret” (Nation Books, april 2007.).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati