Svi se možemo složiti da je ISIS (ili ISL) užasna organizacija koja je počinila teške zločine u Iraku, zločine koji sežu daleko od odrubljivanja glava američkim novinarima i uključuju masovna pogubljenja civila. Problem je što se, kao što se uvijek dešava u ovim slučajevima , postoji izvjesno „selektivno zgražanje“, neka vrsta „hotične amnezije“ o našoj vlastitoj ulozi u takvim stvarima.
Dozvolite mi da ostavim po strani drevnu istoriju kao što je Vijetnam, i, samo gledajući Irak, podsetiti se da su SAD podržavale Sadama Huseina u dužem vremenskom periodu, uključujući njegov rat protiv Irana koji je trajao devet godina, tokom kojeg je koristio otrovni gas protiv Iranci bez komentara iz Bijele kuće. Ili, nakon prvog Zaljevskog rata, kada je Sadam pristao na uslove predaje i povlačio svoje trupe iz Kuvajta, naši avioni su gađali iz mitraljeza trupe u povlačenju koje su, prema svakoj mogućoj definiciji uslova predaje, trebale imati siguran prolaz.
Zatim su SAD ohrabrile ustanak među Iračanima protiv Sadama, ali nisu pružile podršku i stajale su po strani kada ih je Sadam pobio na hiljade. Ili možda da se prisjetimo masovnog gubitka života civila u Iraku nakon naše neslavne invazije „Šok i strahopoštovanje“. Ili mučilišta koje smo postavili, čije su fotografije užasnule svijet.
Nisu svi grijesi Amerike, uzeti zajedno, opravdati odrubljivanje glave jednom novinaru – ali sjećanje nam može pomoći da shvatimo korijene tog užasa.
Obamin večerašnji govor je bio krajnji namjeran da ukori Rusiju, upravo u trenutku kada nam je potrebna pomoć Rusije (i Irana) u obračunu s ISIS-om. On je potpirio stare vatre hladnog rata pozivajući se na nevolje Ukrajine – za koje su prvenstveno odgovorne SAD. I, najtragičnije od svega,
umjesto da ponudi neku nadu za okončanje krvoprolića u Siriji, on će sada pružiti dalju pomoć jednoj strani u tamošnjem građanskom ratu, što će ga produžiti i produbiti.
Ako je ISIS zaista neprijatelj, onda je u Siriji najprirodniji saveznik Assad, ma koliko njegova diktatura bila brutalan. Sjetimo se da su se SAD ranije oslanjale na Siriju, kao na saveznika protiv Huseina i kao na pogodno mjesto za slanje osumnjičenih koje smo željeli mučiti na najprofesionalniji mogući način.
Ovo bi za Sirijce moglo biti izbor između Hitlera i Staljina, pri čemu ISIS igra ulogu Hitlera.
Korijeni ISIS-a dijelom su u Siriji, gdje je bio ogorčeni neprijatelj Assada, a velikim dijelom sada u Iraku, gdje je apelirao na sunitsku populaciju. Suniti su manjinska religija, ali su pod Sadamom Huseinom vladali Irakom. Kao rezultat američke invazije, suniti su otjerani s vlasti, a vlada je predata šiitima (koji imaju bliske veze s Iranom). Vlada u Bagdadu koju sponzoriraju SAD iskoristila je svoju moć da uništi osvetu sunitima, isključivši ih iz bilo kakvog udjela vlasti, i, u previše slučajeva, koristeći kontrolu nad državom da ih ubije i zatvori.
Sada su se suniti okrenuli ISIS-u radi njihove osvete. A ISIS je upotrijebio oružje koje su SAD poslale iračkoj vojsci, koja se okrenula i pobjegla, ostavljajući za sobom svoje tenkove i tešku artiljeriju. Velike su šanse da će se više američke pomoći završiti na isti način – a istorija toga je poučna. U kineskoj revoluciji u prošlom veku, Maova vojska se opremila oružjem koje su SAD slale Kuomintangu. U Vijetnamu, Ho Ši Minova vojska se opremila oružjem koje su SAD poslale u Sajgon.
Jedini izuzetak u Iraku je kurdsko područje. Suprotno medijskim izvještajima, Pešmerge su prekinule svoj prvi susret s ISIS-om – ali oni imaju stvarni interes u uspostavljanju vlastite teritorije i postoji velika šansa da će, za razliku od iračke vojske, stati i boriti se nakon što uhvate svoju dah. (Osjećam se krivim, kao pacifista, što čak i sugeriram aspekte vojne strategije i taktike – samo pokušavam ponuditi analizu). Istina je da će kurdska “država” u Iraku stvoriti nove probleme, ali oni su jedina grupa koja bi se mogla pokazati kao par s ISIS-om.
U međuvremenu, treba se zapitati zašto su američke obavještajne službe tako potpuno nespremne zatečene od strane ISIS-a i njegovog ulaska u Irak. Baš kao što nas naši izvori nisu uspjeli upozoriti na ovu nadolazeću katastrofu, možda precjenjuju moć ISIS-a, koji će biti podložan unutrašnjim naprezanjima.
U međuvremenu, u Obaminom govoru u potpunosti je izostalo bilo kakvo priznanje opasne uloge koju su Saudijska Arabija i Katar odigrali u stvaranju ISIS-a. Ako u ovom špilu postoji skrivena karta, onda je to u vojnoj i finansijskoj podršci koju su ove države dale islamističkim snagama u Siriji – samim snagama koje su evoluirale u ISIS. Sigurno je ironično da bi Obama i njegovi savjetnici izašli iz sebe
način da se ukori Rusiji – koja bi zapravo mogla biti od pomoći u obračunu s ISIS-om – i prešutjeti zemlje koje su imale tako zloslutnu ulogu u stvaranju trenutnog problema. (Imajte na umu da su sredstva za Al Quedu velikim dijelom došla od bogatih Saudijaca).
ISIS, koliko god da je užasan, nije prijetnja Sjedinjenim Državama. To je dio građanskog rata koji se pojavio u Iraku sada kada su se SAD povukle. Masovne kampanje bombardovanja neće riješiti problem koji ima korijene u unutrašnjim tenzijama i vjerskim sukobima u Iraku. Da bi diplomatija imala šansu, SAD će trebati konsultacije s Iranom, baš kao što treba izbjeći produbljivanje građanskog sukoba u Siriji.
Obamin govor nije uspio da se pozabavi stvarnim problemima. Čini se da nije svjestan da je Američko carstvo završilo, da iako, poput kralja Canutea, može narediti da se plima zaustavi, plime se pokoravaju drugim silama nad kojima SAD nemaju kontrolu.
(David McReynolds je bivši član osoblja War Resisters League, dva puta je bio kandidat Socijalističke partije za predsjednika, i služio je kao predsjedavajući War Resisters International. On je u penziji, živi na Manhattanu na Lower East Sideu sa svoje dvije mačke, i možete kontaktirati na: [email zaštićen]. Bio je predmet dvojne biografije Martina Dubermana: Radikalni životi Barbare Deming i Davida McReynoldsa)
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati